Nekad je nužno odabrati stranu

Razgovarali smo s jednim od vodećih stručnjaka o 8 točaka koje su, tvrdi, ključne za oporavak gospodarstva

Profesora Ticu intervjuirao je Mladen Pleše, a snimio Vjekoslav Skledar

Prof. dr. sc. Josip Tica (41), redoviti profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, nakon završenog fakulteta, a prije nego li je započeo znanstvenu karijeru, bio je kao stipendist u Austriji i Indiji te u SAD gdje je boravio na poziv glasovite zaklade Fulbright. Ovih dana tog vrhunskog stručnjaka za porez na imovinu i tržište nekretnina, spominje se u javnosti kao mogućeg novog predsjednika Savjeta za gospodarstvo SDP-a. Stoga nas je na početku razgovora zanimalo zašto se odlučio na takav politički angažman.

TICA: Vjerujem kako je sazrjelo vrijeme da se stvori jedan moderan, održiv, lako razumljiv i, što je najvažnije, provediv plan gospodarskog oporavka Hrvatske. Do sada se to uglavnom radilo u hodu, previše se lutalo, nije se znalo predvidjeti što će se događati, premda je bilo dovoljno pokazatelja koji su upućivali na pravac promjena. Stoga me veseli mogućnost sudjelovanja u radu na jednom takvom kvalitativnom iskoraku.

TELEGRAM: Je li u dinamici promjena, kad se stvari mijenjaju nepredvidivom brzinom, moguće predvidjeti što će biti za pet ili deset godina, koje će se industrije razvijati, a koje će propasti?

TICA: Imate dvije vrste promjena: one koje ne možete previdjeti te one za koje možete očekivati, na temelju postojećih informacija, da će se dogoditi. Čitav niz utjecajnih analitičara zastupa tezu kako će se procesi i promjene sve više ubrzavati te da će zbog toga biti sve zahtjevnije davati prave odgovore. Naprosto, promjene se odvijaju u puno manje vremena nego li se to događalo u prošlosti. Pri tomu se susrećemo s dvije krajnosti: možete se praviti da se ništa ne događa, kao u, primjerice, Sjevernoj Koreji, a druga je krajnost prepustiti da se sve događa stihijski i neplanirano. Ali, u tom slučaju nećete moći najbolje reagirati na izazove i bit ćete osuđeni na trajno zaostajanje za okruženjem. Da bi se shvatili svi ti procesi te da bi se mogle donijeti ispravne odluke, treba puno i neprekidno učiti te posjedovati golemo znanje. Zbog toga valja početi graditi novi obrazovni sustav koji će u sklopu obrazovanja osposobiti stanovništvo da tijekom čitavog životnog vijeka ide u korak sa svijetom koji se sve brže mijenja.

TELEGRAM: Kako uskladiti obrazovni sustav sa sve dinamičnijim tehnološkim promjenama?

Veliki broj istraživanja pokazao je da je jedan od najvećih problema globalizacije to što tehnologija nezadrživo ide naprijed, a obrazovni kapaciteti stanovništva na neodgovarajući način prate promjene. Sve to zajedno rezultira činjenicom da sve veći broj stanovnika ispada iz procesa općeg gospodarskog napretka, odnosno ispada iz ekonomske utakmice i ne sudjeluje u raspodjeli koristi od napretka. Posljedično, kao što smo vidjeli prošle godine diljem svijeta, ti isključeni dijelovi stanovništva generiraju i politička, a ne samo ekonomska opterećenja, u svojim društvima. Svojim studentima često pričam kako su se nekoć u Dalmaciji gradili jedrenjaci, a mornari su podizali jedra kako bi plovili širom svijeta. Izum parobroda je tu najvažniju granu gospodarstva učinio nepotrebnom. Tada su ta tradicionalna zanimanja, na koje je bila naslonjena cijela obala, vrlo brzo nestala. Umjesto toga razvila se posve nova industrija, pa više nisu bili potrebni mornari sa starim vještinama, nego oni koji su znali opsluživati strojeve. Slični procesi događaju se i danas, samo puno brže i intenzivnije. Nositi se u korak sa takvim promjenama zahtijeva puno veći stupanj angažmana u upravljanju promjenama, nego što je to do sada bilo uvriježeno.

