Nekad je nužno odabrati stranu

SDP trenutno, čini se, nikog ne zanima. No, novi lider imat će važan zadatak, spriječiti trumpizaciju

U drugi krug izbora za predsjednika SDP-a idu Bernardić i Ostojić

19.11.2016., Zagreb - Prema prvim nesluzbenim rezultatima, nitko od sedam kandidata za predsjednika SDP-a nije osvojio natpolovicnu vecinu glasova clanova stranke, a u drugi izborni krug za tjedan dana idu dvojica najbolje plasiranih Davor Bernardic i Ranko Ostojic.  Zlatko Komadina, Gordana Sabol, Tonino Picula, Davor Bernardic, Zeljko Jovanovic, Ranko Ostojic. 
Photo: Petar Glebov/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

SDP broji oko 39 i pol tisuća članova. Na jučerašnjim izborima za predsjednika stranke glasovalo ih je, međutim, oko 18 tisuća, dakle nekih 45 posto.

Premda se radi o iznimno važnim izborima, budući da stranka poslije deset godina mijenja predsjednika, i da se mora hitno mobilizirati, kako bi do proljetnih lokalnih izbora postala politički konkurentna, više od polovice članova SDP-a nije smatralo važnim da sudjeluje u biranju novog stranačkog vođe.

Ta je činjenica ujedno najzanimljivija vijest o izborima u SDP-u, koja ne sugerira osobito svijetlu budućnost najveće hrvatske lijevoliberalne stranke.

Naravno, neće se raspasti

Naravno, SDP se neće raspasti, niti će se marginalizirati. SDP je velika institucija hrvatske politike, koja prirodno okuplja većinu onih građana, kojima je HDZ-ov nacionalističko-rustikalni politički obrazac a priori neprihvatljiv.

Međutim, SDP je vjerojatno izgubio nedavne parlamentarne izbore I zbog toga što je mnogo takvih birača, osobito onih mlađih, otišao prosvjednim strankama poput Živog zida, za što postoji milijun kompliciranih razloga, od kojih se neki važni nužno nalaze u samom SDP-u.

Kada se val protestne demokracije raspline u nekompetentnostima, gafovima i nedosljednostima njenih sadašnjih glavnih protagonista, SDP bi vjerojatno mogao ponovno pridobiti dio tih birača.

Pasivnost i nezainteresiranost

Pitanje je, međutim, hoće li ovakav, pasivan I nezainteresiran SDP uopće moći ozbiljno sudjelovati u hrvatskom političkom životu, ili će dulje vrijeme ostati faktički paraliziran. Oba preostala kandidata za predsjednika stranke ne nude puno šansi za optimizam.

Naime, SDP su u protekla dva desetljeća vodili izrazito ideologizirani političari, koji su znali artikulirati nacionalne i stranačke političke ciljeve, specifične politike I sustave vrijednosti.

Davor Bernardić najvjerojatniji novi predsjednik SDP-a izrazito je neideološki političar, koji SDP-u može oduzeti njegovu najvredniju supstancu: dosljedni demokratski i slobodarski svjetonazor. Radi se o vrijednostima koje, u doba ugrožavanja demokracije u većem dijelu zapadnog svijeta, dobivaju posebno, zaista ekstremno važno značenje.

Glavni zadatak

Glavni zadatak novog predsjednika SDP-a, uz organizaciju stranke, pripremu za sljedeće izbore i aktivnu borbu protiv vlasti u parlamentu, jest oblikovanje politike protiv trumpizacije našeg užeg i šireg političkog područja. Nismo sigurni razmišlja li Bernardić u takvim kontekstima.

Kad je, pak, riječ o Ranku Ostojiću, taj je čovjek bio vrlo hrabar ravnatelj policije i vrlo dobar ministar unutarnjih poslova, što se zorno pokazalo tijekom vrlo efikasnog rukovanja lanjskom izbjegličkom krizom.

Međutim, gospodin Ostojić dosad nije pokazivao znakove ponašanja koje čine političkog vođu, nije osobito komunikativan u javnim nastupima, te zastupa staru, “državnu”, “vladinu” strukturu Socijaldemokratske partije, koja kod mnogih birača i članova SDP-a očito nije osobito popularna.

Oporba koje se vlast ne boji

Orsat Miljenić, kao moderni političar jasnih liberalnih stavova i vrlo dobrog javnog nastupa, činio se možda najprihvatljivijim rješenjem, no, očigledno, nije imao realne šanse da preuzme stranku u koju se tek nedavno bio učlanio.

Mora se, naposljetku, priznati da je nezainteresiranost članstva SDP-a za izbor novog predsjednika, kao i činjenica da SDP nema ni jednu novu političku zvijezdu, posljedica dugogodišnjeg zanemarivanja same stranke. Onoga trenutka kad su predsjednici SDP-a postajali premijeri, oni su se, i Ivica Račan, i Zoran Milanović, prestajali ozbiljnije baviti stranačkim poslom.

I sada imamo veliku oporbenu stranku, koje se vlast više ne boji.