Razgovarali smo s istražiteljima prijevara: 'Porezna nema kapacitete za otkrivanje sofisticiranog kriminala, pa zatvaraju restorane'

Kako istrage prijevara izgledaju u praksi i kako ih spriječiti, pogotovo u javnom sektoru, razgovarali smo s čelnim ljudima ACFE-a Hrvatska – predsjednikom Ivanom Kovačevićem, Ivanom Rapić, potpredsjednicom i Markom Rakarom, tajnikom udruženja.

Posao istražitelja prijevara je prilično tajnovit

Jedan od zanimljivijih podataka jest da je tri četvrtine prijevara obuhvaćenih istraživanjem prijavljeno u privatnom sektoru, dok ostatak otpada na državni i javni sektor. S obzirom na percepciju korupcije u javnom sektoru taj odnos je pomalo iznenađuje.

“Mi smo slali upitnik na voditelje računovodstva, uprave, ravnatelje i tako dalje. Kriterij je bio da je u njihovoj organizaciji u posljednje dvije godine počinjena prevara i da je istraga o tome gotova. Relativno mali broj ljudi iz javnog sektora se javio, što ne znači da je to stvarni odnos šteta koje su se desile, ali naše istraživanje se bavi slučajevima koji su prijavljeni”, pojašnjava Rakar.

Najčešće ih angažiraju vlasnici privatnih tvrtki

Posao istražitelja prijevara prilično je tajnovit. Svi slučajevi na kojima rade su, naravno, tajni, tako da nismo mogli doznati previše detalja. No, Kovačević kaže da posao istražitelja prijevara definitivno ne izgleda kako ga se prikazuje u filmovima. Certificiranih istražitelja u Hrvatskoj je jako malo. Gotovo da ih se može nabrojati na prste jedne ruke. Da bi zadržali certifikat prolaze kontinuirane provjere znanja iz više područja – od financija i računovodstva, prava, tehnika provođenja istraga itd.

“Istražitelje, prema mom iskustvu, najčešće angažiraju vlasnici privatnih tvrtki, uglavnom stranci, nakon što posumnjaju da se u njihovoj organizaciji nešto čudno događa. U nekim slučajevima oni već otprilike znaju u kom smjeru bi istraga trebala ići, a u nekima ne znaju, pa onda mi ‘češljamo’ sve podatke i pokušavamo otkriti sumnjive radnje. Ono što je bitno, da u organizaciju ne dolazimo kao istražitelji, kako zaposlenici ne bi zauzeli obrambeni stav prema nama, već smo predstavljeni kao konzultanti, revizori ili nešto slično”, pojašnjava Kovačević.

Jedan od zanimljivijih slučajeva u istražiteljskoj karijeri Ivane Rapić bila je jedna inozemna firma, koja je bila toliko opterećena prijevarama da je na kraju završila u likvidaciji. “Dogodila se prijevara velikih razmjera koju su izveli ključni ljudi firme. Ne mogu ulaziti u detalje, ali bilo svega – od napuhivanja prihoda, skrivanja obveza, vrlo sumnjivih transakcija. Istražitelje su angažirali novi vlasnici firme, nakon preuzimanja, kada su shvatili da nešto nije u redu. Na kraju je likvidirana”, kaže Rapić.

Javni sektor rijetko angažira istražitelje prijevara

Javni sektor rijetko angažira istražitelje prijevara, iako vjerujemo, s obzirom na brojne afere, da bi imali što raditi. No, osim averzije prema nabavci takvih usluga, postoje i neke objektivne prepreke.

“Veliki problem je i to što istraživanje prijevara nije izuzeto iz javne nabave, a ne možete u Narodnim novinama objaviti da namjeravate istraživati vlastito ministarstvo. To je suprotno svakoj logici istrage, na bilo kojoj razini”, kaže Rakar.

Novac se pere kroz kafiće i frizerske salone

Nelegalno stečeni novac treba i oprati, kako bi ga se moglo dalje koristiti, a to se radi tako da ga se kroz legalne biznise ubacuje u sustav. Uglavnom se radi o biznisima koji barataju s gotovinom.

