Kako se gura prilično bizarna teza da ljevica stoji iza recentnih ustaških ispada i peticije Za dom spremni

Onemogućen pristup vlasti

U komunističkoj Jugoslaviji Edvard Kardelj je bio vodeći partijski ideolog koji se s vremenom, po uzoru na svoje velike sovjetske prethodnike ali i u stanovitoj opoziciji prema njima, preobratio u priučenog filozofa čije teze su u većoj mjeri bile podržane činjenicom da je on bio pripadnik vrha vlasti negoli snagom filozofskih argumenata. Učenu hajdegerijansku formu njegovom zacrtavanju pravaca razvitka socijalističkog samoupravljanja dao je vrsni filozof Vanja Sutlić kojemu, čini se – kao ni oduševljenom sljedbeniku nacizma tridesetih godina u Njemačkoj Martinu Heideggeru ni katehetama historijskog i dijalektičkog materijalizma diljem svijeta – uopće nije bila strana ideja da filozofi služe političarima koji su tako gromoglasno već promijenili svijet.

Postojala je, doduše, i kritička struja marksizma izražena u stajalištima pripadnika Praxis grupe. Oni su pozivali na kritiku svega postojećeg, što je uključivalo i kritiku tadašnje vlasti, ali su i oni mislili da je zadaća filozofa svijet promijeniti tako da on sav bude marksistički. No, kako im je bio onemogućen pristup vlasti, oni su samo propovijedali promjenu svijeta bez izgleda da išta praktično učine u tom pogledu.

U jednom trenutku u postmiloševićevskoj Srbiji na vlasti su se našli nekadašnji pripadnici praksisovske škole, Zoran Đinđić kao premijer i Dragoljub Mićunović kao predsjednik parlamenta. I kasniji predsjednik Srbije Boris Tadić bio je nešto mlađi izdanak iste marksističke škole. Ništa što su oni učinili u vrijeme obnašanja dužnosti u strukturama srpske vlasti nije ukazivalo na to da su pokušali promijeniti Srbiju, a kamoli svijet, u skladu s 11. tezom o Feuerbachu.

Tuđman uspješniji od Marxa

U Hrvatskoj su, čini se, povjesničari odlučili povesti se za tom poznatom filozofskom tezom. Dosadilo im je da samo utvrđuju povijesne činjenice i objašnjavaju njihov smisao. Odlučili su stvarati i mijenjati povijest. Nedvojbeno uspješan primjer ostvarivanja vlastitih povijesno-filozofskih koncepcija u praksi pruža primjer Franje Tuđmana. Doduše, bio je manje ambiciozan nego Marx koji je htio promijeniti cijeli svijet, ali je bio znatno uspješniji od njega jer je uspio stvoriti svoju političku partiju i državu kao sliku i priliku te partije. To je sažeo u svojoj glasovitoj izjavi: imamo Hrvatsku. Sve dok je Tuđman odlučujuće utjecao na oblikovanje hrvatske unutrašnje i vanjske politike, nije bilo moguće ostvariti vidljivije pomake prema euroatlantskim integracijama. Ipak, uz zakonodavne i političke reforme koje su kasniji reformatori bili primorani učiniti radi usklađivanja s normama zapadnoga svijeta, Hrvatska je ostala onakva kakvom ju je stvorio Franjo Tuđman izborivši se za vlast na demokratskim izborima 1990. godine i oslobodivši okupirane teritorije spektakularnom vojnom operacijom Oluja 1995.

Ima, dakako, i primjera neuspješnih pokušaja pojedinih povjesničara da porade na preuređenju malenog, hrvatskog dijela svijeta. Jedan takav primjer predstavlja Ivo Banac. Briljantna sveučilišna karijera omogućena je, ponajprije, njegovom iznimno vrijednom i zapaženom knjigom National Question in Yugoslavia (Cornell University Press, 1984.) koja mu je donijela godišnju nagradu za najbolju sjevernoameričku knjigu iz područja rusko i istočnoeuropskih studija. Četiri godine kasnije isti mu je izdavač objavio i knjigu With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism, ali je za tu knjigu dobio Nagradu Josip Juraj Strossmayer tek 1990. kada je objavljena u hrvatskom prijevodu. Za razliku od Marxa, koji je uz političko djelovanje neprestano radio na pisanju svog nezavršenog životnog djela Kapital, Banac je najprije objavio svoje kapitalno djelo, a zatim se poduhvatio praktičnih intervencija u povijesni proces.

