Nekad je nužno odabrati stranu

SDP se ne kompromitira samo zbog Davora Bernardića, glavni im je problem sama definicija stranke

Telegramov mali esej: Što bi, zaista, trebao biti SDP

“Dakle, oni su nevjerojatno lijeni i nepoduzetni. Oni nisu kadri skoro ništa napraviti, jer nikad u životu nisu ništa ozbiljno radili”, objašnjavao je, prošle nedjelje za ručkom, naš stari znanac i prijatelj, koji je, među ostalim, bio ministar u jednoj od SDP-ovih Vlada. Čovjek je, naravno, mislio na SDP.

“Točno je, oni su uglavnom pošteni, ali potpuno nesposobni”, nadovezao se drugi naš prijatelj “Okej, svi znamo da je HDZ-u kriminal u DNA, ali neke HDZ-ove Vlade i neki HDZ-ovi ministri bar mogu ponešto postići, pokrenuti vrijedne inicijative, donijeti ekonomski korisne zakone, rješavati probleme. A s SDP-om nikad ništa. Samo inertnost”, zaključio je ovaj poduzetnik lijevo liberalnih shvaćanja.

Pokušali smo kontrirati malo drukčijom argumentacijom. Tvrdili smo da SDP promiče i brani one elementarne slobode, prava i društvene vrijednosti, bez kojih je nemoguće graditi suvremeno humanističko društvo i državu, dok i najliberalniji i najpoduzetniji HDZ ta prava sustavno zatire (osim u prvim godinama Sanaderova mandata).

Nema reforme, škole će postati još konzervativnije

“Ali, što moj sin ima od toga!” skočio je poduzetnik. “Ova inertna Hrvatska, u kojoj je skoro nemoguće pronaći dobro plaćen, posao koji omogućuje napredovanje, katastrofalno je okruženje za našu djecu. A za to je velikim dijelom odgovorna SDP-ova politika nečinjenja.”

Nažalost, samo nekoliko dana kasnije pokazalo se, baš na pitanju djece, da smo ipak mi bili u pravu, a da se momci lijevo liberalnih nazora baš i ne trude razumjeti cjelokupni kontekst političkih događaja u Hrvatskoj.
Naime, imenovanje Jasminke Buljan Culej novom šeficom Kurikularne reforme, i to bez javne prezentacije njenog plana reforme, pokazalo je kako prave reforme školstva zapravo neće biti, osim što bi nam školski sustav mogao postati još konzervativniji.

Što, zapravo, znači da HDZ, takvim odnosom prema reformi školstva, dovodi našu djecu u još goru startnu poziciju: HDZ-ova država, svojim postupcima u području obrazovanja, izravno ugrožava hrvatsku mladež.
HDZ to, nažalost, čini posve legitimno. HDZ jest pobijedio na prošlim parlamentarnim izborima, pa eto, ima pravo postaviti koga god želi na čelo reforme školstva.

Za što se, zapravo, glasovalo one nedjelje u rujnu

Zapravo, one nedjelje u rujnu 2016. godine, kad se glasovalo o sastavu novog Sabora i Vlade, nije se glasovalo oko simpatija i antipatija prema Zoranu Milanoviću, nije se glasovalo oko “vojnog lekara” i oko Milanovićeva navodnog ulizivanja desnici, nego se glasovalo baš oko zadnjih stvari u Hrvatskoj, poput budućnosti naše djece (ili odnosa naše zemlje prema Drugom svjetskom ratu).

Svi oni koji tada nisu glasovali za SDP, ne samo da su doveli HDZ na vlast, nego su izravno minirali Kurikularnu reformu Borisa Jokića, kao najvažniji hrvatski društveni projekt unatrag dugo vremena (a usput su i odgovorni za Dom spremni u Jasenovcu). Naime, svatko imalo politički racionalan morao je znati da će HDZ odustati od Jokićeve reforme školstva, i da će promovirati ultrakonzervativne koncepte.

Zanimljivo je, međutim, da to nije želio razumjeti sam gospodin Jokić, koji bi, da je imalo politički odgovorna osoba, bio pozvao birače da glasuju za SDP, kako bi osigurao provedbu reforme. Jokić se, umjesto toga, počeo ograđivati od SDP-a, ne shvaćajući da takvim postupcima sahranjuje program što ga je bio stvorio.