“Sva mjesta gdje ljudi masovno plaćaju gotovinom, pogotovo usluge i gdje nema puno potrošnje repromaterijala, poput frizerskih salona, autopraonica, kemijskih čistionica, čak i kafića, pogodna su za pranje novca. Perači novca očekuju da će dio izgubiti u procesu legalizacije. Njima nije problem potrošiti 30, 40 posto novca, da bi ostatak legalizirali. Na 100 tisuća eura, njima je 30 tisuća eura prihvatljiv gubitak – to im je trošak poslovanja.

Ljudi kriminalnim radnjama mogu steći velike količine novca, ali s njime danas objektivno mogu kupovati samo gorivo na benzinskoj crpki i špeceraj u trgovini. Vrlo malo transakcija se danas može napraviti bez da iza njih ostane trag, što za kriminalce predstavlja veliki rizik”, pojašnjava Rakar.

Istražitelji su temeljito pretresli JANAF

Iako javni sektor rijetko angažira istražitelje, Kovačević je radio na jednom vrlom poznatom slučaju. Radi se o JANAF-u, gdje je bio angažiran nakon što je njihov predsjednik uprave završio u pritvoru zbog sumnji u malverzacije. Otkrivene su malverzacije teške nekoliko desetaka milijuna kuna.

“Angažirani smo kako bi istražili poslovne odnose koje je ta kompanija imala s dobavljačima. Osim nas bili su tu i stručnjaci iz raznih drugih područja, poput graševine, vještaci i tako dalje. Najjednostavniji primjer jest da analiziramo neki ugovor s dobavljačem i ustanovimo da se proizvod ili usluga plaćala po dvostruko većoj cijeni od one koja se može pronaći na tržištu. Mi, kao istražitelji, prema pravilima struke, ne smijemo reći da je netko nešto ukrao, da je takav ugovor kriminal, ali u našem nalazu napišemo što se dogodilo”, kaže Kovačević.

Ne završi svaka prijevara na sudu

Kada se radi o privatnom sektoru, ne završi svaka prevara na sudu, pojašnjava Rakar. “Problem se u otprilike pola slučajeva pokušava riješiti na drugi način. Često kompanija naplati štetu od počinitelja prevare, jer suđenje se u mnogim slučajevima ne isplati, a može naštetiti i reputaciji kompanije, pogotovo ako se radi o financijskom sektoru – bankama, osiguravajućim kućama i slično”, kaže Rakar.

Kroz javnu nabavu godišnje se troši oko 50 milijardi kuna, a do javnosti svako malo dolaze primjeri vrlo sumnjivih natječaja, za koje se lako može posumnjati da su za nekoga namješteni. Novac poreznih obveznika se tako troši na način koji ne osigurava nabavu najboljih proizvoda i usluga za određenu cijenu. Često dolazi do preplaćivanja usluga, čime je direktno oštećen proračun.

Kako spriječiti kriminal u javnim nabavama

Rakar kaže da bi prvi kriterij javne nabave trebao biti i da se roba ili usluga koja se kupuje može kupiti od više od jednog dobavljača ili proizvođača.

“Još dok sam se prije više godina, kroz projekt Vjetrenjača, bavio javnim nabavama, ustanovili smo da su oni javni natječaji gdje je bilo tri ili više ponuditelja, u pravilu rezultirali nižom cijenom od one koje je bila predviđena. Ako ih je manje onda je cijena bila gotovo identična predviđenoj.

Također, masovna pojava je razlamanje nabava na sitne dijelove u pokušaju da se izbjegnu neki limiti, bez obzira radi li se o jednostavnoj nabavi ili se pazi da iznosi nabava budu ispod praga za koji je potrebna ili suglasnost upravnog vijeća, ministarstva, Vlade i slično. Potrebna je i rigorozna kontrola od koga se kupuje. Da se ne kupuje od firme koja je osnovana samo za tu jednu transakciju, čega ima jako puno”, kaže Rakar.

Kako preveslati sustav

Zakon o javnoj nabavi nije loš, smatra Rakar, ali upozorava i da naš sustav praksi dopušta mnogo toga. “Na primjer dopušta da se kupuju usko specifične stvari koje su specificirane do nevjerojatnih detalja. Ili, recimo, kod natječaja za informatičke usluge od dobavljača traži se određeni broj inženjera i certifikati koji uopće nisu potrebni, a sve kako bi se eliminiralo konkurenciju”, kaže.

