Šef Europskog parlamenta za novi Telegram: 'Mađarski zid prema Hrvatskoj ciničan je, neefikasan i protivan duhu Europske unije'

Europska unija suočava se s najvećom izbjegličkom krizom u svojoj povijesti, na koju, čini se, nema odgovor. Postoji li uopće jasna strategija kako riješiti taj problem?

– Izbjeglička kriza uistinu je epohalni izazov za Europsku uniju. Kako je Unija polako izlazila iz ekonomske i financijske krize, suočili smo se s novim izazovom za kojeg nismo bili pripremljeni. Financijska kriza za Europsku je uniju, a također i njene zemlje članice, imala visoku socijalnu cijenu, ali sada je na ispitu naša humanost, naše vrijednosti i mogućnosti da spasimo ljudske živote. Ono što je do sada manjkalo nije bio samo nedostatak strategije, već također i manjak političke volje zemalja članica da djeluju. Sada je jasno da su unutrašnje i vanjske dimenzije naše azilantske i migrantske politike neraskidivo povezane i da se moraju rješavati zajedno i bez odlaganja. Riješit ćemo tu krizu solidarnošću u Europi i izvan nje. Rezultati sastanka Europskog vijeća (predsjednika država ili vlada država EU) prošle srijede i sastanka vijeća pravde i unutarnjih poslova zemalja članica prošlog utorka pokazuju da se politička volja napokon oporavlja.

U nekim zemljama Unije (osobito Mađarskoj) uzrok krize vidi se u američkom vojnom angažiranju na Bliskom istoku koje je destabiliziralo tu regiju. Dijelite li mišljenje da se Sjedinjene Države prema aktualnoj krizi odnos suviše pasivno jer im izravno ne prijeti izbjeglički tsunami?

– Nikada nisam odobravao upiranje prsta na drugog. Istinsku odgovornost za tu krizu mora se tražiti u Siriji i Iraku. Odgovornost za izbjeglice je u takozvanoj Islamskoj državi i Assadovu režimu. Oni uzimaju život Sirijcima i život iz Sirije. Mi možemo identificirati i procjenjivati nedostatke vanjske politike neke zemlje u reagiranju na krizna žarišta i njihovo rješavanje bilo u Iraku, Siriji ili Libiji. No, bavljenje tim pitanjem nikoga ne oslobađa dužnosti da se suoči sa svojim humanitarnim obvezama prema izbjeglicama koji bježe pred nasiljem i razaranjima. I to je ono na što sve pozivam, ne samo SAD, već također i zemlje Zaljeva i cijelu međunarodnu zajednicu, da se upitaju: činimo li dovoljno da pomognemo Sirijcima i sirijskim susjedima – Jordanu, Libanonu i Turskoj – u suočavanju s izbjegličkom krizom. Mislim da će mnogi reći kako se može učiniti više, mnogo više.

Nakon velike financijske krize u Grčkoj koja je kulminirala u prvoj polovini ove godine, sada je uslijedila izbjeglička kriza. Slažete li se da Unija nije pripremljena za potrese takvih razmjera i da labava vlast koju ima Bruxelles objektivno ne može uspješno funkcionirati kad su u pitanju događaji takvih razmjera?

– Ljudi su u pravu kada od Europe traže više. Europske institucije i Europska unija nisu stvorene da bi objašnjavale zašto ne možemo pronaći rješenje problema, nisu stvorene ni zbog toga da bi naglašavale kako su naše mogućnosti ograničene i kako zbog toga ne možemo djelovati. Europske je unija stvorena da bi odgovorila na potrebe ljudi, da bi nudila rješenja. I zato vjerujem da je kriza s kojom se danas suočavamo europski problem koji zahtijeva europska rješenja. Kada se to kaže, pozorni će promatrač primijetiti da su ova Europska komisija i Europski parlament bili na prvoj crti rješavanja tog problema. Nismo se libili podastrijeti odlučne i smjele ideje kojima smo odgovarali na izazove. Neke od tih mjera Europski parlament zagovara već dugo vremena.

