Slovenija se nekad žestoko opirala arbitraži; moje bilješke iz doba kad sam bio veleposlanik ukazuju zašto

U pregovorima o mogućoj implementaciji svaka strana kreće oboružana argumentima koji, prema njezinu shvaćanju, osnažuju njezinu poziciju. Slovenskom popisu argumenata sada je pridodan još jedan, presuda Arbitražnog suda od 29. lipnja 2017. godine.

Dokumenti čiju pravnu valjanost Hrvatska osporava

Hrvatska tom dokumentu odriče bilo kakvu pravnu snagu jer je 2015. godine jednostrano istupila iz arbitraže zbog dokaza o pokušaju dogovora predstavnice slovenske vlade i jednog arbitražnog suca o tome kako da se kao pravovaljani u sudsku dokumentaciju unesu dokumenti koje Slovenija nije podastrla tijekom rasprave pred sudom 2013. i 2014. godine.

Pozivanjem na argumente koji nisu bili prezentirani u okviru rasprave pred sudom i za koje druga strana nije znala niti ih je mogla osporavati sudac Sekolec je mogao utjecati da presuda bude u korist Slovenije. Osim tog dokumenta, čiju pravnu valjanost Hrvatska osporava, jedan od važnijih dokumenata na koje će se Slovenija pozivati, a pozivala se na njega i u okviru arbitražnog postupka, bit će Sporazum Račan-Drnovšek iz 2001. godine.

Hrvatska je osporila i valjanost tog dokumenta. Sporazum Račan-Drnovšek nisu potpisali tadašnji premijeri čija su imena u njegovu nazivu nego su drugi samo parafirali stranice zapisnika o njihovu sastanku. Taj sporazum prihvatio je Odbor za vanjsku politiku slovenskog parlamenta, a Odbor za vanjsku politiku Hrvatskog sabora nije. Kako dokument nije bio prezentiran Saboru on ga, prema tome, nije ni mogao ratificirati.

Odluka koja je, čini se, Sloveniji najteže pala

Zanimljivo je da je Slovenija osporila zakonitost pribavljanja dokaza o nedopuštenoj komunikaciji arbitražnog suca i predstavnika slovenske vlade, ali nije osporila zabilježeni sadržaj te komunikacije. Isto je tako zanimljivo da Arbitražni sud nije ni pokušao raspraviti o tome jesu li dokazi pribavljeni zakonito ili nezakonito kao što je zanimljivo da Slovenija, čini se, nije ni pomislila na napuštanje arbitraže nakon što je propao njezin pokušaj osporavanja zakonitosti načina pribavljanja dokaza koje je podnijela Hrvatska.

Slovensku privrženost arbitraži nije umanjila ni djelomična presuda Arbitražnog suda od 30. lipnja 2016. kojom je sud utvrdio da je Slovenija prekršila odredbe Arbitražnog sporazuma od 4. studenog 2009. godine. Vjerojatno joj je najteže pala odluka o tome da upravo Slovenija mora platiti povećane troškove sudovanja nastale zbog toga što je sud morao raspravljati i donositi odluku o tome da li je i poslije objavljivanja dokaza koji kompromitiraju Sloveniju i barem jednog arbitražnog suca i dalje nadležan za vođenje arbitraže radi koje je osnovan.

Suci su sami odlučivali jesu li i dalje kompetentni

Na hrvatski argument da je arbitražni proces nepovratno kompromitiran i da je Arbitražni sud za Hrvatsku nelegitiman suci su odgovorili da su oni, a ne Hrvatska, kompetentni donositi odluku o tome jesu li i dalje kompetentni suditi. Zaključili su da su kompetentni. Čak i da je Slovenija zbog svojih razloga pokušala osporiti legitimnost tog suda, odgovor sudaca bio bi isti.

Ne samo zbog toga što su uvjereni u svoju kompetentnost i što su predani načelima međunarodnog prava. Oni su polazili od toga da njihova legitimnost ne ovisi samo o priznanju dviju strana u sporu. Inicijativa za potpisivanje Arbitražnog sporazuma potekla je od tadašnjeg povjerenika za proširenja EU Ollija Rehna.