TELEGRAM: Kod nas je tromost gospodarskog sustava jedan od najvećih problema. Je li ta sporost u reagiranju djelomice posljedica zakona o radu, koji onemogućava veću dinamiku te brzo otvaranje, ali i zatvaranje radnih mjesta?

TICA: Preduvjet je brzog prilagođavanja i preživljavanja da se proizvodnje brzo otvaraju, ali i zatvaraju. No, valja razlikovati dvije stvari. Bez obzira kakav je, Zakon o radu ne igra nikakvu ulogu kada propadaju pravne osobe, industrijski i proizvodni sektori, jer tada nema pravnih sljedbenika. S druge strane, u nas se zaista ne može lako i jeftino smanjivati broj zaposlenih, pa se taj problem onda rješava tako da poduzetnici u krizi ne isplaćuju plaće zaposlenima. Tijekom ekonomskog usporavanja, broj ljudi koji radi bez plaće nije mali, mjeri se u desecima tisuća i zapravo predstavlja svojevrsnu prikrivenu fleksibilnost pravnog sustava koji regulira tržište rada. Pravna zaštita potraživanja radnika prema poslodavcima, kao i stupanj fleksibilnosti radnog zakonodavstva dva su lica jednog novčića i jako je teško raspetljati ijedno od tih pitanja, a da se ne ponudi neka bolja perspektiva svim dionicima na tržištu rada.

TELEGRAM: Zašto kod nas još dominiraju stare industrije?

TICA: Ključan razlog za izostanak novih industrija treba tražiti u globalizacijskim trendovima i tranzicijskom modelu razvoja. Jeftina radna snaga iz zemalja u razvoju zadala je smrtonosan udarac čitavom nizu starih industrijskih sektora širom svijeta, tako da Hrvatska nije iznimka. No, posebno je to da je u Hrvatskoj bitno usporen ili onemogućen razvoj novih industrija. Nakon Domovinskog rata, broj zaposlenih je počeo rasti kasno, tek početkom 2001. godine. Povrh toga, navedeni rast je prvenstveno bio koncentriran u sektorima građevinarstva i trgovine na malo. Oporavak tržišta rada prvenstveno je bio posljedica introvertiranog modela razvoja koji se bazirao na zaduživanju, tržištu nekretnina i javnim investicijama u infrastrukturu.

Jedini dugoročno održivi pobjednik navedenog modela razvoja je neosporno bio sektor prometa i turizma. Danas Hrvatska izvozi više usluga u prometu i turizmu nego što izvozi cijela domaća industrija. Rast turizma i industrijskog sektora ozbiljnije je počeo vući gospodarstvo tek nakon što se raspao model introvertiranog gospodarskog razvoja 2008. godine. Međutim, industrijska proizvodnja je i danas na bitno nižim razinama nego 2008. ili 1990. godinu. U Hrvatskoj jako teško dolazi do razvoja novih industrijskih proizvoda i poduzeća, a kako nema novih industrija, onda je jako teško i stvoriti konsenzus oko upravljanja sa starim industrijama. Zbog toga zaposleni tragično doživljavaju odumiranje industrije u kojoj rade ili gubitak radnih mjesta jer se nemaju gdje zaposliti pa ostaju na cesti. Sezonska radna mjesta u brzo rastućem turizmu za sada jednostavno nisu ekonomski relevantan supstitut radnim mjestima koja polako nestaju u industrijskom sektoru. Imate slučajeve, primjerice, Splita ili Siska, gdje su odumrle stare industrije, a kako nisu zamijenjene novima, odmah imate dramatične socijalne probleme. Postoji grana ekonomije, ekonomska demografija, koja se time bavi.

Da su pokrenute nove proizvodnje i da bujaju nova poduzeća, nitko se ne bi danas tako grčevito borio za opstanak amortiziranih industrijskih postrojenja. Svatko, naime, želi raditi na što boljem radnom mjestu, u industriji koja ima perspektivu. Ljudi pristaju na promjenu i ne bi se tako grčevito držali starih radnih mjesta kada bi vidjeli alternativu. I upravo je to ključan izazov za budućnost o kojem sam pričao i kada smo govorili o obrazovanju. Kako izgraditi sustav u kojem će se gospodarstvo, ali isto tako i stanovništvo, uz što manje stresa i na pravedan način, moći nositi sa promjenama koje donose tehnološke promjene i budućnost koja je pred nama. Odnosno, kako osigurati da što veći broj ljudi ima koristi od ekonomskog napretka. To je takozvana inkluzivna ekonomija koja uključuje široke slojeve društva u raspodjelu koristi od općeg napretka.

