Šef osječkog DORH-a dobio milijune doživotnim uzdržavanjem, a pokojnik ovako pisao: ‘o meni nitko ne brine...’

Tim ugovorom, za samo četiri mjeseca uzdržavanja (ugovor je sklopljen 16. rujna 2013.), Mandić je županijskom državnom odvjetniku i njegovoj supruzi, liječnici, ostavio pravo malo bogatstvo. Nakon operacije karcinoma umirovljeni osječki profesor umro je u KBC Osijek, 26. siječnja 2014., a o cijelom tom slučaju Telegram je opširno pisao.

Spasio ga Ustavni sud

Za ukupno 133 dana od kojih je najveći dio proveo na liječenju u KBC Osijek, gdje je o njemu brinulo medicinsko osoblje i gdje je, rekli smo, zaposlena supruga županijskog državnog odvjetnika, Mandić im je ostavio ogroman stan od 254,06 kvadratnih metara u središtu Osijeka, i na istoj adresi, u Radićevoj ulici, poslovni prostor od 68,40 m². U svojoj imovinskoj kartici te dvije nekretnine županijski državni odvjetnik procijenio je na 1,6 milijuna kuna.

Ali, kako smo ranije pisali, Petričevićima ni to nije bilo dovoljno pa su se htjeli domoći i onoga što u ugovoru nije bilo eksplicitno navedeno: oročene devizne štednje koja je s kamatama iznosila 76.687,14 eura. Zahvaljujući Ustavnom sudu koji je nedavno presudio kako Petričević, u sporu koji je poveo da bi se domogao tog novca, nije imao pravično suđenje, cijeli slučaj našao se na početku, mada postoji pravomoćna presuda Vrhovnog suda koji je taj novac dosudio jedinoj Mandićevoj zakonitoj nasljednici, Ladi Saradjen.

Priopćenje državnog odvjetnika

Nakon Telegramovog teksta, krajem ožujka prošle godine, odbjegli Zdravko Mamić, koji je tada bio vrlo aktivan u ”reformi hrvatskog pravosuđa” razotkrivajući detalje o podmićivanju sudaca Županijskog suda u Osijeku, na svom Facebook profilu citirao je i prenio Telegramov tekst. Tada se službenim priopćenjem oglasio Davor Petričević, da bi, kako je napisao, ”zaštitio ljudski i profesionalni integritet sebe i svoje supruge”.

Za razliku od pokojnog Mandića koji u svojim pismima govori o usamljenosti i posvemašnjoj zaboravljenosti od prijatelja i znanaca, županijski državni odvjetnik tvrdi kako su on i njegova supruga s Mandićem ”svih tih godina” imali ”uzajamni odnos poštivanja” te mu bili ”oslonac i pomoć jednako kao vlastitim roditeljima”. Tvrdi kako su mu olakšavali i ispunjavali svakodnevni život, brinući o Mandićevim zdravstvenim i drugim životnim potrebama i problemima.

”O svemu tome postoji niz fotografija obilježenih događanja i uspomena, videozapisa, a iz kojih je vidljiv naš odnos uzajamnog poštovanja i ljubavi”, napisao je županijski državni odvjetnik u Osijeku, Davor Petričević.

‘Nerazdvojni dio obitelji’

”Moja obitelj”, nastavlja Petričević, ”bila je u dugogodišnjim bliskim odnosima s obitelji pokojnog prof. Ante Mandića. Naime, njega i njegovu pokojnu suprugu dr. Zdenku Mandić, moja supruga i ja poznajemo od rane mladosti, budući da su oni imali intenzivan prijateljski odnos s roditeljima moje supruge (bili su najbolji kućni prijatelji).”

