Složena povijest Piranskog zaljeva: ako ga ne možemo tretirati kao zajedničko dobro, nismo ga zaslužili

Prvi pregovarački sastanak održao se prije 25 godina

Prvi sastanak pregovaračkih timova održan je u Otočcu ob Krki u prosincu 1992. Pri samom kraju razgovora hrvatskoj strani postalo je jasno da je cijeli postupak otvoren zbog granice na moru. Ona na kopnu bila je jasno utvrđena kao granica između dvije republike socijalističke Jugoslavije, ali ona na moru nikada u povijesti nije ni postojala. U završnoj zdravici slovenski domaćin Borut Bohte izrijekom je spomenuo „točku u dnu Piranskog zaljeva“ iz koje se vuče morska granica.

Četiri mjeseca kasnije Slovenija je uputila Hrvatskoj Memorandum o Piranskom zaljevu u kojem je kao glavni argument za prisvajanje jurisdikcije i suvereniteta navela da je „Piranski zaljev nedjeljiva cjelina koja je povijesno pripadala piranskoj općini te da je u stoljetnoj povijesti bio naseljen isključivo s piranske strane.“ Akademik Ibler pripremio je odgovor za sljedeći sastanak u Kostanjevici 1994. kao osobni „non-paper“ s jasnom porukom : „Sve što se dobroga treba dogoditi Sloveniji u odnosu na more dogodit će se bez problema i odlaganja, ali uz nužnu spoznaju da je to volja Hrvatske“, a u Zborniku pravnog fakulteta iste godine objavio je članak „Državna granica na moru između Republike Hrvatske i Republike Slovenije“.

Slovenci su se u početku pozivali na povijest i pravdu

U tom članku pozvao se na Konvenciju o pravu mora iz 1982. te primijetio kako slovenska strana istu ni jednom ne spominje jer im ona nikako ne odgovara. Tri desetljeća trebalo je Ujedinjenim narodima da usklade i donesu Konvenciju koja određuje pravne norme temeljem kojih se između ostalog reguliraju i međudržavni granični sporovi. Kada je Hrvoje Kačić zamijenio vremešnog akademika Iblera na čelu hrvatske delegacije pregovori su nastavljeni u već viđenom stilu. Slovenci su se pozivali na povijest i pravičnost, a Hrvati na Konvenciju i međunarodno pravo.

A kako je izgledala povijest na obalama Piranskog zaljeva i okolice počevši od ožujka 1849. kada je car Franjo Josip I osnovao Austrijsko primorje kao posebnu krunsku zemlju u čiji sastav je ušla i Markgrofovija Istra? Prema popisu stanovništva koji je napravljen tri godine ranije trećina stanovnika markgrofovije izjavila je da je njihov materinji jezik talijanski. U narednim popisima koji su obavljani u redovnom desetogodišnjem ritmu od 1880. do 1910. taj postotak je nešto uvećan, ali je uvijek imao istu geografsku i socijalnu karakteristiku.

Rezultati prvih austrijskih popisa stanovništva

Talijani ili oni koji su talijanski jezik prihvatili kao materinji, živjeli su uglavnom u uskom obalnom pojasu i gradovima zapadne Istre od Pule do Kopra, a slavensko stanovništvo bilo je dominantno u ruralnoj unutrašnjosti te na istočnoj istarskoj obali. Važno je napomenuti da austrijski popisi stanovništva nisu uključivali izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti, nego samo o upotrebi jezika te ih na taj način treba i promatrati. Tako je prema popisu iz 1910. u gradu Piranu živjelo 7379 stanovnika od kojih je 95,79% materinjim jezikom smatralo talijanski, a svega 0,09% slovenski.

U cijeloj općini koja je brojala 17 800 stanovnika slovenski je kao materinji jezik govorilo 15,2% stanovnika. Zanimljivo je napomenuti da su sela u području ušća rijeke Dragonje, Seča i Sečovlje, bila isključivo talijanska.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata i propasti Austro-Ugarske Istra je pripala Kraljevini Italiji. Tako je bio ispunjen samo manji dio talijanskih teritorijalnih pretenzija za ulazak u rat na strani sila Antante dogovoren sramnim Londonskim ugovorom iz travnja 1915.

