Telegram komentar: Skok u smrt malog Mahira razotkrio je pritom i svu bijedu bosanske politike
Mjesec i pol dana nakon samoubojstva nema odgovora na brojna pitanja
Što je sve u životu četrnaestogodišnjega Mahira Rakovca postalo toliko mučno i neizdrživo, da mu je kao jedino rješenje ostao skok u smrt s osmoga kata zgrade u sarajevskom naselju Dobrinja, danas, skoro mjesec i po dana kasnije pitanje je na koje i dalje nema konačnog i jednoznačnog odgovora.
Dapače, sve kao da se počinje kretati u smjeru rašomona: policija i tužiteljstvo se ne oglašavaju i tko zna kad će, mnoštvo indicija i materijalija koje iznose Mahirova majka Alisa Mahmutović i očuh Dubravko Lovrenović upućuju na monstruozne događaje u privatnoj turskoj Internacionalnoj školi na Ilidži, koji uključuju i brutalno silovanje dječaka od strane suučenika, Ramazan Çingil, direktor sistema kojemu pripada škola, bahato negira da se išta slično dogodilo i odbacuje bilo kakvu odgovornost, a sada se javlja i biološki otac Muhamed Rakovac iz Tuzle, koji odgovornost prebacuje na majku i očuha.
Vršnjačko nasilje
Skeptični glasovi u javnosti, pak, podsjećaju na slučajeve ubojstva dječaka Denisa Mrnjavca u prepunom sarajevskom tramvaju i Haruna Mujkića u zeničkoj školi Musa Ćazim Ćatić; za ovaj potonji tužiteljstvo je obustavilo postupak i slučaj adaktiralo. A s mnogih strana sada izbijaju uznemirujuća svjedočanstva i informacije i o drugim slučajevima tzv. vršnjačkog nasilja.
Samoubojstvo Mahira Rakovca bacilo je jarko svjetlo na postojanje cijeloga jednog paralelnog privatnog školskog sustava u Bosni pod zajedničkim nazivom “Bosna Sema obrazovne institucije”, koji do ovoga slučaja nije bio predmetom nikakvih kritičkih objekcija, ni od strane javnosti, ni od strane nadležnih državnih i obrazovnih institucija, a sada se najedanput otkriva mnoštvo neregularnosti i tajnovitosti u statusu, karakteru i funkcioniranju toga sistema.
Istovremeno, u neobičnom spletu domaćih i vanjskopolitičkih okolnosti “Bosna Sema” postaje problem i kamen u cipeli dijela bošnjačke političke nomenklature, prvenstveno iz SDA, koja njeguje gotovo podložnički odnos prema službenoj Ankari i predsjedniku Turske Recepu Tayyipu Erdogănu.
Sve se okreće oko ličnosti Fethullaha Gülena, istaknutoga islamskog učenjaka, moćnoga osnivača pokreta Hizmet (na turskom: služenje) i gospodara cijeloga jednog obrazovno-poslovnog carstva, koji već godinama živi u Americi, i kojega je, recimo, magazin Time 2013. godine uvrstio među 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu.
U nemogućnosti da precizno opišu i definiraju Gülena i njegov pokret, neki tumači uspoređuju ga s masonerijom, drugi s katoličkom organizacijom Opus Dei. Dio njegova carstva je i spomenuti obrazovni sistem “Sema” (sema ili sama – termin iz sufijskih derviških obreda; sinteza molitve, pjesništva, glazbe, pokreta), koji je instaliran u preko pedeset država.
U Bosnu je uz blagoslov SDA i bošnjačkih vlasti Gülenov školski sistem došao već u ratu, a ozbiljno se počeo ukorjenjivati od 1998. godine, i do danas razvio impresivnu mrežu obrazovnih jedinica po cijeloj vertikali od predškolske do sveučilišne razine, teritorijalno rasprostranjen po svim glavnim središtima Federacije BiH (Sarajevo, Bihać, Tuzla, Zenica, Mostar). Tvrdi se i da u vlasništvu drži nekoliko stotina stanova, jedne dnevne novine i neke proizvodne firme.
Misteriozni Gülen
Po mnogima čovjek koji uvijek gleda samo svoj interes, Fethullah Gülen je pojava izuzetno kompleksna – izvanserijska kombinacija vjerskoga učenjaka, poslovnoga organizatora i bogataša u kapitalističkom svijetu, osobe s velikim političkim ambicijama posebne vrste, k tomu i mislioca dinamične inteligencije, privrženog dograđivanju i evoluciji vlastitih stajališta, tako da o njemu čak i među dobrim poznavaocima postoje sasvim oprečna ili kontroverzna mišljenja.
Veliko je pitanje hoće li se ikad službeno razjasniti događaji u Internacionalnoj školi na Ilidži iz lanca ‘Bosna Sema’ i okolnosti koje su pametnog dječaka Mahira Rakovca na pragu mladosti navele na čin zastrašujući u svojoj uzvišenosti i neopozivosti
U njih se je preuzetno upuštati, tek valja upozoriti na frapantne gluposti i netačnosti koje se ovih dana mogu čitati u hrvatskim medijima, gdje se piše kako je Gülen “imam koji kroz škole sije vjersku mržnju”, te ga “Istanbul želi doživotno strpati u zatvor jer želi stvoriti islamsku državu”.
