Komentar Bože Kovačevića: Rješenje grčke krize je u stvaranju prave federalne Europe po uzoru na SAD
Da je Grčka bankrotirala 2010. godine, uzdrmana bi bila cijela eurozona
Čini se da je operacija pretvaranja krize eurozone u grčku financijsku krizu uspjela. Da je Grčka bankrotirala 2010. godine, kad su se bili stekli uvjeti za to, uzdrmana bi bila eurozona i, osobito, Njemačka i Francuska čije su banke u najvećoj mjeri financirale grčku nezajažljivu javnu potrošnju. Te bi države morale provesti spašavanje banaka kakvo je u Americi provedeno 2008. i 2009. godine. Zahvaljujući tome što su Europska središnja banka, EU i MMF pristali na pružanje financijske pomoći Grčkoj, čija je pomoć iskorištena ponajprije za vraćanje dugova njemačkim i francuskim bankama, izbjegnuta je izloženost tih banaka bankrotu, odnosno potreba da ih države spašavaju bail outom.
Dakako, da bi ta operacija mogla biti izvedena, bilo je potrebno Grčkoj nametnuti uvjete od kojih je samo radikalno smanjivanje državne potrošnje provedeno u djelo, dok su drugi zahtjevi – poput strukturalnih reformi, poboljšanja prikupljanja poreza i kažnjavanje neplatiša te povećanje dobne granice za odlazak u mirovinu, ali i drastičnije smanjivanje doista europskih mirovina – ostali neispunjeni. Tako djelomično provođenja mjera koje su kreditori nametnuli Grčkoj rezultiralo je pravom katastrofom. Američki ekonomski analitičar Ezra Klein tu je katastrofu opisao ovako:
“Dakle, dužnička kriza razorila je grčku ekonomiju koja je povratno uništila sposobnost Grčke da otplaćuje kredite i zapošljava svoje ljude, što je povratno prisililo Grčku da moli eurozonu i MMF za pomoć, a mjere štednje koje su oni zahtijevali još više su uništile grčku ekonomiju”.
Kaplanova analiza
Odluke o velikim kreditnim plasmanima, dakako, donose stručnjaci. Logično je, stoga, zapitati se kako su stručnjaci mogli tako ozbiljno pogriješiti i dopustiti da velike europske banke budu toliko izložene riziku od bankrota da bi ih, u krajnjoj liniji, trebali spašavati porezni obveznici. Nije bilo potrebno biti bog zna kakav stručnjak da bi se pri turističkoj posjeti Grčkoj primijetilo da ondje mnogo što ne funkcionira kako bi se očekivalo od zemlje članice EU i eurozone. Ono što u Wall Street Journalu iznosi jedan prilično hladnoratovski raspoložen analitičar međunarodnih odnosa Robert D. Kaplan kao dio objašnjenja aktualne grčke krize, bilo je dobro poznato prije negoli je Grčka 1981. godine primljena u članstvo Europske zajednice, današnje EU, i prije negoli je 2001. primljena u članstvo eurozone. On konstatira da se u političkom i kulturnom pogledu Grčka nikada nije uklapala u Zapad te da nikad nije imala moderne političke stranke.
Kaplanova je perspektiva geopolitička. Njemu je jasno da Grčka ne bi postala ni članica EU ni članica eurozone da geopolitički razlozi nisu bili važniji od ekonomskih. Dakako, on i rješenje grčke krize sagledava ponajprije kao geopolitički problem. Da bi pojačao uvjerljivost svojih argumenata, Kaplan konstatira – bez iznošenja ikakvih dokaza za svoje tvrdnje – da Rusi “sada imaju bolje veze sa Siryzom i bolje obavještajne podatke o njoj i njezinim različitim frakcijama nego što to imaju Europljani”. Podsjećajući da EU “predstavlja krajnji trijumf američke moći koja je izrasla poslije krvoprolića Drugog svjetskog rata” on zaključuje da je i u američkom i u europskom interesu da Grčka ostane dio eurozone kako se ne bi dogodilo da grčke luke postanu trajno utočište za ruske ratne brodove. Zemlje eurozone trebale bi, slijedeći američko viđenje geopolitičkih interesa, Grčkoj oprostiti dugove kako bi je zadržale u okrilju Europe i zapadnoga svijeta.
Kaplanova pozicija višestruko je paradoksalna. On sam konstatira da su Grci u kulturnom i političkom smislu u većoj mjeri baštinici Bizanta i otomansko-balkanske povijesti negoli antičke Grčke i pritom ne problematizira članstvo Turske, kao sljednice Otomanskog Carstva, u NATO savezu niti trajno američko podržavanje ideje o članstvu Turske u EU unatoč Erdoganovim nastojanjima islamizacije turskoga društva. O Grcima Kaplan ne misli dobro. “NATO i EU držali su Grke slobodnima i naprednima, kao nijednu drugu državu Balkana, ali Grci, nikada ne iskusivši život u Varšavskom paktu, nikad nisu bili zahvalni što su bili izvan njega”. Ako su Grci doista tako nezahvalni, zašto bi ih i dalje trebalo držati u članstvu tih organizacija?