Nema onog čega ima

Aktualne Bančeve kolumnističke intervencije pokazuju da on u političkoj stranci HDZ pod rukovodstvom njezina predsjednika Karamarka vidi ključnog aktera poželjne političke promjene. Premda gospodarski program te stranke još nije objavljen, Banac ga je već uvelike hvalio kao spasonosno rješenja za probleme hrvatskog gospodarstva i državnog proračuna. Oduševljen je i Karamarkovom najavom lustracije pa je u svojoj posljednjoj kolumni emfatično uskliknuo da Karamarko „jaše protiv svih totalitarizama“. U istoj kolumni odbacuje tezu Milorada Pupovca da „u Hrvatskoj djeluju oživljeni profašistički, proustaški resentimani i snage“. Zanimljivo, Banac ne iznosi nijedan argument protiv te Pupovčeve teze. Samo konstatira da ona nije točna. Još je zanimljivije da je ta Bančeva kolumna kritika zahtjeva skupine građana, među kojima se našlo nekoliko akademika i dva biskupa, da se kao službeni pozdrav hrvatskih oružanih snaga uvede ustaški pozdrav Za dom spremni.

Premda su takvi zahtjevi društveno irelevantni i gotovo nepostojeći, Banac ipak polemizira s njima. Oni su, tvrdi Banac, relevantni utoliko što će nekim ljevičarima omogućiti da konstatiraju postojanje takvih tendencije u Hrvatskoj, premda one zapravo ne postoje. Ukratko, oni koji su napisali i potpisali tu peticiju su, zapravo, ljevičari koji postoje kao jedina realna opasnost za sudbinu hrvatske demokracije. Ljevičari su i mnoge tisuće onih koji su na kninskom stadionu izvikivali Za dom spremni i to popratili skandiranjem Ubij, ubij Srbina. Premda očite, te pojave nisu ono što se svima čini, dakle, nisu organizirani ispadi krajnjeg šovinizma, nego ljevičarska provokacija kojoj je cilj pokazati da je u Hrvatskoj na djelu ono čega zapravo nema.

Banac taktično izbjegava komentirati da je onome čega nema prisustvovao i predsjednik HDZ-a Karamarko. Zanimljivo je da tu masovnu ljevičarsku provokaciju predsjednik HDZ-a nije komentirao premda se ona događala pred njegovim očima i očima njegovih najbližih suradnica i suradnika. Šefica njegove kampanje se čak s pozornice obratila onima koji su prethodno tako gromoglasno izvodili ljevičarske provokacije kličući Za dom spremni i pozivajući na ubojstva Srba i činilo se da je bila upravo oduševljena onim što se ondje zbivalo.

Nevjerojatno je koliko su te ljevičarske provokacije uspješne pa dovode u zabludu najosvješteniji dio desničarske hrvatske političke elite. Ako znamo da Karamarko iskoristi svaki povod da reagira i na znatno manje provokacije Milanovićeve vlade, ostajemo sasvim zbunjeni nad činjenicom da na tu tako izravno u lice bačenu ljevičarsku rukavicu nije primjereno odgovorio. A Bancu je sve jasno i on to najširoj čitateljskoj publici spokojno objašnjava. Za Hrvatsku su jedina prava opasnost Milanović i njegovi ljevičari, poručuje Banac, premda oni osuđuju pokušaje oživljavanja ustaštva, a jedino rješenje su Karamarko i HDZ koji nasjedaju na ljevičarske provokacije i javno – ne shvaćajući što čine – podržavaju takve pojave ili se od njih ne distanciraju.

Najezda s lijeva

Dok oni neprosvijećeni koji vjeruju svojim očima i ušima naivno misle da su incidentne situacije tijekom Thompsonova koncerta u Kninu izazvali organizirani pristaše HDZ-a i da su se potpisnici peticije Za dom spremni obratili HDZ-u i predsjednici stoga što ih smatraju sebi bliskima, Banac konstatira da je, zapravo, riječ o morbidnoj Milanovićevoj kampanji kojom Hrvatsku straši ustašama.

Bančevo viđenje SDP-ove kampanje toliko je različito od svega što bilo tko drugi može vidjeti i pomisliti, da ga čak ni HDZ – čiju izbornu pobjedu Banac želi i otvoreno priziva – ne razumije. Dok Banac HDZ brani od ustaške najezde s lijeva, HDZ muku muči i ne zna kako kritizirati Vladu koja opravdano u predizborne svrhe koristi podatke o porastu GDP-a, o porastu prosječnih plaća te o uspješnoj turističkoj sezoni. HDZ ne zna kako se postaviti prema Vladinim prijedlozima za rješavanje problema zaduženih u švicarskim francima, koji problem je kreiran u vrijeme HDZ-ove vlasti, kao i prema uspješno provedenoj obnovi kuća stradalih u prošlogodišnjim poplavama.