Važne diplomatske akcije koje su, očito, izostale

Potvrdu tome da je, zapravo, EU stajala iza tog sporazuma i pružila mu legitimnost, predstavlja i činjenica da je sporazum potpisan u Stockholmu, prijestolnici zemlje koja je u tom trenutku predsjedala Unijom. Tek ako bi EU dovela u pitanje legitimitet toga suda, suci bi bili spremni odustati od kompetentnosti kao jedinog kriterija za utvrđivanje svojeg sudačkog statusa.

Arbitražni sporazum koji su Jadranka Kosor i Borut Pahor potpisali u nazočnosti švedskog premijera Reinfeldta, očito, nije bio zamišljen samo kao davanje ovlasti ad hoc sudu da primijeni međunarodno pravo, nego je bio rezultat obećanja Europske komisije Sloveniji da će arbitraža biti riješena u njezinu korist ako deblokira hrvatske pristupne pregovore.

To možda znači da je Milanovićeva vlada, prije negoli je Saboru predložila napuštanje arbitraže, trebala pribaviti podršku Komisije. Ako to ona nije učinila, iduće vlade su mogle nakon donošenja odluke poduzeti energičniju diplomatsku kampanju koja bi uključivala političke konzultacije sa svim vladama zemalja članica EU kao i s vladama stalni članica Vijeća sigurnosti.

Svjedok sam događaja relevantnih za razumijevanje

Možda bi pribjegavanje metodama javne diplomacije i argumentirano obraćanje hrvatskih ambasadora javnosti relevantnih zemalja pripomoglo u oblikovanju stajališta njihovih vlada u korist hrvatskog shvaćanja da je arbitraža nepovratno kompromitirana. Sve je to, čini se, izostalo i sad se Hrvatska mora suočiti i s posljedicama svog nedostatnog angažmana u prošlosti.

Kao svjedok nekih događaja koji su relevantni za razumijevanje sadašnjih zbivanja u vezi s arbitražom, mogu podsjetiti da je Slovenija izričito bila protiv bilo kakve arbitraže. Kad je, prilikom nastupnog posjeta, tadašnji novi slovenski veleposlanik u Moskvi spomenuo problem slovensko-hrvatskog razgraničenja na moru, bilo je jasno da Slovenija ni ne pomišlja na arbitražu.

Bilješka koju sam poslao našem Ministarstvu

Parafirani, ali nepotpisani i neratificirani sporazum Račan-Drnovšek za Sloveniju je tada predstavljao rješenje. 13. rujna 2005. godine naše Ministarstvo vanjskih poslova izvijestio sam bilješkom o sastanku sa slovenskim veleposlanikom Andrejom Benedejčičem. Razgovor o razgraničenju tekao je ovako:

„Vlp Benedejčič je razgovor o problemu razgraničenja na moru počeo konstatacijom da je šteta što svojedobno parafirani sporazum Drnovšek-Račan nije ratificiran u parlamentu. Da su bile sazvane izvanredne sjednice parlamenata dvaju država, sporazum bi bio prihvaćen i današnjih problema u odnosima dvaju država ne bi bilo, konstatirao je vlp Benedejčič. Dodao je i to da je zaoštravanje unutarnjopolitičkih odnosa zbog zahtjeva Haškoga tribunala vjerojatno otežalo donošenje odluke u Hrvatskoj.

Odgovorio sam da sazivanje izvanredne sjednice ne bi pomoglo donošenju sporazuma budući da su i zastupnici stranaka tadašnje koalicije bili protiv tog sporazuma. Dodao sam da odnosi s Hagom nisu bili relevantni za raspoloženje zastupnika i javnosti prema prijedlogu sporazuma o razgraničenju.

Slovenski pravni zastupnici zaradili su za jahte

Spomenuo sam da je još mvp Žužul predložio Sloveniji da odredi koje će arbitražno sudište rješavati problem granice na moru u Piranskom zaljevu. I premijer Sanader je predložio da se problem riješi arbitražom.
Vlp Benedejčič je rekao da se o mogućnosti arbitraže razgovaralo još u Drnovšekovom kabinetu.