Kao i u slučaju financijske krize, točno je da Unija nije bila pripremljena odgovoriti na val izbjeglica koji je zapljusnuo Europu i da smo morali stvoriti nove instrumente za taj izazov bez presedana. Ali pitanje glasi: suočavamo li se s tim izazovom zajednički, ili samo želimo prebaciti problem u susjedovo dvorište, bez obzira je li on u Europskoj uniji ili je susjed zemlje članice EU. Moj je odgovor jasan: s tim se možemo suočiti zajedno tako da radimo na prekidu vatre u Siriji, pomažući Jordan, Libanon i Tursku u njihovoj zadaći da prime izbjeglice i da se one rasporede u Europi.

Koliko je izbjeglička kriza potakla ksenofobiju, netoleranciju pa i rasizam među zemljama članicama?

– Izbjeglička kriza nije proizvela ksenofobiju, netrpeljivost i rasizam: ona ih je samo učinila vidljivijima. Budimo načisto: izazov je ogroman, brojke su impresivne. Neki naši građani su zabrinuti, neki čak i uplašeni. To je razumljivo kada pogledate magnitudu krize. Ali ksenofobija, netrpeljivost i rasizam su neprihvatljivi. Zbog toga politika mora pojačati napore, hrabro i solidarno, bez straha. Strah nije dobra osnova politike. Ekstremisti koriste izbjeglice da bi pribavili nešto dodatnih glasova: igrom jednih protiv drugih, ”nas” protiv ”njih”. Ali neće uspjeti. Europa je u stvarnosti sazdana na solidarnosti – iz nužde, ne iz romantizma. Traženje rješenja kroz dijalog i kompromise, između malih i velikih, bogatih i skromnih, juga i sjevera, istoka i zapada: rješenja koja su u zajedničkom interesu – u interesu koji je najbolji za sve.

Iako su kvote koliko bi koja zemlja članica EU trebala primiti izbjeglica, tek kap u moru stvarnih potreba, i tako nedovoljne izazvale su neslaganja unutar država EU. Jesu li otpori, prema vašem mišljenju, više rezultat straha od troška kojeg izaziva njihovo zbrinjavanje ili ksenofobije prema ljudima druge kulture i vjere?

– Kad su kvote u pitanju, mislim da taj problem ne treba generalizirati. Neke vlade boje se podozrenja birača koje kod njih izazivaju izbjeglice, neke zemlje se plaše da nisu dovoljno pripremljene za doček migranta, bilo s infrastrukturne strane ili zbog nemogućnosti civilnog društva. Neke zemlje pak misle da izbjeglice nisu njihov problem i da za njih nisu odgovorne, neke druge pak smatraju da je to zadiranje u suverenitet i područje Europe, koje pripada samo njoj.

Međutim, bez obzira koliko to teško bilo, mislim da će Europska unija položiti taj test. Uz pomoć dijaloga, diplomacije i argumenata vlade će razumjeti da nečija kriza sutra može postati njihova, da solidarnost koju pokažu danas, sutra može biti pokazana njima. Ovotjedni sastanci europskih premijera i ministara dobra su osnova za oprezan, optimističan pogled.

Je li izbjeglička kriza ozbiljno poljuljala – neki čak tvrde i srušila – same temelje Europske unije: nepostojanje granica, multikulturalnost, slobodu kretanja unutar EU?

– Pročitao sam mnogo negativnog na tu temu i vjerujem da ću o tome i dalje čitati, ali ja ne dijelim to mišljenje. Iako sporo i nevoljko ovotjedni sastanak na vrhu pokazao je kako je akcija moguća. Oni koji galame kako je Schengen mrtav, da je mrtva sloboda kretanja ili da je mrtva Europska unija, možda će dobiti koju naslovnicu, ali oni ne nude rješenje i u manjini su. Velika većina građana Europske unije razumije da rješenje izbjegličke krize nije u ukidanju Schengena, već u ažuriranju i osnaživanju naših unutarnjih pravila i upravljanja našim vanjskim granicama. Na isti način kao što odgovor na financijsku i ekonomski krizu nije bio otarasiti se eura, već u jačanju i produbljivanju upravljanja ekonomijom.

Podizanje ograde na granici sa Srbijom Mađarska je objasnila kao svojom obvezom zaštite schengenskih granica, a sada je – da bi se zaštitila od izbjeglica – podigla ogradu i prema Hrvatskoj, članici Unije. Nije li to apsurd?

– To nije apsurdno: to je cinično, kratkovidno i nedjelotvorno. To je suprotno duhu solidarnosti Europske unije. Ljude koji bježe spašavajući život pred Assadom ili takozvanom Islamskom državom neće odvratiti ni ograde ni zidovi. Nije kriminal prijeći granicu da bi se tražio azil. Zbog toga je potrebno da se izbjegličkom krizom razumno upravlja.

