Kroz barnumski comeback Sanadera još jednom smo afirmirali kriminal kao stvarnu društvenu vrijednost
Nepravomoćno osuđen političar odjednom je postao legitimni sudionik scene, TV zvijezda i ugledni pisac kojem se priređuju promocije visokog stila
Prošlog je tjedna bivši hrvatski predsjednik Vlade Ivo Sanader svakodnevno gostovao u televizijskim emisijama, kao ekspertni i dokumentarni svjedok hrvatskih prijepora sa Slovenijom, zbog kojih je, prema vlastitim tvrdnjama, bivši premijer odlučio napustiti Markov trg (prilično smo uvjereni da to objašnjenje Sanaderova odlaska nije točno).
Ovog i idućeg tjedna dr. Sanader promovira knjigu o detuđmanizaciji; riječ je, čini se, o svojevrsnim premijerskim memoarima. Ivo Sanader u jednom je razdoblju svoje karijere nesumnjivo bio dobar i uspješan političar. Sanader se trudio promijeniti HDZ. Pokušavao je, i katkad uspijevao, stvarati tolerantniju atmosferu u društvu, te je znatno pomogao ulasku Hrvatske u NATO, kao i u Europsku Uniju.
Međutim, zbog Fimi Medije, Planinske i niza drugih afera koje se sedam godina povlače po sudovima, Ivo Sanader najsnažniji je simbol političke korupcije u povijesti neovisne Republike Hrvatske. Sanader je, podsjetimo, pokušao pobjeći pred kaznenim progonom, te je uhićen u Austriji, gdje je započela njegova zatvorska karijera.
Jedan od opasnijih trendova u hrvatskom društvu
E sada, nije li sasvim neobično da političar optužen i nepravomoćno osuđen za iznimno teške financijske zloporabe najvišeg državnog položaja u zemlji, odjednom postane legitimni sudionik javnog života, nesporna zvijezda TV emisija o geopolitici, iIi ugledni pisac, memoarist, kojem se priređuju promocije visokog stila?
Da je riječ samo o Ivi Sanaderu, mogli bismo govoriti kako je Sanaderov povratak u legalnu, nesudsku, nekriminalnu javnost tek eksces, koji se, eto, dogodio slučajno, zbog dezorijentiranosti nekoliko medijskih urednika, ili, pak zbog dobre Sanaderove PR službe, koja ga je uspjela prodati kao legitimnog sudionika društvenog života.
No, ne radi se o tome. Sanaderov barnumski comeback zapravo simbolizira jedan od najopasnijih trendova u hrvatskom društvu i na hrvatskoj političkoj sceni. Taj trend nalaže da se sve što je kriminalno brani pod svaku cijenu, a zatim, po mogućnosti, afirmira kao stvarna društvena vrijednost.
I u slučaju Modrića naša zemlja bira korupciju
Na nedavnim lokalnim izborima najveće su pobjede odnijeli oni političari, koji su boravili u zatvoru, i protiv kojih se vode ozbiljni kazneni procesi, što sve nije smetalo tisućama i tisućama Zagrepčana koji su glasovali za Milana Bandića. Sportska hrvatska javnost svim se silama trudi obraniti Luku Modrića, premda je očigledno da je Modrić na nedavnom suđenju u Osijeku žestoko lagao, kako bi zaštitio Zdravka Mamića.
Modrića se pokušava braniti uz obrazloženje da je riječ o najboljem hrvatskom nogometašu, koji bi zbog pritiska Uskoka i dijela medija, mogao prestati igrati za reprezentaciju. Ova je linija Modrićeve obrane upravo neopisivo bedasta; je li Neymar, ipak mnogo veća zvijezda od Modrića, prestao igrati za Brazil, nakon što su mu brazilske vlasti bile zamrznule sve račune? Naravno da nije.
Slučaj javne obrane Luke Modrića još je jedan pokazatelj snažne volje dijela hrvatske javnosti i hrvatskog društva, da brane korupciju pod svaku cijenu. O sudskim igrokazima Zdravka Mamića da ne govorimo.
Najveće strukturalno ograničenje u razvoju
Slučajevi Ive Sanadera, Milana Bandića, Zdravka Mamića, Luke Modrića i mnogih drugih, pri čemu ne smijemo preskočiti novi politički uspon Željka Keruma, tragikomičan su materijalni dokaz da hrvatsko društvo upravo živi i diše korupciju najpunijim plućima, i da na tu korupciju uglavnom dobrovoljno pristaje.
Ne znamo što bi poslije svih ovih primjera još snažnije moglo potvrditi tezu o simbiozi Hrvatske i korupcije: možda tek kandidatura Nikice Jelavića za glavnog državnog odvjetnika? Jer, da je suprotno, niti bi političari iz zatvora pobjeđivali na izborima, niti bi se Ivu Sanadera tretiralo kao društvenog odličnika, niti bi se Zdravko Mamić godinama ponašao kako se već ponaša.
Hrvatsko je društvo kapilarno, a ne samo politički ili poslovno korumpirano. Što je najveće strukturalno ograničenje u razvoju ove zemlje.