TELEGRAM: Zašto se kod nas ne koriste iskustva zemalja koje su ranije prošle slične etape razvoja?

TICA: Kad se pedesetih godina rađao švedski ekonomski model, onda su sindikati inzistirali na razvijenoj socijalnoj mreži i zaštiti radnika, ali ne zbog toga da se konzerviraju stare industrije, nego da se radnicima omogući što bezbolniji prelazak iz sektora koji su već tada bili na umoru u industrije koje imaju perspektivu i mogu vući naprijed. Čak su švedski sindikalni ekonomisti Gosta Rehn i Rudolf Meidner predlagali da plaće solidarno u cijeloj ekonomiji što brže rastu kako bi neuspješna poduzeća i sektori što prije prepustili mjesta uspješnim poduzećima. Cilj snažnije zaštite radnika bio je da šok zbog gubljenja radnog mjesta bude što manji, da prijelaz na novo radno mjesto prođe što bezbolnije te da se negativne posljedice, po radnika osobno i njegovu obitelj, u potpunosti iskorijene. U zdravim gospodarstvima promjene poslova su svakodnevica, pojava koja je poželjna za zdravlje gospodarstva. Naš mediteranski tip razvoja socijalne države u tom smislu je specifičan i toga treba biti svjestan prilikom osmišljavanja ekonomskih politika. Ali, neke stvari se ipak moraju sagledati u perspektivi koja je iza, ali i u kontekstu svijeta koji se ubrzano mijenja.

TELEGRAM: Može li se bez temeljnih i dubinskih promjena osigurati brži rast BDP-a, razvoj gospodarstva, efikasnije i racionalnije trošenje proračunskog novca?

TICA: Najvažnije je usmjeriti fokus na dijelove gospodarstva gdje se može uz što manje resursa polučiti najviše pozitivnih pomaka. Ključno je dakle stvoriti okruženje u kojem novorastući sektori mogu povući gospodarstvo prema naprijed te na prirodan način smanjiti pritisak iz problematičnih dijelova ekonomije. Kad nemate pozitivne pomake, onda nemate niti alternativu, u takvoj situaciji pokušavate spasiti ono postojeće, čak i kada svi znaju da tu nema perspektive. Mi smo nekoć imali jednostavne proizvodnje u kojima smo bili vrlo konkurentni, ali često iz njih nije proizašla nadogradnja ili neka nova proizvodnja. Primjer proizvodnje gumene obuće najbolje ilustrira te procese u svijetu: u pedesetim godinama ona se proizvodila u Japanu, potom je, jer je Japan postao preskup, preselila u Tajvan. Zatim je iz istih razloga otišla u Južnu Koreju, pa osamdesetih u Kinu, da bi sada u potrazi za još jeftinijom radnom snagom, završila, vjerojatno privremeno, u Vijetnamu.

U svim tim tradicionalnim granama postoje ciklusi koji se izmjenjuju, pa proizvodnja ide tamo gdje je jeftinija radna snaga. Stoga, da bi išli u korak s vremenom, morate stalno težiti proizvodnji kompleksnijih i složenijih roba, takozvanih proizvoda s većim udjelom dodane vrijednosti. Ova današnja renesansa hrvatskih brodogradilišta dobar je putokaz kako se u uvjetima teške globalne konkurencije može napraviti pozitivan pomak i sagraditi tržišnu nišu u kojoj će biti lakše djelovati. Jednostavni proizvodi mogu se svugdje napraviti, pa je konkurencija na tržištu jednostavnih proizvoda visoka, a profiti svedeni na minimum. Zbog toga su, primjerice, u nas čak i sindikati tekstilne industrije često rezervirani prema rastu minimalne plaće. Znaju, naime, da u jednom dijelu tekstilne industrije nema puno prostora za povećanje plaća, jer nema puno dodatne vrijednosti. Iz sličnih razloga neke zemlje nemaju nacionalnu minimalnu plaću, nego sektorske minimume.

TELEGRAM: Analize pokazuju da je hrvatski BDP na razini onoga iz 1989. ili čak nešto niži. Od nas su lošije samo Srbija, Ukrajina i Moldavija. Vi ste pak ustvrdili da je kupovna moć prosječne neto plaće u 2015. godini bila 27 posto niža od prosječne neto plaće iz 1978. godine. Kako se to moglo dogoditi na kraju prošlog i početku ovog stoljeća, dakle, razdoblja najvećeg gospodarskog i tehnološkog razvoja u ljudskoj povijesti?