Jedna od dosad poznatih odrednica Karamarkove politike je povratak HDZ-a izvornim vrijednostima i politici Franje Tuđmana. U kombinaciji s više puta najavljenom lustracijom – kojoj se, kako je poznato, predsjednik Tuđman suprotstavljao – čini se da je to nemoguća misija. Rukovodstvo izvornog HDZ-a činile su tri ključne sastavnice: bivši pripadnici nereformirane komunističke političke i/ili sigurnosne nomenklature (Tuđman, Mesić, Manolić, Boljkovac, Bebić, Degoricija, Gregorić, Balen, Šegedin), pripadnici emigracije (Šušak, Beljo, Šarinić), a bliski kontakti s Katoličkom crkvom omogućili su da njoj bliski ljudi budu pažljivo raspoređeni u svim tijelima državne uprave i diplomatskoj službi (Rebić, Radić, Sanader, Karamarko).

Početkom devedesetih ni u jednoj političkoj stranci nije bilo toliko kandidata za moguću lustraciju kao u rukovodstvu HDZ-a. Današnje najave lustracije moguće je shvatiti jedino kao namjeru da se temeljito revidira povijest HDZ-a, da se zataje duboki korijeni te stranke u strukturama bivše vlasti i da se takav HDZ, lišen svoje stvarne povijesti, prikaže kao neka vrsta demokršćanske stranke na koju, za razliku od uobičajene prakse u europskim zemljama, vrh Katoličke crkve ima iznimno jak utjecaj.

HDZ prešućuje bezbrojne zloupotrebe vlasti

Crkva je osamdesetih godina preporučila emigrantskim krugovima da prihvate Franju Tuđmana kao lidera projekta ostvarenja samostalne države i danas kao da pokazuje jasne namjere da, u ime tih povijesnih zasluga, energično zatraži svoj udio u oblikovanju dnevne politike uz već zajamčene solidne prihode iz proračuna. Peticija Za dom spremni, uz kontinuitet u davanju brojnih homofobnih izjava, jedna je od konkretnijih najava onoga što bi neki crkveni krugovi htjeli čak i pod cijenu konflikta s Papom koji je za njih ionako već po mnogo čemu odviše liberalan.

Budućnost koju HDZ nudi kao povratak u idiliziranu prošlost – prešućujući činjenicu da bitnu odrednicu te prošlosti čine bezbrojne zloupotrebe vlasti u vidu HDZ-ovog haračenja gospodarstvom, politikom, sudstvom, kulturom i medijima počinjene u sjeni ratom iznuđenog izvanrednog stanja – pred Banca bi, kao vatrenog pobornika te politike, mogla postaviti zadaću koju može riješiti tek dijalektička logika višega reda kakvu je primijenio objašnjavajući ljevičarske korijene desničarskog šovinizma.

Mjesto koje u Marxovu opusu pripada Tezama o Feuerbachu i Komunističkom manifestu, u Bančevu opusu zauzima otvoreno pismo šestero hrvatskih intelektualaca Vrijeme je za odlazak, objavljeno 20.09.1993. godine. Uz Banca to su pismo potpisali Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vlado Gotovac, Vesna Pusić i Ozren Žunec. U tom pismu sročenom u 8 točaka od predsjednika Tuđmana traži se da podnese ostavku zbog „sramoćenja pred cijelim civiliziranim svijetom“ koje je posljedica Tuđmanove politike prema BiH. Tuđmana se ondje optužuje da je zbog njegova autoritarna načina upravljanja „unazađena hrvatska demokracija u njenim začecima, osakaćene su kompetencije Sabora i vlade, ograničena sloboda medija“. Ondje je napisano i to da se pod pokroviteljstvom Tuđmanove vlasti „vrši jednostranačka politizacija vojske, policije i gospodarstva, uz toleranciju bezočnog bogaćenja privilegirane oligarhije“.

Obnova ustaštva

U svjetlu najnovijih Bančevih teza o tome da u Hrvatskoj ne postoje pokušaji obnove ustaštva, osobito je zanimljiva točka 6 tog otvorenog pisma: „U ime navodnog nacionalnog pomirenja dozvolili ste invaziju ustaških simbola, pjesama, preimenovanja, prekrajanje povijesti, šovinističke istupe i postupke , koji mijenjaju ustavom zacrtani demokratski identitet, pa Vaše povremene antifašističke izjave djeluju poput neuvjerljivog paravana i nedovoljno ublažuju mnogostrane pogubne sumnje o eventualnom budućem fašističkom razvoju hrvatske države.“ Nije li neobično da koautor i supotpisnik tog dokumenta danas podržava HDZ u njegovoj namjeri da opet oživi to vrijeme?

Kao što je poznato, Banac osobito vatreno podržava namjeru HDZ-a da provede lustraciju. Isto tako je poznato da u današnjem rukovodstvu SDP-a nema ljudi na koje bi se lustracija mogla primijeniti. Izvorni HDZ je, nedvojbeno, činilo najviše onih na koje bi se lustracija trebala odnositi da je u Hrvatskoj bila provedena. Izvan HDZ-a lustracija se možda mogla provesti nad ponekim članom vodstva Račanova SDP-a i ponekima iz vodstva HNS-a koje su uglavnom činili pripadnici komunističke garniture koja je s vlasti bila udaljena 1971. godine.