Prvi dogovor o granici na Dragonji 1944.

Kada su 1922. Benito Mussolini i njegova Nacionalna fašistička stranka preuzeli vlast u Italiji, započinje era dotad nikad zabilježenog nasilja nad slavenskim stanovništvom. Hrvatske i slovenske škole bile su zatvorene, upotreba hrvatskog i slovenskog jezika nije bila dozvoljena u javnoj upravi, na kraju su zabranjene i novine na tim jezicima te talijanizirana sva slavenska imena i prezimena. Kapitulacija fašističke Italije u Drugom svjetskom ratu u rujnu 1943. te partizansko oslobađanje cijelog poluotoka osim Pule i Vodnjana doveli su do prvih pregovora između Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske s jedne, i njihovog slovenskog pandana s druge strane o međusobnom razgraničenju.

Prvi povijesni dogovor o hrvatsko-slovenskoj granici na prirodnom toku rijeke Dragonje zbio se na sastanku predstavnika hrvatskog i slovenskog partizanskog pokreta u selu Maliji kod Izole 10. veljače 1944., iako je ona bila tako označena već na karti slovenske Osvobodilne fronte iz svibnja 1943. Pietro Badoglio, talijanski maršal koji je zamijenio Mussolinija u premijerskoj fotelji i potpisao kapitulaciju, dobio je obećanje Saveznika da će Italija moći zadržati svoje prijeratne granice ukoliko objavi rat svom dojučerašnjem njemačkom savezniku. Nacistička vojska vrlo je brzo nakon kapitulacije Italije ponovo okupirala većinu oslobođenih teritorija, pa tako i onih u Istri.

Titova utrka do Trsta i Osimski ugovor

Kako se rat primicao svom kraju Tito je u nekoliko ključnih poteza spriječio eventualno ostvarenje obećanja Saveznika danog Badogliu, koliko god ono bilo per la finta. Krajem ožujka 1945. nije dozvolio iskrcavanje savezničkih trupa u Istri, a istovremeno je uputio 4. armiju u oslobađanje Like, Gorskog kotara, Kvarnera, Istre i Trsta. U to vrijeme savezničke trupe još su uvijek bile južno od rijeke Po i tek je trebala započeti njihova talijanska završna ofenziva. Gospić i Ferrara jednako su udaljeni od Trsta, približno je isti broj kilometara, te je utrka mogla startati, iako ne baš u ravnopravnim uvjetima.

Tenkovi dvije dalmatinske divizije, Devete i Dvadesete te jedinice slovenskog 9. korpusa oslobodili su Trst 1. svibnja, a dan kasnije stigla je i novozelandska oklopna postrojba. Pregovori o jugoslavensko-talijanskoj granici mogli su početi. Nakon razdoblja od trideset godina, čiji je početak bio prepun incidenata, ponekad i na rubu ratnog sukoba, i koje je obilježeno brojnim uništenim životima i egzodusom dijela talijanskog stanovništva, SFRJ i Italija su napokon potpisale Osimski ugovor, kojim su uredile i granična pitanja. Nakon raspada zajedničke države Hrvatska i Slovenija preuzele su jugoslavenske obaveze iz tog ugovora.

Hoće li nam opet trebati 30 godina za sporazum?

I sada smo opet na početku. Hoće li Hrvatskoj i Sloveniji trebati novih trideset godina za međusobni sporazum o granici? Jugoslavija i Italija pregovarale su s ravnopravnih pozicija, a Slovenija je u stalnoj prednosti pred Hrvatskom i ponaša se kao njen stariji brat. Sve zbog činjenice što je 1. svibnja 2004. postala članicom Europske unije, u vrijeme kada je Hrvatska tek bila započela svoj pregovarački proces. Slovenija je u svoje pristupne pregovore ušla u ožujku 1998., istovremeno s Poljskom, Češkom i Mađarskom.