Iz Petričevićevog priopćenja – a navodi da se o svemu očitovao i DORH-u – vidi se, dakle, njegova tvrdnja da su s pokojnim Mandićem bili u iznimno bliskim prijateljskim odnosima, a njegova rečenica: ”Od tada pa nadalje Zdenka i Ante Mandić postaju nerazdvojni dio moje obitelji te o zajedničkim kontaktima i druženjima postoji niz dokumenata i personalnih dokaza”, to doslovno potvrđuje. Zanimljiv je i dio Petričevićevog priopćenja u kojem opisuje i ulogu svoje supruge, liječnice, o brizi i skrbi za Antu Mandića.

”Posebno napominjem da supruga radi kao liječnica u KBC Osijek, a sve radnje koje je poduzimala po pitanju brige o zdravlju pokojnog prof. Ante Mandića bila su jedino i isključivo u funkciji adekvatne osnovne zdravstvene pomoći, a što je činila, kako godinama prije zaključivanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju tako i nakon toga”, napisao je Petričević. Tvrdi dakle kako je njegova supruga ”godinama prije zaključivanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a tako i nakon toga”, skrbila u Mandiću.

‘Prijatelji nula. Nitko ne dolazi’

Međutim, u pismima rodbini, poslanim pred kraj života, a koje je Telegramu ustupila njegova jedina zakonska zastupnica Lada Saradjen (koja dugi niz godina živi u Švicarskoj) nema ni jedne jedine riječi o velikom prijateljstvu, skrbi, pažnji i ljubavi kojom su Petričević i njegova supruga, kako to tvrdi županijski državni odvjetnik u Osijeku, svakodnevno obasipali ostarjelog profesora. Naprotiv, on piše o životu u samoći, i nigdje, ni jednom riječju, ne spominje Petričevića i njegovu suprugu, koji ga, pak, opisuje ”nerazdvojnim dijelom obitelji”.

”Već sam navikao na samoću”, piše Mandić u utorak, 13. rujna 2011. godine. ”Ustajem oko 6,30. Ručak 14-15. Večera do 21 sat. Pitanje hrane riješeno. Nešto nabavim sam. M. iz Bizovca mi donese za 2-3 dana, L. donese dosta hrane, stavimo u zamrzivač. Spremačica M. dolazi svaki ponedjeljak, 8-12 h. Platim 200 kuna, ona mi je jedina veza sa svijetom. Popričamo oko pola sata. Druge kontakte nemam. S kim? Svi te žele iskoristiti, prevariti, posuditi novac”, piše usamljeni profesor kojem je tada 85 godina.

I u istom pismu nastavlja: ”4. srpnja 2011. ja, L. i M. proslavili smo moj 85. rođendan. Nitko drugi ni slova. Svi te zaboraviše dok im ne trebaš!”. Potom piše kako je prijatelja Đ. M. posjetio u bolnici jer su on i njegova obitelj ranije dolazili u posjet Mandićevoj supruzi. I opet se vraća na svoju samoću: ”Ostali ‘prijatelji’ nula. Kao da nikada nije postojala veza između nas. Nitko ne dolazi, naziva. U kafiću tu blizu, navratim svaki dan, pregledam novine”.

Zbirke nema u imovinskoj kartici

U drugom pismu, u četvrtak, 16. veljače 2012., ponovno jadikuje nad samoćom: ”Nitko mi ne dolazi. Zadnju put L., još prije Božića! Odem često u kafić, tu blizu, pregledam novine, pa kući. Ne smijem se previše udaljavati iz stana. Sami znadete, čitate, provale vrlo često, u pol bijela dana, pojedinačno i grupno. Ubijaju i tuku”. A onda osobito zanimljiva rečenica: ”Neki krugovi znaju da sam bio kolekcionar”.

S obzirom na to da je u ugovoru o doživotnom uzdržavanju stajalo kako osječkom županijskom državnom odvjetniku i njegovoj supruzi nakon Mandićeve smrti, uz navedene nekretnine i novac na dva bankovna računa, kunskom i deviznom, pripadaju i sve njegove pokretnine, jasno je da su naslijedili i kolekcionarske zbirke, čiju vrijednost Davor Petričević nije naveo u imovinskoj kartici.