Hladni rat
Za Kaplana, očito, nisu važni ni Grci, ali ni Europljani koji se u sve većoj mjeri izjašnjavaju u prilog izbacivanja Grčke iz eurozone, nego američki geostrateški interesi definirani izričito u terminima Hladnoga rata. Kaplan, naime, nužnost ostanka Grčke u okrilju euroatlantskih integracija – zanemarujući činjenicu da je, ponajprije, riječ o opstanku Grčke u eurozoni – opravdava zahtjevima politike containmenta, politike kojom je administracija predsjednika Trumana na početku Hladnoga rata pokušala obuzdati širenje komunizma u svijetu. Ni Rusija, koja nije u pravom smislu demokratska zemlja, ali nije ni komunistička, kao ni Kina, koja je nominalno komunistička, ne zagovaraju širenje komunizma nego dosljednu primjenu pravila Svjetske trgovinske organizacije, čime bi bile dovedene u pitanje privilegije SAD-a u sadašnjem sustavu svjetske političke ekonomije.
Ništa nije dobro
Neki američki ekonomski stručnjaci upućuju na strukturne probleme EU i eurozone kao uzroke izbijanja grčke krize, ali i usporedivih kriza u Španjolskoj, Portugalu, Italiji i Irskoj. Nijedno od rješenja o kojima će se Grci izjašnjavati na predstojećem referendumu za njih nije dobro. Izlazak iz eurozone i prelazak na drahmu ili, privremeno, na bonove, značio bi astronomske stope inflacije, daljnje osiromašenje stanovništva i posrtanje ekonomije sve dok zbog niske vrijednosti nacionalne valute grčki proizvodi i usluge ne bi cjenovno postali konkurentni i privlačni kupcima i turistima. Grčka bi se našla u ekonomskom položaju u kakvom je bila u trenutku stupanja u članstvo EU. Ostanak u eurozoni znači nastavak kretanja putanjom ranije opisanog poročnog kruga koji je doveo do prosječne stope nezaposlenosti od 25 posto i stope nezaposlenosti mladih od 50 posto. Spas za Grčku i za EU bilo bi treće rješenje o kojemu se neće odlučivati na nedjeljnom referendumu.
To rješenje sastoji se u tome da EU postane sličnija SAD-u. EU bi trebala postati federalna država po ugledu na SAD. Centralne banke trebale bi biti ukinute u svim zemljama članicama. Na cijelom području EU trebala bi se provoditi jedinstvena savezna porezna politika. Tržište rada trebalo bi postati u punoj mjeri jedinstveno bez ikakvih administrativnih barijera.
Posljedica izlaska
Dakako, daljnja posljedica bilo bi ukidanje Vijeća ministara i Europskog vijeća, institucija u kojima sjede ministri i premijeri i koje drže ključeve odlučivanja u EU, a sve poluge vlasti bile bi u rukama Europske komisije. Razumljivo je da u tako uređenoj EU ne bi svaka zemlja članica imala svoju vojsku, nego bi postojale jedinstvene europske oružane snage. U tako uređenoj državi, prikazivala bi se jedinstvena statistička stopa nezaposlenosti koja bi bila negdje između njemačkih desetak posto i grčkih 25 posto. Dakako, u potpunosti integrirano tržište i ukidanje mnogih troškova povezanih s održavanjem administracija sadašnjih europskih nacionalnih država rezultiralo bi smanjivanjem troškova države i smanjivanjem nezaposlenosti.
Zanimljivo je na kakva razmišljanja potiče aktualna grčka financijska kriza. U kontekstu intenziviranja sukoba Zapada i Rusije oživljavaju se obrasci hladnoratovske blokovske politike, što podrazumijeva plašenje građana komunističkom opasnošću i pokazuje stanoviti manjak političke imaginacije. S druge strane, neki američki stručnjaci uspjeh europskog projekta vide samo ako taj projekt prestane biti europski i postane američki. Pritom se uopće ne problematizira činjenica da čelni ljudi vodećih institucija slobodnoga svijeta kao jedan od najvećih grijeha grčkoga premijera vide njegovu odluku o raspisivanju referenduma. Time se, zapravo, potvrđuje tendencija da se i na Zapadu, koji se razmeće demokratskom legitimacijom, prihvatljivim smatra samo demokracija niskog intenziteta koja se svodi na pravo izbora političkih lidera dok prave poluge moći ostaju izvan dosega demokratskog odlučivanja.
Premijer Cipras je zanemario činjenicu da bi popustljiviji odnos prema Grčkoj, čiji financijski problemi nipošto nisu nerješivi za Europsku središnju banku i EU, mogao izazvati domino efekt u Portugalu, Španjolskoj i Italiji, a eventualno slično ponašanje tih zemalja izazvalo bi globalno nepovoljne posljedice za financijska tržišta i katastrofu za eurozonu i EU. Ali, s druge strane, europski čelnici kao da nisu ozbiljno shvatili poruku grčkih birača pa su i od Ciprasa očekivali da vodi politiku dijametralno suprotnu njihovim očekivanjima. Očito je da su geopolitički i financijski interesi velikih igrača znatno jači adut u toj igri negoli demokratski izražena volja birača.