TICA: Tijekom osamdesetih godina Hrvatska, kao i cijeli istočni blok, počela je stagnirati. Potom, početkom devedesetih, dolazi do tranzicije, promjene sustava i privatizacije zbog čega su sve te države izgubile od 10 do 40 posto BDP-a, kao što se to dogodilo Hrvatskoj. Nakon toga, sredinom devedesetih, započinje rast u svim tranzicijskim gospodarstvima. No, Hrvatska je, to se s ove distance sada može reći, odabrala model gospodarstva koji je bio manje uspješan i vitalan od većine ostalih tranzicijskih država, te je rasla sporije od zemalja koje su devedesetih bile relativno nerazvijenije od nas. Gotovo sve bivše komunističke zemlje koje su ozbiljno zaostajale za nama, uspjele su nas nakon tranzicije sustići i prestići. Poljska je povećala svoj BDP za tri puta, Češka za dva puta, prestigli su nas čak Bugari i Mađari koji su bili daleko iza nas. Da stvar bude gora Rumunjska nas je već gotovo sustigla, pa je pitanje vremena kada će nas i ona prestići.

TELEGRAM: Zbog čega se to dogodilo?

TICA: Imali smo dva problema: izabrali smo anemičan model introvertiranog gospodarskog rasta koji je rezultirao sporijim rastom od okruženja, a onda smo potpuno nespremni uletjeli u globalnu krizu. I to s paraliziranim instrumentima ekonomske politike, prezaduženi i eurizirani. Pri tome smo se ponašali kao brod koji se nasukao na plažu pa bespomoćno čeka da dođe plima. Za to vrijeme druge su države koristile anti-recesijske instrumente ekonomske politike, napravile reforme koje su signalizirale tržištima da misle ozbiljno, izašle iz krize ojačane, pa su napravile novi, ozbiljan iskorak, dok smo mi nazadovali i stajali na mjestu.

TELEGRAM: Je li tomu kriv preveliki državni sektor u gospodarstvu?

TICA: Ključan razlog relativnog gospodarskog zaostajanja prije 2008. je introvertirani razvojni model oslonjen na zaduživanje, razvoj tržišta nekretnina i investiranje u javnu infrastrukturu. Nakon 2008. najviše smo ekonomski zaostali u odnosu na okruženje zato što u krizi nismo imali instrumente za borbu protiv recesije. Ušli smo u krizu u potpunosti nespremni, i što je najgore, nesvjesni svega što se događa oko nas. U takvim uvjetima nije bilo moguće puno napraviti, osim čekati da nas izvoz izvuče iz depresije. Upravno nas je taj razvojni intermezzo koštao dobrih 10-15 posto zaostatka u životnom standardu u odnosu na okruženje. Kad pak govorimo o ulozi države, upravo zbog svega narečenog, mislim da je ključna strateška greška miopija u upravljanju javnim financijama tijekom tranzicijskog razdoblja, a ne primarno veličina uloge koju država ima u ekonomiji. Naravno, kada je uloga države velika, onda su i greške nositelja ekonomske politike razornije, ali ključan je problem definitivno u kratkovidnosti kad se sagledava ekonomska stvarnost i kad se osmišljava djelovanje javnog sektora. Kako bi nadoknadili ekonomski zaostatak nastao nakon 2008. u odnosu na istočnu Europu, trebati će nam godine marljivog truda i rada na poticanju rasta i razvoja. A kako bi relativno zaostali bilo je dovoljno nekoliko godina.

TELEGRAM: Znači li to da veličina javnog sektora nije važna za zdravlje gospodarstva?

