Sinoć je predstavljena nova knjiga Dragana Markovine, bili smo na promociji

Promociju knjige Doba kontrarevolucije moderirao je Hrvoje Klasić

ZADNJA IZMJENA: Nov 14, 2017
Foto: Borko Vukosav

Dragan Markovina je jugokomunističko smeće, mrzitelj Hrvatske i svega što je hrvatsko, jugomason, oznaško-piciginško đubre, prodana duša koga treba vratiti tamo odakle je došao. I zbog toga ga iznimno poštujem”, napisao je u predgovoru Markovinine knjige Doba kontrarevolucije novinar i urednik Viktor Ivančić, a povjesničar Hrvoje Klasić koji je moderirao zagrebačku promociju zaključio je da je zadovoljan što je u društvu Markovine i Ivančića – dvojice većih neprijatelja režima i države od njega.

Doduše, u prepunoj dvorani HND-a u ponedjeljak navečer moglo se u publici izbrojati više ‘jalnuških diletanata’, ‘Sorosevih plaćenika’ i ‘ljevičarskih titoista’ kako su nerijetko etiketirani Vjeran Zuppa, Snježana Kordić, Rada Borić, Dejan Jović, Velimir Visković… Zbirku tekstova koje je Markovina objavljivao protekle dvije godine u Telegramu, Novostima, Prosvjeti, Lupigi, Novom plamenu i drugim medijima ukoričila je izdavačka kuća Razlog, u biblioteci Tako je bilo koju uređuje Mira Šuvar.

Povjesničar koji ruši spomeničku građu

Ivančić autora naziva povjesničarem koji pomoću arhivske ruši spomeničku građu, a Doba kontrarevolucije doživljava kao štivo povjesničara blasfemičara društva koje je nacionalizam i druge nedodirljive tabue ustanovilo kao službenu religiju. Hrvatska je, kaže Ivančić, uspostavila cijeli niz mitova, u kojem postoji kult države, kult nacije, kult Domovinskog rata, a Markovina te svojevrsne pseudoreligijske kultove raskrinkava. “Hrvatska je uspostavila preveliku količinu mitova o kojima se ne smije ništa govoriti bez konzekvenci”, veli.

O zemlji čije se ime, kako kaže Klasić, ne smije izgovoriti, Markovina zaključuje kako je kraj Jugoslavije izveden legalno, ali da je najveći problem što su sve vrijednosti i ostavštine socijalizma i NOB-a srušene i razgrađene, dok je za Ivančića zanimljiv proces zaborava Jugoslavije i na službenoj, ali i na mikro-razini falsificiranja privatnih povijesti.

HDZ-ova kontrarevolucija devedesetih

“Počeo sam pisati osamdesetih i nisam bio u ljubavi s tadašnjim jednopartijskim poretkom. Jugoslavija nikad nije bila demokratski strukturirana. Masa se vertikalno identificirala s Titom, no devedesetih se nije dogodila demokratizacija, nego su nove države dobile svoje zamjenske očeve nacija Tuđmana, Miloševića, Izetbegovića, dok se komunikacijska linija vođa-masa samo nastavila. Danas živimo u ideološkoj presiji koja nalaže da se u vezi Jugoslavije moramo sjećati samo uz obavezu da se zaboravi sve što je imalo pozitivan predznak. Danas je dopušteno sjećanje o Jugoslaviji samo u crnim tonovima”, kaže Ivančić.

Za Markovinu je odgovornost ljevice i SDP-a za ovakvo stanje kontrarevolucije maksimalna i neupitna. Kaže da nisu pružili nikakav otpor niti reagirali na mitove o Domovinskom ratu. “To bi se još moglo objasniti ozbiljnim strahom, ali opstrukcija radničkih prava se događala i u mandatima SDP-ovih vlada.” Odgovornost i bojažljivost SDP-a Markovina ilustrira činjenicom da su u Splitu za odluku da se Franji Tuđmanu podigne spomenik glasali i gradski vijećnici SDP-a.

“Paradoksalno je da je jedan splitski esdepeovac dizao ruke za Tuđmanov spomenik dok je istodobno dao veliki intervju u kojem je Tuđmana i HDZ optužio za prijetnje i nasilje kojem su devedesetih bili izloženi”, kaže Markovina. Ocjenjuje da je HDZ-ova kontrarevolucija devedesetih u idejnom smislu destruirala Split, pri čemu joj je pomogla i socijaldemokratska partija. Na takav atak na baštine socijalizma, osim par ljudi i Feral Tribunea, nije nitko odgovorio.

Dva lice ekstremne desnice

Za Ivančića se grijeh ljevice sastoji u iluziji da se može ponuditi uljepšan i građanski prihvatljivi nacionalizam, te da pobjedu u kontrarevoluciji nisu izvojevali uvjereni nacionalisti, nego oportunisti. “Nacionalizam ne možete uvezati u nikakav staniol, pa je time grijeh ljevice veći, jer je dopustila useljavanje političkog ekstremizma u politički centar”, objašnjava. Ivančić dijagnosticira da se radikalna desnica predstavlja danas kao politički centar. “SDP je pristao igrati po pravilima HDZ- a, a onda je HDZ zaključio da će ako igraju svi po pravilima koje su oni zadali, onda samo i oni igrati.”

Za Markovinu ekstremna desnica ima dva lica: jedno je neoustaško, drugo je klerikalno koje danas ocjenjuje jačim i potentnijim. “Željka Markić ima bazu tema puno dublju od Hasanbegovića koji ima samo jednu temu. On je htio maknuti Tita s trga, a kad je to dovršio on drugu temu nije nametnuo.” Ivančić kaže da je operaciju pretvaranja nacionalzma u svjetovnu religiju izvela crkva. “Katolička crkva u Hrvatskoj je dekapitirala Boga umjesto kojeg su na oltar smjestili hrvatsku naciju. Tako u Hrvatskoj možemo govoriti o državnoj crkvi i crkvenoj državi.”

Na Klasićevo pitanje o stanju u susjednim državama, Markovina nije optimističan. “Bosna i Hercegovina je etnički očišćena i iseljena, i ona će nastaviti živjeti svoj status quo najvjerojatnije poput nenasilne verzije Izraela i Palestine. “Veći problem vidim u činjenici da BIH kao neko društvo više ne postoji, odnosno da je samo skup posvađanih društava s izrazito suprotstavljenim narativima koji se nisu pomaknuli ni milimetra.”

Nijedna sila nije dovijeka

Prisjetio se kako je prije nekoliko godina analizirao vijesti na dnevnicima različitih TV kuća u toj zemlji te procijenio da bi sada da ponovno gleda vidio potpuno iste vijesti. Za Ivančića stanje u Hrvatskoj nije bolje od onog u Srbiji čiju sadašnju fazu uspoređuje s Hrvatskom u vrijeme premijera Sanadera i priprema ulaska u Europsku uniju.

“Oni sada žive pod interesantnom višepartijskom diktaturom i uljepšavaju se kao što se Hrvatska kozmeticirala pred ulazak u Europsku uniju. A onda kada smo ušli u klub, postali smo ono što zapravo jesmo,” kaže Ivančić ocjenjujući da je riječ o vjerojatno sličnim procesima. Terapija protiv kontrarevolucije za Markovinu je ulazak u politički prostor. “Ne budemo li se borili taj će proces dulje trajati”, kaže dok Ivančić zaključuje da ne bi mogao predviđati, ali da je optimist samo zato što nijedna sila nije dovijeka.

Silvana Menđušić
Telegram autor
29 članaka Više o autoru