Napisao je samo da posjeduje umjetničke slike u vrijednosti od 70.000 kuna, objasnivši kako ih je stekao darovanjem i nasljeđivanjem. No, Mandić je, prema saznanjima Telegrama, među ostalim, imao i vrijednu numizmatičku zbirku.

Nisu bili ni na misi za sina

Osobito je dirljiv Mandićev dio pisma u kojem se žali na samoću ali i depresiju, vezano uz obilježavanje godišnjice smrti njegovog sina jedinca: ”Jedva sam izdržao taj tjedan, naročito psihički. A pritisla zima, snijeg i led, treba čistiti snijeg, komunalci obilaze, prijete kaznama. Potpuno sâm, sto posto”. Zatim opisuje odlazak u crkvu, gdje se služila misa zadužnica: ”Sveta misa zadušnica, služila su četiri svećenika. Mene već poznaju. Vjerovali ili ne, prisutni ja i spremačica, došla je iz Bizovca. Od silnih ‘prijatelja’ nitko. Ni blizu. Ranije, znalo ih je doći oko 20. Imam sačuvano na papiru koga je Zdenka sve pozvala, obavještavala. Neki se ispričali – 50 posto, ništa. Otpala je i večera u ‘Bonusu’. Prošle godine bilo nas je 12-13”.

Ante Mandić dakle nigdje, ni jednom riječju ne spominje županijskog državnog odvjetnika ni njegovu suprugu koji govori o dugogodišnjoj iznimnoj povezanosti s obitelji osječkog profesora Mandića. Nisu bili čak ni na misi zadužnici za njegova sina, mada Petričević tvrdi kako su ”poseban odnos s obitelji Mandić uspostavili 1990. godine, nakon smrti njihovog jedinca”.

Kako su uopće potpisali ugovor

Iz Mandićevih pisama očito je da ga obitelj Petričević nije ni posjećivala ni o njemu brinula, a to veliko ”prijateljstvo”, kako ga predstavlja županijski državni odvjetnik, čini se, počelo je tek kada je Mandiću dijagnosticiran karcinom i kada je bilo jasno kako mu još neće dugo trebati skrb.

Petričević to u priopćenju ovako opisuje: ”U kolovozu 2013. godine, dok smo supruga i ja bili na godišnjem odmoru, telefonom je nazvao moju suprugu i pozvao nas da se nađemo jer nam želi nešto priopćiti. Po povratku s godišnjeg odmora našli smo se s njim i on nam je izrazio namjeru da želi supruzi i meni ostaviti imovinu. Supruga, djeca i ja smo se konzultirali i prihvatili njegov prijedlog, a nakon poziva odvjetnika gospodina Mandića i potpisali s njim Ugovor o doživotnom uzdržavanju”.

Pokušavaju doći do još novca

Dva pisma osječkog profesora Mandića jasno pokazuju kao Davor Petričević i njegova supruga uopće nisu marili o njemu i kako im je on postao zanimljiv tek kada su s njim sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju. Tada počinje njihova skrb o njemu koja će trajati 133 dana i nakon čega će naslijediti veliko bogatstvo.

A toj priči, u kojoj ima puno gadljive gramzljivosti još nije kraj: Ustavni sud poništio je presudu Vrhovnog suda po kojem je 76.687,14 eura s oročenog deviznog računa (koji nije spomenut u ugovoru o uzdržavanju) trebao pripasti jedinoj zakonitoj Mandićevoj nasljednici i dâ priliku Petričeviću i njegovoj supruzi da se, u ponovljenom sudskom postupku domognu i tog novca.

Jer, ipak, uložili su silne napore da se, kako to stoji u članku 2. ugovora, obvezuju da do njegove smrti ”o njemu brinu, da ga hrane i u bolesti njeguju, a nakon smrti da ga o svom trošku po mjesnim običajima sahrane”. A njihova skrb i briga trajala je, vidjeli smo, nešto više od četiri mjeseca, od čega je veći dio proveo na bolničkom liječenju, u zdravstvenoj ustanovi u kojoj radi Petričevićeva supruga.