Slovačka nije bila dio te grupe jer je njen tadašnji premijer Vladimir Mečiar njegovao autokratski stil vladanja te nije udovoljavao elementarnim standardima liberalne demokracije. Nakon što je krajem iste godine izgubio izbore Slovačka je u rekordnom roku sustigla spomenute države i zajedno s njima postala članicom Europske unije.
Hrvatska je u drugoj polovici devedesetih politički i gospodarski izolirana zemlja te potpuno isključena iz svih integracijskih procesa.

Arbitraža ili čučanje pred vratima EU

Tadašnji predsjednik Republike Franjo Tuđman održao je po povratku iz SAD-a u zagrebačkoj zračnoj luci govor kojim je simbolički potvrdio nastavak hrvatskog zaostajanja za ostalim istočnoeuropskim državama. Službena hrvatska ikonografija ne pamti taj 23. studenog 1996., a trebala bi. Vrativši se s liječenja, inspiriran protestom 100 tisuća građana na Trgu bana Jelačića koji je bio održan dva dana ranije zbog neodobrene koncesije Radiju 101, dr. Tuđman održao je svoj neslavni govor o crnim, zelenim i žutima vragovima i Judinim škudama. I tako je Hrvatska, isključivo zbog osebujnog shvaćanja demokratskih sloboda, naredne tri godine provela na klupi, čekajući svoj vlak euroatlantskih integracija te je svoj zahtjev za ulazak u EU urudžbirala tek 2003.

Nabačenu loptu Slovenija je nemilosrdno iskoristila i bez ikakvog pretjeranog ženiranja natjerala Hrvatsku u arbitražu oko zajedničke granice. Hrvatska je te 2009. imala nemoguć izbor: Prihvaćanje slovenskih zahtjeva maskiranih u arbitražu ili čučanje u predvorju Europske unije. Izabrala je arbitražu te je time odustala, kako kaže akademik Ibler, od prinudnog prava kojeg se drži Konvencija o pravu mora, a koju Slovenija nikad nije ni spomenula, jer je isključivo govorila o povijesti i svojoj zemljopisnoj zakinutosti.

Možemo računati na blokadu pristupa Schengenu

Naivno je očekivati da će u Ljubljani u skoroj budućnosti stolovati Vlada koja će prihvatiti neko drugo, za Sloveniju manje povoljno rješenje granice na moru. Isto tako, Hrvatska gotovo sigurno može računati na blokadu pristupa Schengenskom prostoru kao posljednjoj slovenskoj batini. Sva uvjeravanja domaće vladajuće politike kako će bilateralnim pregovorima biti supstituiran kompromitiran i propali arbitražni sporazum zasad nisu realna. A kada akademik Ibler pita: „Tko će biti kriv ako odluka arbitraže bude na štetu Hrvatske?“ odgovor najprije treba potražiti u vremenu u kojem su Hrvatska i Slovenija još uvijek bile ravnopravne. Samo, prva se tada bavila crnim, žutim i zelenim vragovima, a druga pristupom Europskoj uniji.

Vladajuća stranka još je jako daleko od suočavanja s ružnom stranom svoje vlastite prošlosti, koje je nužno kako bi mogla dati iskreni odgovor na pitanje zbog čega smo stvarno zakasnili na europski vlak. Danas nema nikakve potrebe zgražati se nad ponašanjem Slovenaca. Od toga ima iste koristi kao od zajedničkog skandiranja „Trst je naš!“ u pedesetim godinama prošlog stoljeća. A Piranski zaljev upravo je tada stvarno postao samo „naš“, i slovenski i hrvatski. Ako cijeli zaljev možemo tretirati kao zajedničko pomorsko dobro i zonu slobodnog ribarenja onda smo ponešto naučili iz njegove složene povijesti. U protivnom, nismo ga ni zaslužili.