Robert Pauletić: ‘Nepravedno je, čak i apsurdno, što se baš mene napada zbog rada u Slobodnom tjedniku’
Donosimo reagiranje na novinske komentare o Pauletićevom angažmanu u novinama Marinka Božića
U parnici protiv TELEGRAM MEDIA GRUPE d.o.o., pokrenutoj u povodu priloga Drage Hedla objavljenog 2016., Robert Pauletić je rekao kako tužbu ne bi podnosio da je bilo objavljeno njegovo reagiranje. Radi mirnog rješenja spora, objavljujemo reagiranje Roberta Pauletića na novinske komentare o njegovom angažmanu u „Slobodnom tjedniku“ početkom 90-ih godina prošlog stoljeća
Nepravedno je, pa čak i apsurdno, da moji politički neistomišljenici među novinarima desetljećima napadaju baš mene zbog rada u Slobodnom tjedniku. Naime, u novinarskim krugovima je poznato da sam, u ono kratko vrijeme koje sam ondje proveo, bio glavni redakcijski zagovornik pisanja ratnih reportaža i protivnik objavljivanja lažnih vijesti.
Nadalje, upravo zbog toga što me vlasnik ST-a krivo potpisao pod jedan tekst, kasnije naširoko problematiziran, posvađao sam se njim te otišao iz redakcije.
Zbog toga sam i u proljeće 1992., u doba kad je Slobodni tjednik Marinka Božića bio najtiražniji i realno najjači, u Večernjem listu objavio feljton Sto laži Marinka Božića. Tada sam prvi od svih, dok su sva ostala novinarska pera uglavnom šutjela, razobličio problematičan način rada u Slobodnom tjedniku. Nakon toga feljtona, naklada Slobodnog tjednika je strmoglavo pala. Nije li nevjerojatno da baš mene, kao borca protiv laži u Slobodnom tjedniku, desetljećima kasnije prozivaju za rad u Slobodnom tjedniku?
Dugo sam se držao željeznog pravila da ne želim tužiti kolege novinare, pa sam tekstove u medijima o mom angažmanu u ST-u kroz protekla desetljeća dugo podnosio bez riječi, samo s ponekim demantijem i ponekom novinarskom isprikom, kao u slučaju kad mi se u svibnju 2006. na stranicama Slobodne Dalmacije zbog teksta o mome angažmanu u Slobodnom tjedniku naknadno ispričala ugledna novinarka Nacionala i Slobodne Dalmacije, danas pokojna.
Činjenice: prošle su 32 godine od te nezaboravne 1991. otkad su Hrvatsku napale nadmoćne snage JNA i srpske paravojne jedinice. Za razliku od aktualnog napada Rusije na Ukrajinu, u kojem mnogi pronalaze sličnosti s našom situacijom 1991., tada je na snazi bio embargo na uvoz oružja u Hrvatsku, nitko nije smio uvesti niti jednu pušku hrvatskim braniteljima, a mnogi koji su to “nezakonito” pokušali bili su kriminalizirani.
U to vrijeme imao sam 25 godina i bio sam ogorčen time što je moja Hrvatska napadnuta, pa sam se priključio Slobodnom tjedniku, doista kontroverznom glasilu koje je, međutim, jasno zauzelo hrvatsku stranu u tom ratu, što tada i nije bio čest slučaj.
U redakciji Slobodnog tjednika proveo sam nekoliko mjeseci 1991., nekoliko tjedana bio sam čak i zamjenik glavnog urednika, osam (8) brojeva nominalno i glavni urednik (faktično je glavni urednik bio i ostao pok. Marinko Božić), ali važno je da u tih 8 brojeva ide i nekoliko tjedana kad sam već napustio ST!
Naime, nakon svađe s vlasnikom i de facto glavnim urednikom, pok. Marinkom Božićem, otišao sam iz redakcije, a pok. Božić me namjerno još neko vrijeme zadržao u impresumu! Motiv? Vjerojatno to da bih u slučaju neke eventualne tužbe ja bio zakonski odgovoran, a ne on. Bio sam izbrisan iz impresuma tek kad sam se nekoliko tjedana kasnije pismeno pobunio i to izričito zatražio.
Od 2016. do danas imam nekoliko dovršenih sudskih sporova, a nekoliko ih, međutim, još traje. Postoje tisuće i tisuće stranica sudskih spisa, ali baš u niti jednom retku nema ijednog dokaza protiv mene kojim bi se potkrijepile teze o mom navodnom štetnom djelovanju u doba Slobodnog tjednika.
Najvažnija činjenica: nikad, u cijelom svom životu i novinarskoj karijeri nisam niti tužen, a kamoli osuđen za ikakav tekst, bilo kao novinar, bilo kao urednik! Samo da napomenem, prije i poslije 1991. desetljećima sam surađivao s, primjerice, Slobodnom Dalmacijom, gdje sam objavio preko 300 tekstova. U podatak o tome da nikad nisam bio ni tužen, a kamoli osuđen za novinarski ili urednički rad, naravno, ulazi i razdoblje dok sam radio u Slobodnom tjedniku.
Je li moguće da netko doista misli da bih sva ta desetljeća ostao čist i bez ikakve tužbe, a kamoli presude, da sam napravio nešto loše u novinarskom ili uredničkom poslu?
Da je bila istina išta od onoga za što me prozivaju, od tobožnjeg sudjelovanja u stvaranju nekakvih popisa agenata KOS-a pa nadalje, ne bi li onda bio pronađen barem jedan svjedok za tako nešto, bar jedna rečenica koja bi potkrijepila te tvrdnje? Ne bih li bio tužen, ili osuđen za to?
Gospodo protivnici i novinarski neistomišljenici: završimo ovu utakmicu koja je imala barem dva desetljeća nepravedno dosuđenih produžetaka. Ne spominjite me više uzalud, dovoljno je tinte uzalud proliveno i sudskih papira ispisano.
Robert Pauletić