U poticajnoj knjizi Allah – kršćanski odgovor (Ex Libris, Rijeka, Synopsis, Sarajevo 2015.) hrvatsko-američki protestantski teolog Miroslav Volf opisuje Gülenovo shvaćanje islama kao upravo suprotno, na primjer, stajalištu Sejjida Kutba, predstavnika Muslimanske braće, prema kojemu se zahtijeva vlast šerijata u cjelokupnom društvu. Nasuprot tome, piše Volf, za Gülena je “cilj islama više duhovni i etički nego politički. On potvrđuje potrebni utjecaj vjere na kulturu i državu, ali negira poistovjećivanje religije i vlasti”.
Kod islamskih stručnjaka može se naći tumačenje po kojemu je Gülen duhovni vođa (šejh) jedne suvremene verzije klasičnoga sufijskog tarikata (reda), “s tim da se od klasičnih sufija razlikuje u pitanju metode i pogleda na društveno-političku ulogu islama”, a u svome učenju veliku pažnju poklanja međureligijskom dijalogu i suživotu civilizacija, potiče na suradnju između muslimana i Židova, te u velikoj mjeri zabacuje islamski princip “el-wela vel-bera” (ljubav prema vjernicima, mrzost prema nevjernicima).
Priprema elite
Općenito, poznato je da je jedan od glavnih ciljeva Gülenova međunarodnog školskog sistema stvarati “vojsku“”obrazovanih ljudi uklopljenih u lokalne prilike, koji redovno bivaju zapošljavani u raznim institucijama države, velikim poslovnim kompanijama, diplomaciji itd. Za to su najpogodnija djeca iz elitnih slojeva društva, što u Sarajevu i u Bosni znači iz “nove klase” tranzicijskih “Glembaja” – političkih, poslovnih, tajkunskih, vjerskih skorojevića, željnih brzoga društvenoga uspona i privilegija koji uz to idu.
Razlozi zbog kojih Erdogăn danas sudi Gülena, i to s najtežim kvalifikacijama (pokušaj puča i nasilnoga rušenja turske republike, vođenje oružane terorističke organizacije, politička špijunaža), ne mogu se razumjeti bez uvida u dugu historiju odnosa ove dvojice moćnika, koji su isprva bili bliski suradnici. Gülen se nije slagao s islamističkom politikom koju je u Turskoj pokušao nametnuti Necmettin Erbakan kada je njegova partija Refah 1995. došla na vlast.
Nedugo poslije toga Gülen je otišao u Ameriku “na liječenje”, a Turska je podigla optužnicu protiv njega za podrivanje ustavnog poretka. No, sve su te optužbe odbačene upravo dolaskom Erdogăna i njegove partije AKP na vlast, a Gülen je iz samoizabrane emigracije nastavio širiti svoju moć i svoje carstvo.
Očekivani poraz sistema
Za razliku od Erbakana, koji se otvoreno zalagao za šerijatski poredak u Turskoj, Erdogăn se uz svesrdnu pomoć Gülena i njegovih pristalica priklonio umjerenoj i prozapadnoj politici sukladnoj liberalnom kapitalizmu. Zahvaljujući tomu, Turska je u prvom razdoblju vladavine AKP doživjela golem ekonomski procvat, a Gülenov pokret veliku ekspanziju.
Međutim, unatrag koju godinu, otkako Erdogăn postaje otvoreni autokrat s golemim samodržačkim ambicijama (a u to je uključena i sve jasnija islamistička i neoosmanistička crta u njegovoj političkoj strategiji, ali i masivna korupcija u samim vrhovima partije i vlasti), ova dvojica moćnih Turaka postali su ogorčeni neprijatelji, a Erdogănova vlast vrgnula je Gülena na optuženičku klupu i traži od Amerike njegovo izručenje.
Za bošnjački establišment u Sarajevu i za Bakira Izetbegovića sve to što se zadnjih godina događa između Erdogăna i Gülena vrlo je neugodno. S jedne strane valjalo bi zadovoljiti prijatelja i političkog pokrovitelja Erdogăna pa nekako smanjiti ako već ne i anulirati tu golemu i uhodanu Gülenovu obrazovno-propagandnu i poslovno-financijsku mrežu, a s druge strane – kako sada udariti na vlastito čedo, na sistem koji si sam doveo u Bosnu i omogućio mu lagodan i nedodirljiv status!
Napokon, kad se apstrahira osobno neprijateljstvo između Erdogăna i Gülena, Gülenov sistem je bio i ostao u potpunoj korespondenciji s političkim mentalitetom i ciljevima nove bošnjačke elite.
Pripadnik te elite, premijer vlade Sarajevskoga kantona Elmedin Konaković (SDA), nakon samoubojstva dječaka Mahira izjavljuje da će “ukoliko bude utvrđeno da su navodi u medijima istiniti”, škola na Ilidži biti zatvorena, te da bi bio “najveći poraz sistema kada bismo saznali da je bilo ko zaštićen u ovom procesu istraga zato što je neko nečiji”.
To dobro zvuči, ali s iskustvom nezavršenih, zaturenih, uspješno opstruiranih, prašinom pokrivenih istraga u brojnim kriminalnim pa i terorističkim slučajevima u Bosni i Hercegovini u kojima je “netko bio nečiji”, veliko je pitanje hoće li se ikada službeno razjasniti događaji u Internacionalnoj školi na Ilidži iz lanca “Bosna Sema” i okolnosti koje su pametnoga dječaka na pragu mladićstva navele na čin zastrašujući u svojoj uzvišenosti i neopozivosti.
A poraz sistema o kojemu govori kantonalni premijer ne treba očekivati, on se već dogodio i traje kao uobičajeno sarajevsko i bosansko stanje.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 23. siječnja 2016.