TICA: Kada govorimo isključivo o veličini državnog sektora u gospodarstvu, važno je istaknuti kako postoje grane u kojima je nužna državna intervencija, a često i vlasništvo nad proizvodnjom, kao što su zdravstveni, obrazovni i stambeni sektori. Međutim, postoji naravno i dio ekonomije u kojem država ima veliki utjecaj, a da za to ne postoje pretjerano veliki racionalni razlozi. U tom smislu ključna primjedba bi svakako trebala biti i efikasnost upravljanja. Država zaista ima veliki portfelj s iznimno vrijednom imovinom, ali na njega ostvaruje prinos tek do 1 posto. Istodobno za javni dug plaćamo oko 4 posto, a nekoć smo plaćali i do 6 posto. To najbolje ilustrira neefikasnost tog sustava, a s obzirom na njegovu veličinu, jasno je da on stvara poremećaj u čitavom gospodarstvu i otvara čitav niz pitanja u pogledu optimalnog upravljanja ne samo dugom nego cjelokupnom neto imovinom javnog sektora. Dakle i imovinom i obvezama. Usko promišljanje o upravljanju samo javnim dugom je suboptimalan pristup javnom sektoru, nužno je sagledati cjelokupnu neto imovinu javnog sektora. Dakle imovinu, obveze i valutnu strukturu, kako bi mogli raspravljati o učinkovitosti i optimalnim rješenjima unutar javnog sektora.

TELEGRAM: Može li se u Hrvatskoj, u kojoj su politički kriteriji uvijek važniji od ekonomskih, i u kojoj političke stranke vode kadrovsku i poslovnu politiku, uspješno i efikasno upravljati državnim tvrtkama?

TICA: Korporativno upravljanje u javnom sektoru je izazovno, a najgore je kad se s javnom tvrtkom ne upravlja transparentno i kad nemate postavljene jasne ciljeve. Kad nema ciljeva, onda se događa da ih imate bezbroj od kojih na kraju ne ostvarite niti jedan. Tako se sve svodi na prosječnost i neefikasnost. Ovisno o važnosti različitih poslovnih subjekata nužno je permanentno raditi na dizajniranju modela korporativnog upravljanja koji mogu ostvarivati ciljeve javnog sektora, odnosno polučiti rezultate, a imajući u vidu kompleksnost postavljenih ciljeva.

TELEGRAM: Kako ocjenjujete proračun za 2017., za kojega mnogi drže da je prerastrošan? Mogu li se, u godini u kojoj se moraju vratiti golemi inozemni dugovi, povećati troškovi za obranu, za branitelje pa i one iz BiH, za kupnju vojnih zrakoplova…

TICA: Proračun je, iskreno rečeno, iracionalan s rashodovne strane i to iz dva razloga. S ekonomskog jer je 2017. vjerojatno najrizičnija godina u političkom i ekonomskom smislu od 1989. Uploviti u takve vode punim gasom poprilično je iracionalno. To ne znači da nije moguće da ovaj proračun preživi, ali to će se dogoditi samo uz puno sreće. A veliko je pitanje treba li se nacionalnu ekonomsku politiku u potpunosti predati u ruke božice Fortune ili je bolje upravljati događajima. S političkog stajališta to je tipičan predizborni proračun. Postavlja se pitanje što dalje ako u prvoj godini mandata ispucate sve rezerve i kompletnu fiskalnu energiju. Ekonomska istraživanja pokazuju da je gotovo u svim zemljama odnos prema proračunu bitno drugačiji u predizbornoj godini nego u prethodne tri godine. I to se stručno naziva intertemporalna nekonzistentnost. Kod nas se dogodilo da smo nakon izbora dobili predizborni proračun. Ne znam zašto, možda je razlog što je oporba bila u restrukturiranju.

Inače, proračune kao što je ovaj, na nastavi nazivam “turbo folk” fiskalnom politikom. Takvu fiskalnu politiku karakterizira činjenica da se troši sve što se potrošiti može, kao da sutra ne postoji. Kratkovidnost je postala modus operandi u državi u kojoj ne postoji društvena svijet da je moguće napraviti nešto bolje. Taj problem ne može riješiti jedna stranka, ona može samo inicirati raspravu kako konstruirati odgovornu anti-cikličku ekonomsku politiku.

Upravo u tom odbijanju da se sagleda cjelovitost ekonomskog ciklusa prilikom donošenja proračuna, leži jedan od ključnih razloga ekonomskog zaostajanja Hrvatske u odnosu na okruženje. Uđete li nespremni u negativni dio ciklusa, kao Hrvatska 2008., tada nemate instrumente za reakciju i osuđeni ste čekati i izgubiti još jedno desetljeće dok druge usporedive zemlje idu dalje i razvijaju se.

TELEGRAM: Tko je odgovoran za takvu situaciju?