Lustrirana vlada

Zanimljivo da je Banac bio kandidat na listi HNS-a 1992. godine. Tu je listu predvodila Savka Dapčević-Kučar, bivša predsjednica CK SKH. Prema današnjim HDZ-ovim kriterijima koje Banac tako zdušno propagira, nedvojbeno osoba nad kojom bi morala biti provedena lustracija da je kojim slučajem još živa. Banac, suprotno kriterijima koja danas zagovara, ni činjenicu da bi se među SDP-ovcima iz Račanova vremena možda mogao pronaći poneki kandidat za lustraciju nije smatrao preprekom da postane ministrom u Račanovoj vladi 2003. godine.

Iste je godine na zajedničkoj listi s SDP-om bio izabran u Sabor. Banac je, dakle, svojim političkim ponašanjem pokazao da je SDP smatrao najpouzdanijim jamstvom da se užasi Tuđmanove vlasti, koje je tako plastično ocrtano u otvorenom pismu iz 1993. godine, više nikad neće ponoviti u Hrvatskoj. No, kad je Ivo Sanader ponudio da nezavisni zastupnici koji napuste saborske klubove opozicijskih stranaka na čijim listama su izabrani za to dobiju novac iz proračuna koji je prema dotadašnjim pravilima bio prihod tih stranaka, Ivo Banac je iznenada postao neovisan i kao takav u Saboru redovito glasovao za HDZ.

U svjetlu te činjenice današnje Bančevo pridruživanje HDZ-ovom pozivu za povratak u vrijeme kad su Hrvatskom upravljali oni koji su je, prema njegovim riječima iz 1993. godine, sramotili pred civiliziranim svijetom, nešto je manje zbunjujuće. On očito misli da je jedino jamstvo promjene svijeta to da on osobno bude na vlasti, neovisno o tome s kim i neovisno o tome što je kad govorio, pisao i činio.

Tuđman nije uspio trajno promijeniti ime Dinama

Marx je imao jasnu filozofiju i ideologiju u ime koje je pokušavao promijeniti svijet, ali u tome nije uspio. Neki njegovi sljedbenici proveli su u djelo njegove zamisli premda nije sasvim sigurno da bi on bio zadovoljan takvom primjenom svojih načela. Franjo Tuđman je uglavnom uspio u ostvarenju svojih zamisli o Hrvatskoj kao samostalnoj državi. Činjenica da nije uspio trajno promijeniti ime nogometnog kluba Dinamo i da je granica prema BiH ostala nepromijenjena unatoč njegovim pokušajima da to učini s ciljem ispravljanja neprirodnog oblika Hrvatske na geografskoj karti ipak je drugorazredna u odnosu na činjenicu da je Hrvatska međunarodno priznata, da je članica UN-a, NATO-a i Europske unije.

Za razliku od Marxa i Tuđmana, Banac nije ponudio novu koncepciju uređenja svijeta ili države. Njegovi se javni napori, zapravo, mogu protumačiti kao pokušaji da u svijetu, državi ili partiji kakve su stvorili drugi on pronađe odgovarajući položaj za sebe. Za čovjeka koji je već bio ministar, zastupnik i predsjednik stranke kao jedino preostalo mjesto, koje bi mu više od ijednog drugog omogućilo da provede daljnje poboljšanje svog društvenog i imovinskog statusa, preostalo je mjesto predsjednika Republike. Da je baš tako razmišljao, potvrdio je početkom ove godine kad je bio spreman konkurirati HDZ-ovoj kandidatkinji na predsjedničkim izborima.

Htio je biti predsjednički kandidat ORAH-a. Kako taj prijedlog nije prihvaćen, iz ORAH-a je istupila tadašnja članica vodstva, bivša Bančeva studentica i njegova današnja supruga Andrea Feldman. Stoga se Banac, koji očekuje da će HDZ pobijediti na parlamentarnim izborima, okrenuo stvaranju novih mogućnosti za svoje sudjelovanje u promjeni svijeta. Budući da je saborski zastupnik već bio i da je police za knjige u svom stanu obnovio novcem namijenjenim za najam uredskog prostora i za plaću pomoćnika, vjerojatno je da ga taj vid sudjelovanja u stvaranju povijesti više neće zanimati. Ako bi htio sudjelovati u izvršnoj vlasti, jedino prikladno mjesto bilo bi (još) nepostojeće Ministarstvo istine s obzirom na očito urgentnu potrebu da se pokaže kako ni HDZ ni Banac nisu ono što jesu.

---

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 12.-13. rujna 2015. godine.