Jasan i čist odnos prema Drugom svjetskom ratu

Potpuno je, naime, nesporno da se niti jedan važan, institucionalizirani društveno državni proces ne može provesti bez odluka I potpore državnih vlasti. A odluku HDZ-ovih državnih vlasti o Jokićevoj reformi, bilo je lako predvidjeti. I morali su je predvidjeti ne samo gospodin Jokić nego i svi oni lijevoliberalni glasači koji nisu izašli na izbore, ili su, pak, glasovali za Živi zid: svi su oni morali shvatiti da dovode HDZ na vlast, i da će uživati u posljedicama HDZ-ove vlasti.

SDP, kao stranka kojoj se u vrijeme desetgodišnjeg Milanovićeva mandata, ali i ranije, zaista moglo mnogošto predbacivati, uspjela je u svom prošlom mandatu postaviti niz elementarnih temelja za normalnije funkcioniranje društva. Od uspostavljanja kakve takve pravne države (koja se, doduše, lomi na odlukama sudaca ), preko afirmiranja manjinskih prava i relativne slobode medija, preko jasnog i čistog odnosa prema Drugom svjetskom ratu, do postavljanja donekle zdravih osnova za početak izlaska iz ekonomske krize: činjenica je da su BDP, izvoz, industrijska proizvodnja i osobna potrošnja počele rasti u vrijeme Milanovićeva mandata.

Vjerojatno i lijeni, i intertni, i nepoduzetni SDP

Najvažnije, SDP je djelomično uspio demontirati dogovornu državu, HDZ-ov omiljeni model upravljanja Hrvatskom. Veliki povratak dogovorne države vidjeli smo već kod postavljanja nove Podravkine uprave, što je dovelo do prvog žestokog interesnog sukoba u vodstvu Hrvatske demokratske zajednice, u kojem je pobijedio ministar Goran Marić.

HDZ jest imao pravo imenovati svoju upravu, premda Podravka posluje vrlo dobro, ali kad je HDZ na čelo Podravke postavio čovjeka koji je doveo Zvečevo do ruba stečaja, postalo je neobranjivo očigledno kako nije riječ o poslovnoj odluci, nego o tipičnom hadezeovskom politikantskom kompromisu. SDP je, dakle, vjerojatno bio i inertan, i lijen i nepoduzetan, ali SDP je pokušavao urediti ovu državu i društvo, te stvoriti temelje za njen stvarni oporavak.

SDP je znao imati i lošije rezultate, ali su bili ozbiljni

HDZ-ove dvije Vlade postigle su dobre ekonomske rezultate (no, taj je trend, ponovimo, počeo u Milanovićevo vrijeme), ali čine sve što mogu da društvene vrijednosti i model upravljanja državom I društvom vrate u devedesete godine, što nas vodi u dugoročnu stagnaciju: društvo i država bez transparentnog obrasca upravljanja, i bez sustava vrijednosti čvrsto vezanog uz liberalnu demokraciju (a ne, recimo, uz crkvu), naprosto ne mogu trajnije funkcionirati.

Pogotovo kad vladajuća stranka nema opoziciju. A Hrvatska demokratska zajednica danas zaista nema opoziciju, jer se SDP, poslije odlaska Zorana Milanovića, u potpunosti raspao. Tu nije riječ samo o rezultatima na lokalnim izborima: SDP je u Račanovo vrijeme znao bilježiti i značajno gore izborne rezultate. Ali, u Račanovo se vrijeme znalo što je ta stranka, za što se zalaže i znalo se da ima ozbiljne namjere.

SDP, budimo realni, ne kompromitira samo Bernardić

Današnji SDP, koji još solidno funkcionira u Saboru (zamalo su srušili Vladu), na skoro svim je drugim razinama neozbiljna stranka, bez ikakvog vrijednosnog sustava, bez kompetentnih političara, i s nespretnim predsjednikom. Današnji SDP stranka je čiji glavni tajnik jutro poslije izbora nije znao kakve je rezultate SDP doista postigao, što je samo po sebi razlog za ostavku; ne zbog loših namjera, nego zbog apsolutne nekompetentnosti za važan posao koji obavlja.

SDP je stranka duboko posvađana između riječkih frakcija koje pogrešno misle da imaju legitimitet zato što pobjeđuju na lokalnim izborima (međutim, u Rijeci SDP mora pobijediti istom onom logikom kojom HDZ pobjeđuje u Širokom Brijegu, ili Milan Bandić u Kozari boku), i svih onih koji žele da Davor Bernardić što prije ode jer se SDP, umjesto da koristi kaos u donedavno vladajućoj koaliciji, svakodnevno sve više i više kompromitira.