TICA: Imajući u vidu tečajnu izloženost korporativnog sektora i kućanstava u Hrvatskoj, svakako primarnu odgovornost treba preuzeti fiskalna politika. Uzimajući u obzir navike stanovništva i strukturu ekonomije koja je formirana tijekom tranzicije, izvjesno je da monetarna politika još neko vrijeme neće biti primarno oružje u borbi protiv recesija. Jer, ako biste koristili monetarnu politiku, tada biste morali obezvrijediti nacionalnu valutu. A kada ste zaduženi u stranoj valuti kao Hrvatska, onda biste u tom slučaju cijelu zemlju pretvorili u udrugu švicarski franak. Dakle, u našem slučaju to se trenutno u značajnoj mjeri može postići samo fiskalnom politikom. Postoje uvriježeni instrumenti i pravni okviri unutar kojih se može početi promišljati o fiskalnoj politici na razini kompletnog ekonomskog ciklusa. I to je jedan od fundamentalnih instrumenata fiskalne politike u zrelim demokracijama. Uđemo li u sljedeću recesiju nespremni u fiskalnom i ekonomskom smislu, opet ćemo izgubiti pet ili deset godina, pa ćemo se nakon toga u razvojnom smislu početi uspoređivati s Albanijom umjesto Rumunjske. A nakon sljedeće recesije pitanje s kim ćemo se još moći uopće uspoređivati. U ovoj zadnjoj recesiji jednostavno smo jako puno relativno zaostali u odnosu na okruženje tranzicijskih zemalja.

TELEGRAM: Kako onda dalje?

TICA: Krajnje je vrijeme da počnemo razmišljati o tomu kako planirati proračun, potrošnju, porezne prihode, kako upravljati imovinom i obvezama u javnom sektoru, a s ciljem da se šok političke i ekonomske nestabilnosti tijekom cijelog ekonomskog ciklusa ublaži i minimalizira. Tako se vodi moderna ekonomska politika i to je također jedan od fundamentalnih ciljeva socijaldemokratske ekonomske politike. Važno je kazati da ovo nije apstraktno teoretsko ekonomsko pitanje. Kada imate značajan dio privatnog korporativnog sektora koji se zadužuje po dvoznamenkastim kamatnim stopama, ekonomska politika mora usmjeriti sve svoje napore kako bi svela trajanje recesija na minimum. Nemoguće je privatnom sektoru servisirati dvoznamenkaste kamatne stope u gospodarstvu koje stagnira. U recesiji je nužno što prije proizvesti rast potražnje, a za to vam trebaju unaprijed pripremljeni ekonomski instrumenti i promišljanje o proračunu na razini cjelokupnog ciklusa.

TELEGRAM: Što je potrebno učiniti da bi se izašlo iz tako dugogodišnjeg razdoblja stagnacije i zaostajanja?

TICA: Najprije se mora krenuti od toga, a to su kratkoročna rješenja, da se potiče ono što vam ide dobro, gdje već postoji rast, da se onima koji vuku naprijed osigura još više vjetra u leđa. U srednjem roku morate pak početi promišljati u kojim sektorima možete generirati što veći broj radnih mjesta. Kad se to identificira onda se poduzetnicima mora pomoći u realizaciji operativnih planova. Hrvatsku, primjerice, proždire problem financijskih frikcija, odnosno prezaduženosti poslovnih subjekata. Ekonomska teorija ima točno određen set mjera kako se to stanje može sanirati kako preopterećene bilance poduzetnika ne bi opterećivale investicijske aktivnosti u gospodarstvu. U kontekstu ekonomske politike nužno je povući čitav niz mjera kako bi se očekivana profitabilnost čitavog niza poslovnih projekata u svim segmentima gospodarstva, koji su sada u stanju čekanja, povećala u dovoljnoj mjeri.

Cilj je da se akteri u tim sektorima upuste u investicijske projekte, stvore potražnju za investicijskim dobrima, povećaju BDP i, ono što je najvažnije, otvore nova radna mjesta. Svako novostvoreno radno mjesto proizašlo je iz poduzetničke procjene profitabilnosti neke investicije. Ako želimo povećati tu aktivnost nužno je permanentno smanjivati prepreke kako bi svi potencijalni investicijski projekti krenuli u realizaciju. Povrh toga, morate sagledati upravljanje javnim sektorom u kontekstu ekonomskog ciklusa i planirati upravljanje neto imovinom, ne samo dugom i proračunom, u kontekstu izazova koje će pred gospodarstvo staviti nedaće koje donose negativni dijelovi ekonomskog ciklusa. Ako gospodarstvo uđe nespremno u recesiju, onda se u biti otvara začarani krug u kojem se štedi, pa se onda recesija produbljuje, prolongira i neprirodno dugo traje. Jednostavno rečeno, treba nam “pilotiranje” gospodarstvom koje će ublažiti, a ne pojačavati turbulencije.