Neki su stručnjaci tada rekli da bi sam arbitražni postupak mogao trajati godinama, najmanje sedam godina, te da bi se sve to vrijeme tom problematikom moralo baviti najmanje 50 ljudi. S obzirom na troškove koje bi to iziskivalo (dosadašnji pravni savjetnici slovenske Vlade za pitanja razgraničenja na moru kupili su novcima od dobivenih honorara jahte), ali i s obzirom na interes Slovenije da se pokaže kao zemlja koja je u stanju rješavati probleme u odnosima sa susjedima, odlučeno je da se učini sve kako bi se pregovorima došlo do rješenja.

Slovenske rezerve prema arbitraži ne proizlaze iz straha zbog mogućeg nepovoljnog rješenja arbitraže, nego zbog skupoće i trajanja arbitražnog postupka i mogućeg narušavanja međunarodnog ugleda zemlje. Dodao je i to da, kada su se proširile vijesti o tome da bi Slovenija i Hrvatska mogle svoj granični problem rješavati arbitražom, predstavnici postojećih arbitražnih sudišta i arbitražnih tijela pri međunarodnim organizacijama, uključujući i OESS, počeli su tadašnjem premijeru Drnovšeku nuditi usluge koje su htjeli skupo naplatiti.

Račan i Drnovšek uvijek su razgovarali u četiri oka

Inače, stajalište premijera Drnovšeka bilo je da je razgraničenje u Piranskom zaljevu političko, a ne stručno pitanje. Stoga su se sastanci Drnovšek-Račan, kada se razgovaralo o toj temi, uvijek odvijali u četiri oka dok su suradnici čekali pred vratima. (Vlp Benedejčič je bio vanjskopolitički savjetnik premijera Drnovšeka, a kad je ovaj postao predsjednik RS postao je savjetnik predsjednika za vanjsku politiku.) Nakon što prijedlog sporazuma nije prošao u Hrvatskoj, Drnovšek je prestao baviti se tom problematikom.“

Slovenija je, dakle, smatrala da je priklanjanje arbitraži znak nesposobnosti da sa susjedima na bilateralnoj osnovi riješi otvorena pitanja. Isto tako, slovensku je stranu zabrinjavalo pitanje troškova arbitražnog postupka. S obzirom na to da ni nakon privremene presude o hrvatskim prigovorima, kojom je određeno da je Slovenija narušila sporazum i da privremeno mora snositi troškove dopunskog posla arbitara, Slovenija nije dovela u pitanje nadležnost Arbitražnog suda, možemo pretpostaviti koliko su snažna bila jamstva Europske komisije da Arbitražni sud neće presuđivati o međunarodnopravnoj biti spora nego o iznalaženju načina za ostvarivanje slovenskih teritorijalnih aspiracija.

Razgovor regionalnih veleposlanika u Moskvi 2006.

Veleposlanik Benedejčić je pitanje rješavanja slovensko-hrvatskog graničnog spora aktualizirao i prilikom razgovora u kojem su, 29. lipnja 2006. godine, sudjelovali i makedonski veleposlanik Moskvi Nikodinovski i veleposlanik BiH Halilović. Benedejčič se tom zgodom zauzeo za koordinirani nastup predstavnika južnoslavenskih zemalja na međunarodnoj sceni, uključujući i EU.

Ja sam na to odgovorio da bi, možda, imalo smisla da kompanije iz naših zemalja formiraju klaster radi zajedničkog nastupa na ruskom tržištu. Benedejčič je na to odgovorio da i to dolazi u obzir, ali da je ponajprije mislio na usklađeni hrvatsko-slovenski nastup u vezi s graničnim problemima.

‘Inicijativa o razgraničenju došla je od Tomca’

„Zatim je nastavio da je predsjednik Drnovšek, koji je tada bio premijer, mnogo polagao na sporazum Račan-Drnovšek. Spomenuo je da je inicijativa o mogućem razgraničenju došla od tadašnjeg predsjednika saborskog Odbora za vanjsku politiku Zdravka Tomca. Nakon razgovora s njim Drnovšek je sazvao sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost i zauzeo se za prihvaćanje predloženoga koncepta.