Dao je i konkretan primjer: “Napravi se javni natječaj za tonere za printere, i traži se ekonomski najpovoljnija ponuda. I sad, traži se, na primjer, 100 tonera, od kojih je 10 za printere koje ta organizacija uopće ne posjeduje. Ako je dobavljač uvezan s naručiteljem, on će na tih 10 tonera za koje zna da nikad neće biti naručeni staviti nisku cijenu – i pobijediti na natječaju. Ostali, koji su fer i korektni stavit će normalnu cijenu i biti skuplji.”

Natječaji po modelu najbržeg prsta nisu pošteni

Nedavno smo imali aferu s natječajem za novac iz EU fondova, koji se uglavnom odvijaju po modelu najbržeg prsta. Tko prije uspije kliknuti, taj dobije novac. Pojavile su se sumnje da su neki natjecatelji koristili posebne softvere koji su im omogućili prednost na natječaju.

“Situacija u kojoj je država primorana poništiti natječaj od pola milijarde kuna samo govori o razmjerima kompromitacije sustava. To je, do sada, apsolutno nečuveno. Veća aferu tog tipa nismo nikad imali. Totalno je nekorektno da se cijela alokacija potroši u prvim milisekundama natječaja, jer je čovjek iz Zagreba u prednosti pred čovjekom iz Dubrovnika, samo zato što njegov signal stigne nekoliko milisekundi ranije.

Kao prvo, pravila trebaju biti vrlo jasna i razmjerno stroga, a posao ministarstva i agencija je da evaluiraju prijave – to se svugdje u svijetu radi. Nitko nigdje ne dodjeljuje sredstva lutrijom, a ovo kod nas je lutrija. Sustav ne osigurava svima natjecanje pod jednakim uvjetima”, kaže Rakar.

Sposobni ljudi prečesto odlaze iz javnog sektora

No, problem je što je državna administracija potkapacitirana, pa nisu u stanju napraviti evaluaciju projekata. Kvalitetniji kadrovi uglavnom odlaze u privatni sektor. “Politika plaća je takva kakva jest, a i svatko tko je sposoban, a pretendira na neko odgovorno radno mjesto, u privatnom sektoru imat će nekoliko redova veličina veća primanja. Pitanje je tko je voljan pod tim uvjetima raditi u javnom sektoru i zašto.

Ne kažem da nema ljudi koji su profesionalci, koji su idealisti, pa žele raditi za državu. Veliki broj ljudi koji radi u javnom sektoru je sasvim u redu, ali oni koji su na vrhu, koji određuju tempo i ton upravljanja – među njima, čini se, ima puno previše onih koji su kvarni. Kad vidiš da krade ministar, ravnatelj ili direktor javnog poduzeća, to je loša poruka prema svim onima niže na hijerarhijskoj ljestvici”, kaže Rakar.

Porezna zatvara restorane

Kovačević kaže da u javnom sektoru svakako ima ljudi koji žele dobro i koji su idealisti, ali i onih koji su vjerojatno za rad u njemu motivirani korupcijom.

“Mnogima, kada se usporedi plaća i imovina koju imaju, primjećuje se veliki nesrazmjer. Recimo, plaća u Saboru je oko dvije tisuće eura. To zaista nije neki iznos s kojim ćeš se obogatiti. U Njemačkoj je to plaća radnice u trgovini. A kod nas često imamo ljude s takvom plaćom na javnoj funkciji godinama, a ima nekoliko stanova u Zagrebu, kuće na Jadranu i onda se zapitaš – kako”, kaže Kovačević.

Takvim stvarima bi se trebala baviti Porezna uprava i druge institucije, ali one nemaju kapaciteta za istrage sofisticiranog kriminala.

“Oni nemaju ljude koji su adekvatno školovani za white collar crime. Oni razumiju obične krađe i slično, ali kada dođemo do složenih knjigovodstvenih operacija, off shore kompanija, transfernih cijena, rada s inozemstvom, kružnih prijevara… To su sofisticirani mehanizmi koji se sastoje od puno karika. Moguće je da je svaka karika zasebno zakonita, ali je krajnji rezultat nezakonit. Teško im je takve stvari analizirati, nemaju edukaciju da ih prepoznaju i onda se fokusiraju da zatvore pekaru ili restoran, a ne bave se nekim tko je ukrao milijune”, zaključuje Rakar.