TELEGRAM: Koje sektore valja protežirati?

TICA: Nisam za biranje protežiranih sektora. Jednostavno, nužno je pomoći svim sektorima koji nude perspektivu kako bi se otvorilo što veći broj dodatnih radnih mjesta, a koja bi onda poslužila kao amortizer za eventualne negativne šokove u perspektivi. Hrvatska je toliko mala zemlja da je greška propustiti ijedan ozbiljan poslovni plan neovisno o sektoru u kojem se nalazi. U kontekstu borbe za nova radna mjesta najviše mi se sviđa uzrečica “zrno po zrno pogača”. Premala smo zemlja za protežiranje jednih sektora na štetu drugih. Ključan kriterij trebao bi biti koliko poduzetnik može stvoriti održivih radnih mjesta, a ne u kojem sektoru posluje. Ipak, kada govorimo o podacima, od 2009. u nas dobro funkcionira izvoz usluga, ne samo turizam, već i prometni sektor, špedicija, luke, željeznica, zračni promet. Tu je još i drvna industrija te čitav niz industrijskih grana naslonjenih na prehrambeni sektor, koje posluju s visokom dodatnom vrijednosti.

Posebno se izglednim čine farmaceutska i kemijska industrija kojima ide dobro i koji imaju veliki udio u BDP-u, pa su važni jer i najmanja pogreška može imati teške posljedice na gospodarstvo. Brodogradnja doživljava svojevrsnu mini renesansu, a treba ju dodatno poticati na integriranje sa istraživačkim sektorima kako bi zadržala konkurentnost i na duži rok. Naravno, budućnost donosi čitav niz promjena u “zelenim” i “čistim” industrijama što valja imati na umu kad govorimo o reindustrijalizaciji zemlje i novim kvalitetnim radnim mjestima. Odnos prema okolišu s pratećim industrijama elementarna je poluga novog gospodarskog razvoja svugdje u svijetu. Naravno, ruku pod ruku s IT industrijama, proizvodnjom softwera i sličnim dijelovima gospodarstva koji otvaraju jednu potpuno novu perspektivu u Hrvatskoj.

TELEGRAM: Sve se stranke zaklinju da će zaustaviti odlazak mladih ljudi i stručnjaka u inozemstvo, a aktualna ekonomska politika uopće nije usmjerena na otvaranje radnih mjesta već je njeno temeljno opredjeljenje sačuvati pod svaku cijenu stabilnost kune.

TICA: Iseljavanje je doista jedan od najtežih problema. Stoga valja poduzeti sve kako bi se spriječilo da idućih godina ne ode još 150.000 ljudi. Mi moramo mladim ljudima omogućiti da pronađu kvalitetna i održiva radna mjesta u Hrvatskoj. Ako ćemo biti fokusirani na otvaranje novih radnih mjesta, siguran sam da ćemo uspjeti jer je to pošlo za rukom u najmanje dvadesetak država. Ne treba otkrivati toplu vodu, rješenja postoje, ali je nužno raditi na stvaranju pozitivnog okruženja unutar kojeg se cilj povećanja zaposlenosti može postaviti kao ključan prioritet ekonomske politike. Ako imate dinamičnu ekonomiju i dovoljno brzo stvarate nova radna mjesta onda će oni koji završe školu ili ostanu bez posla, lako doći do radnog mjesta i automatski će motiv za emigracijom biti manji. Moramo zaposliti što veći broj ljudi jer je nezaposlenost težak problem, a to se u nas nikada nije dovoljno razumjelo. Kod nas se zaposlenosti nije pridavao pravi značaj, pa smo se nakon svake nove krize spuštali na sve nižu razinu zaposlenosti, tako da je danas broj zaposlenih nedopustivo nizak. Zajedno s Grčkom imamo najmanji udio zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu. Kad gledate BDP po glavi stanovnika, onda vidite koliko je zapravo dobar dio relativne nerazvijenosti Hrvatske posljedica niske zaposlenosti.