Zatim je s inicijativom upoznao članove Vlade i savjetnike u svom kabinetu. Objasnio je da je riječ o političkom a ne pravnom problemu pa, stoga, neće stručnjake pitati za savjet o tome što treba činiti. Rekao je da zna što treba činiti, a pravnici trebaju pronaći najbolji način za provedbu. Kad je pitao tko se želi time baviti, nekoliko je savjetnika izjavilo da ne žele, a ostali su šutjeli.

Oni koji su šutjeli dobili su zadaću da se time bave. Nakon što je parafirani sporazum Račan-Drnovšek neslavno propao, nitko u MVP Slovenije, prema Benedejčičevim riječima, ne želi se baviti odnosima s Hrvatskom jer to znači da u sezoni godišnjih odmora mora biti na poslu i pisati note o graničnim incidentima.

Ostvario se strah službenika slovenskog Ministarstva

Drnovšek se, prema Benedejčičevim riječima, prije sastanaka s Račanom savjetovao i s predstavnicima opozicijskih stranaka i sav svoj politički kredibilitet uložio u projekt s kojim se, prema njegovim riječima, mnogi u Sloveniji nisu slagali. No, ipak je dodao da je rješenje koje je Drnovšek usuglasio s Račanom najbolje za obje zemlje.

Budući da vlp Benedejčič nije iznosio argumente kojim slovenska strana argumentira svoje pravo na cijeli Piranski zaljev, ograničio sam se samo na odgovor da taj parafirani dogovor nisu prihvaćale ni sve stranke tadašnje vladajuće koalicije, a kamoli većina u Saboru. Dodao sam da takav prijedlog ne može dobiti podršku Sabora.“

Budući da su se Plenković i Cerar suglasili da će otpočeti pregovore, a Europska komisija ih je u tome podržala, očito je da će se ostvariti ono čega su se službenici slovenskog Ministarstva vanjskih poslova bojali: morat će intenzivno raditi i u vrijeme ljetnih praznika radi pisanja prosvjednih nota u povodu incidenata na granici kao i radi asistiranja političarima zaduženima za pregovore.

Već podužem popisu paradoksa dodajemo još jedan

No, u onome što je 2006. godine govorio Benedejčič zanimljivo je i to da se kao inicijator za pregovore između Drnovšeka i Račana spominje Zdravko Tomac, tadašnji predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku. Da je Tomac imao stanovitu ulogu u pokušajima da se sporazumom tadašnjih premijera Drnovšeka i Račana riješi granični spor, potvrdio je u travnju ove godine, prilikom obilježavanja desete godišnjice Račanove smrti, nekadašnji predsjednik Socijaldemokratske partije Slovenije Ciril Ribičič.

On je izjavio da je svom partneru u tenisu Tomcu predložio da se kod Račana zauzme za postizanje sporazuma. Time već podužem popisu paradoksa dodajemo još jedan. Slovenija koja se izričito protivila svakoj arbitraži preobratila se u nepokolebljivu zagovornicu arbitraže. Hrvatska je predlagala arbitražu pred nekim od stalnih međunarodnih sudova, prihvatila arbitražu pred ad hoc sudom i prometnula se u zemlju koja ne prihvaća presudu toga suda.

Moramo se uzdati u američku upravu pod Trumpom

Odbor za vanjsku politiku Sabora odbio je prihvatiti sporazum Račan-Drnovšek čiji je inicijator bio tadašnji predsjednik tog odbora. Jedan od paradoksa je i taj da je EU, kao deklarirana promicateljica međunarodnog prava, ignorirala i slovensko neosnovano ucjenjivanje Hrvatske prihvaćanjem arbitraže koja nije utemeljena u europskom pravu i slovensko nedopušteno miješanje u rad suda.

No, paradoks koji zabrinjava više od svih je taj da je Hrvatska, kao zemlja koja se u ovom graničnom sporu od početka zauzimala za primjenu međunarodnog prava, primorana oslanjati se na podršku SAD-a, zemlje koja se pod upravom predsjednika Trumpa nipošto ne može smatrati uzorom u pogledu spremnosti na poštivanje normi međunarodnog prava. Pred hrvatskom diplomacijom su zbog toga zadaće koje su toliko teže koliko su propusti prethodnih vlada veći.