U Hrvatskoj, ali i drugim zemljama članicama Unije, izbjeglička je kriza rasplamsala kritike prema tzv. ”birokraciji u Bruxellesu”, okrivljujući je da nije dorasla problemima. Jesu li te kritike opravdane?

– Ne mislim tako. Izbjeglička kriza nije pitanje koje se može riješiti za dan ili dva. Ono zahtijeva savezništvo aktera koji za to imaju volju, kako u Europi tako i izvan nje. Europske institucije su prednjačile u kreiranju unutarnje i vanjske politike Unije. Europska komisija predložila je ambiciozne planove – ne samo u preseljenju i preraspodjeli kvota, već i u osiguranju posebnih fondova, pokretanju sustava civilne zaštite i njegovog preustroja. Europski parlament bio je podjednako brz, izglasali smo predloženi mehanizam za raspodjelu kvota u manje od tjedan otkako je bio predložen.

Mnogi mi govore: ”moramo riješiti krizu u Siriji”, kao da to jednostavno može biti učinjeno preko noći. Rat u Siriji djelomično je građanski rat, rat onih koji ratuju za nekog drugog, to je i rat sekti. Ondje su razne frakcije suprotstavljenih interesa. To je užasno složen sukob strana vrlo ukorijenjenih stavova. Više od 200.000 ljudi izgubilo je život. Gotovo osam milijuna ljudi raseljeno je unutar Sirije, a u Jordanu, Libanonu i Turskoj ima više od četiri milijuna registriranih izbjeglica. Slažem se da se diplomatski napori moraju pojačati. Ali optuživati Bruxelles za izbjegličku krizu naprosto je pogrešno.

Može li Europska unija nakon ove krize izaći jača, ili je pak opravdan strah da bi izbjeglička kriza mogla potpuno posvaditi zemlje članice i ugroziti sam opstanak EU? Daje li kriza vjetar u leđa euroskepticima?

– Današnja kriza epohalni je izazov za Europsku uniju. Naš odgovor na izbjegličku krizu vjerojatno će dugoročno oblikovati stvari koje dolaze. Danas svjedočimo raspravi između dvije Europe: Europe koja je voljna pokrenuti se i promijeniti status quo, spremnu da se suprotstavi epohalnim izazovima na pravi način, i, Europe zidova i nojeva, spremnih da svoje problem prebace drugima kao da će se ona tako riješiti. Bilo je teško postići političku volju, ali zahvaljujući pritisku odozdo i pritisku nadnacionalnih institucija, djelovanje i solidarnost još uvijek mogu trijumfirati nad cinizmom.

Euroskepticizam je destruktivna sila, ona pothranjuje strahove i svemu se protivi. Euroskeptici za sve nude žrtvenog jarca, a ni za što rješenje. Ova kriza bit će gorivo euroskepticima, ako se odlučimo za spomenuti drugi tip Europe, a ne onaj prvi.

Na čelu ste Europskog parlamenta u kojem se lome najrazličitiji nacionalni i politički stavovi i široka lepeza interesa. Kakvo je vaše iskustvo: sazrijeva li svijest o potrebi većeg europskog zajedništva ili je to samo politička floskula čije ostvarenje koče pojedinačni interesi zemlja članica?

– Moj je dojam da europski građani nisu protiv proaktivne Europe, oni su protiv neučinkovite Europe. Predsjednik Europske komisije Juncker u pravu je što se fokusirao na programe i koncentrirao na ograničeni set prioriteta u kojima Europska unija može načiniti istinske promjene.

Kako važnost Europske unije bude jačala, sve će manje ljudi ostati indiferentno prema njenim akcijama i razumjet će da nije moguće biti jednostavno za ili protiv Europe, već da je pitanje kakvu Europu ljudi žele. Ljudi također shvaćaju da se za argumente valja izboriti na europskoj razini, a ne jednostavno reći ”ovo je najbolje za moju zemlju”, jer kako bi uspjeli u Europskoj uniji, moraju imati argumente i ideje koje će biti poduprte od mnogih, na osnovu općih, a ne uskih interesa.

---

Objavljeno u tiskanom Telegramu, 26. rujna 2015.