Rasplet slučaja ploče u Jasenovcu pokazuje svu nespretnost premijera

Cirkus oko HOS-ove ploče opet je pokazao da premijer nema agendu

ZADNJA IZMJENA: Sep 8, 2017

Važne činjenice o spomen ploči HOS-a u Jasenovcu sasvim su jasne. Prvo, ta ploča nikad nije smjela biti postavljena na prostoru endehazijskog koncentracijskog logora. Tko god se sjetio da u Jasenovcu postavi natpis “Za dom spremni” ili je notorni politički provokator, ili prilično zao čovjek. Ploča u Jasenovcu na kojoj piše “Za dom spremni”, ima baš jednaku vrijednost kao da netko sada postavi golemi kukasti križ u Auschwitzu.

Drugo, čim je ta ploča postavljena, vlast ju je morala skinuti, bez imalo oklijevanja, bez ikakvih pregovora. Tako bi reagirala svaka odgovorna vlast. Treće, “Za dom spremni” u Jasenovcu po definiciji ne smije biti predmet političkih pregovora jer se ne radi o legitimnoj politici, nego o veličanju Nezavisne Države Hrvatske, vjerne saveznice Hitlerove Njemačke.

Tuđman bi gospođi Grabar Kitarović dao otkaz

Četvrto, užasno je glupo opravdavati “Za dom spremni” činjenicom da se taj pozdrav koristio u Domovinskom ratu. U ratu je, prirodno, dopušteno mnogošto što nije u miru, jer se u ratu mora preživjeti. No, činjenica je, svejedno, da je predsjednik Tuđman i usred rata žestoko osuđivao “Za dom spremni”, koristeći analogiju s kukastim križem.

Tuđman je, ipak, razumio mnogošto što današnji političari ne žele razumjeti. Da je, primjerice, Kolinda Grabar Kitarović obavljala bilo kakav odgovoran posao u Tuđmanovoj administraciji, pokojni bi joj predsjednik dao otkaz čim bi u novinama pročitao kako je gospođa Grabar Kitarović, koju je sad već pomalo neugodno titulirati predsjednicom Republike, izjavila da je “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav.

HOS kao sredstvo za rušenje hrvatske vlasti

Čak i proustaški političar Zlatko Hasanbegović priznaje kako je “Za dom spremni” ekskluzivni ustaški pozdrav. I peto, nema nikakve sumnje da su mnogi borci HOS-a spadali među najhrabrije pripadnike Hrvatske vojske. Međutim, jednako je neosporno da se HOS pokušao koristiti kao sredstvo za rušenje hrvatske državne vlasti usred Domovinskog rata, o čemu svjedoče ne samo posebne uniforme i posebni zapovjedni lanci, nego i famozni top koji je stajao na ulici, ispred HOS-ove zgrade u centru Zagreba.

Nijedna funkcionalna država ne smije imati dvije vojske: HOS se, na veliko zadovoljstvo vlasti u Beogradu, svojedobno pokušavao ponašati kao druga hrvatska vojska. Sve su ove činjenice posve neprijeporne. Pa ipak, Andrej Plenković, osnivao je komisije, vodio duge pregovore te, na kraju, dopustio da se jedna mračna provokacija pretvori u središnji politički problem u zemlji.

Plenković želi političku stabilnost pod svaku cijenu

A zašto? Sigurno ne zbog osobnih uvjerenja. Plenkoviću se može svašta prigovoriti, ali on nije, niti je ikad bio proustaški orijentiran. Naprotiv. Cijeli taj tužni cirkus s uvredljivom pločom u Jasenovcu posljedica je jedinog Plenkovićeva modusa operandi, otkako je postao premijer. On želi političku stabilnost pod svaku cijenu, pri čemu pod pojmom stabilnost podrazumijeva čvrstoću vlastitog položaja u stranci, a tek zatim u Vladi.

Kako se HDZ još od odlaska Ive Sanadera, a osobito poslije pada Jadranke Kosor, dramatično radikalizirao, Andrej Plenković mjesecima nije uspijevao naći rješenje za banalan politički problem, jer se bojao famoznih desnih frakcija HDZ-a, koje nisu bitno oslabile ni poslije Hasanbegovićeva izbacivanja iz stranke.

Osim toga, Plenković je uvjeren da mora voditi računa o raznim ekstremno desnim udrugama, a osobito o Katoličkoj Crkvi, koja se definitivno pretvara u najdesniju institucionalno snažnu političku organizaciju u Hrvatskoj. Razlozi Plenkovićeve nespretnosti, sporosti i pretjeranog opreza sasvim su, dakle, jasni i nesporni. Oni, međutim, ne opravdavaju predsjednika Vlade i HDZ-a.

Između političkih silnica i politikanskih lobija

Naime, da Andrej Plenković posjeduje bilo kakvu pozitivnu političku agendu, da je kadar artikulirati bilo kakav konkretan narativ o “Plenkovićevoj Hrvatskoj”, dakle o tome kako zamišlja ovu zemlju i na kojim bi ona vrijednostima trebala počivati, premijer bi bio kadar mobilzirati građane, te se, umjesto na dobru volju Milijana Brkića ili Vlade Košića, oslanjati na masovnu potporu hrvatskih državljana.

Ta bi potpora bila izvor njegove političke stabilnosti. Međutim, te podrške, kako vidimo iz istraživanja javnog mišljenja, uopće nema. Baš kao što nema ni Plenkovićeve političke agende, ni njegova svjetonazora, ni njegove vizije Hrvatske. A državnik bez vizije i bez agende nužno je osuđen na žongliranje između političkih silnica i politikantskih lobija, koji ga održavaju na vlasti .

Ivan Violić
Telegram autor
1 članaka Više o autoru