SDP se, budimo realni, ne kompromitira samo zbog Bernardića.
Svakom dobronamjernom promatraču zbivanja u stranci bilo je, doduše, savršeno jasno kako je jedini dobar kandidat za Milanovićeva nasljednika bio Orsat Miljenić, sjajan odvjetnik s ozbiljnim iskustvom u raznim državnim poslovima, i čovjek koji osobnim profilom odgovara poželjnom, modernom SDP-u.

Glavni im je, naime, problem sama definicija stranke

SDP-ov glavni problem sigurno bi se manje vidio da je Miljenić postao predsjednik stranke, ali bi i dalje nastavio prilično smrtonosno izjedati Socijaldemokratsku partiju. SDP-ov je glavni problem sama definicija stranke. Što je, dakle, današnja Socijaldemokratska partija?
Na to je pitanje nemoguće odgovoriti, jer je ona danas, vrijednosno govoreći, prilično zbrkana, i bez precizno definiranih stavova o nizu važnih pitanja.

Stoga je, prvo, upravo esencijalno postaviti neke elementarne pretpostavke o tome što bi trebala/mogla biti Socijaldemokratska partija.
Još u Milanovićevo vrijeme često su se čuli glasovi da SDP mora otići ulijevo. No, u današnjoj je Europi odlazak ulijevo, za institucionalnu, veliku stranku, gotovo nemoguć. Laburisti su s Jeremyjem Corbinom otišli prilično ulijevo, pa sad strahuju od teškog poraza na predstojećim engleskim parlamentarnim izborima.

Europske socijaldemokratske stranke, načelno govoreći, ne mogu ići jako ulijevo zbog tri razloga. Prvo, taj je prostor rezervirana prosvjedne stranke.
Drugo, u klasnu borbu u Europi gotovo više nitko ne vjeruje.
Treće, europsko radništvo u kriznim situacijama glasuje za desne, nacionalističke stranke; u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog stoljeća za Mussolinija i Hitlera, a danas Marine Le Pen. Siromašni i ugroženi Europljani gotovo redovito glasuju desno i nacionalno. Tko je, pobogu, doveo HDZ na vlast, i tko održava Aleksandra Vučića na vlasti?

Nužno je profiliranje u zaštitnika važnih vrijednosti

Socijaldemokratska partija ne treba, dakle ići više lijevo nego što je sada,
Ona se mora profilirati kao promotor i zaštitnik najvažnijih društvenih i državnih vrijednosti. Riječ je, prije svega, o zaštiti dosegnutih prostora osobnih i grupnih sloboda i prava, sa snažnim naglaskom na manjinska prava.

Riječ je o obrani slobode govora i informiranja, koja je u današnjim hrvatskim medijima ozbiljno ugrožena. Riječ je o borbi protiv dominacije crkvenih vrijednosti u javnom životu i državnoj politici. Riječ je o borbi za očuvanje bitnih elemenata socijalne države. Riječ je o inzistiranju na maksimalnoj transparentnosti svih društvenih i državnih procesa, kako ne bi došlo do povratka u hadezeovsko–bandićevsku dogovornu Hrvatsku.

Riječ je o postavljanju osnova za stvarno funkcioniranje pravne države: ti temelji u Hrvatskoj zapravo ne postoje. Riječ je o stvaranju što šireg prostora za slobodno poduzetništvo, uz maksimalno moguće porezno rasterećenje (do one mjere koja ne ugrožava nužna socijalna prava).
Riječ je o jasnom i čistom, nedvosmislenom odnosu prema Drugom svjetskom ratu.

Bernardić, nažalost nije čovjek za tako složen posao

Riječ je, na kraju, o stvaranju uvjeta za normalno odrastanje i školovanje naše djece, što zaista jest strateški zadatak svake odgovorne političke organizacije: zato su se Jokić i Milanović morali dogovoriti o zajedničkom nastupu uoči prošlih izbora, jer je Jokićev plan reforme otvarao takvu mogućnost, i jer se , ponavljamo, zaista moralo znati da će HDZ uništiti Kurikularnu reformu.

Ovo su, dakle opće vrijednosti koje SDP mora zastupati i na osnovu kojih mora pokušati okupiti sve one birače, koji ne žele hadezeovsko-mostovsko-crkvenu Hrvatsku, nego normalnu, modernu europsku državu.
Tek kad SDP uspije oblikovati čvrstu i lako prepoznatljivu ideološku i političku platformu baš na ovim zasadama, i kad za tu platformu dobije potporu politički uglavnom lijene, lakouvredljive i načelno neodgovorne i nepoduzetne lijevoliberalne javnosti, ponovo će postati važno tko je novi predsjednik SDP-a.

Naravno i nažalost, razvidno je kako Davor Bernardić nije čovjek za tako kompleksan i opsežan posao.