Slučaj Frane Tente: Kako je tekst doveo do slavljenja zločina u Splitu
Tenta i njegova skupina 10. travnja 1947. skinuli su zastavu s Marjana
Ako je netko do sada imao nekakvih dvojbi u vezi s tim na koji način uređivačka politika Slobodne Dalmacije mijenja stanje društvene svijesti u Splitu, i to na gore, ono što se događalo posljednjih dana trebalo ga je riješiti bilo kakvih dvojbi tog tipa.
Naime, unatoč tome što taj nekoć ozbiljni, a još uvijek vodeći gradski medij već dulje vrijeme aktivno pomaže konzervativnu revoluciju na tragu politike HDZ-a i uporno kao jedan od ključnih elemenata uređivačke politike ističe potrebu za provođenjem lustracije i obračuna s totalitarnim naslijeđem, sada je napravio i korak dalje.
Učinio je to putem teksta Damira Šarca o Frani Tenti, koji je smješten na duplericu i naslovnicu subotnjeg priloga Spektar, iz čega se mogla jasno iščitati sugestija uredništva o nezaobilaznoj važnosti teme. Prije nego se upustimo u detaljnu analizu poruka koje je taj tekst poslao, vrijedi zabilježiti da je od njegove objave, 19. rujna, do iscrtavanja velikog murala s likom spomenutog Frane Tente na jednoj od ključnih gradskih prometnica, prošlo točno sedam dana.
Uzdanica revizionista
Takva koordiniranost između napisa u Slobodnoj i ulične akcije kojom je do tada uglavnom anonimni Tente postao simbolička uzdanica splitskih revizionista nije naravno bila nimalo slučajna. Štoviše, imajući u vidu činjenicu da tog čovjeka manje-više nitko u široj javnosti nije spominjao, do pojave spomenutog teksta, ne bi bilo pretjerano ustvrditi da je Šarčev tekst izravno inspirirao glorifikaciju njegova glavnog junaka. Pri čemu je jedan od bitnijih detalja u cijeloj priči činjenica da je mural iscrtan uz dozvolu predstavnika gradskog kotara Pujanke, u kojem se iscrtani zid nalazi.
Da vidimo dakle tko je bio čovjek kojeg Slobodna Dalmacija, lokalna samouprava i pripadnici ulične desnice drže vrijednim počasti? Zahtijevajući čak i ulicu s njegovim imenom. Bez potrebe da se uvlačimo u faktografske rasprave i u dobroj vjeri prema autoru članka i uredništvu Slobodne, vjerovat ćemo da je sve što je u tekstu izneseno posve točno i neupitno.
Sedam dana nakon objave glorificirajućeg članka o generalno potpuno nepoznatom Frani Tenti, čovjeku koji je 10. travnja 1947. godine s vrha Marjana skinuo državnu zastavu, na jednoj od ključnih gradskih cesta iscrtan je veliki mural s njegovim likom
Svedemo li tekst na bitno, Frane Tente je, nakon povratka s Bleiburga i kratkotrajnog uhićenja, nastavio školovanje u Klasičnoj gimnaziji. Potom je sa skupinom istomišljenika osnovao Hrvatski oslobodilački pokret s ciljem rušenja Jugoslavije, što se na kraju svelo na sitne diverzije po gradu.
Najzvučnija akcija te skupine odigrala se 10. travnja 1947., kada su s vrha Marjana skinuli državnu zastavu i umjesto nje stavili ‘hrvatsku’. Kako je jedini od danas živućih pripadnika te skupine zaključio, 10. travnja su odabrali ne zbog veličanja NDH nego zbog toga jer je to bio jedini datum koji je asocirao na hrvatsku državnost, ne zaboravivši napomenuti da bi o NDH svoj sud trebali dati povjesničari. U konačnici, Frane Tente je uhapšen zajedno s ostalim pripadnicima pokreta, nakon čega je osuđen na tri godine zatvora. Prema službenim informacijama, umro je u zatvoru kao devetnaestogodišnjak, od upale mozga i tuberkuloze.
Antifašisti nemaju ulice
Istina, tužno je kad devetnaestogodišnji mladić umre u zatvoru kao politički zatvorenik. I to je otprilike jedino u čemu se netko racionalan može slagati s ovim tekstom i cjelokupnom glorifikacijom spomenutog Tente. Međutim, mala je nezgoda u tome što je za vrijeme fašističke okupacije u okupatorskim zatvorima bilo utamničeno više od deset tisuća Splićana, pri čemu ih je 266 umoreno.
Skinuti državnu zastavu s postolja, dvije godine nakon oslobođenja zemlje, da bi se komemorirala godišnjica zločinačkog kolaboracionističkog režima, otprilike je jednako tome da netko u Berlinu 1947. godine skine zastavu nove Njemačke i postavi nacistička obilježja na Hitlerov rođendan
Slijedeći ovu logiku, svaki od njih bi trebao imati pravo na ulicu u Splitu, a znamo da je nema nitko od njih. Štoviše, u gradu već više od dvadeset godina ne postoji nijedna ulica u spomen antifašističke borbe.
Vratimo li se pak na srž problema, stvar je sljedeća. Čitav tekst navodi tek dva razloga zbog kojih bi trebalo pamtiti Franu Tentu. Jedan je činjenica da je umro kao politički zatvorenik, a druga da je bio dio grupacije koja je u spomen na NDH, skinula državnu zastavu na Marjanu i umjesto nje stavila ‘hrvatsku’.
Ključno pitanje koje se ovdje postavlja jest – po čemu bi to bio herojski i hvale vrijedan čin? To naravno mogu misliti isključivo ljudi koji smatraju da je u to vrijeme zemlja bila okupirana, protiv čega su se ovi mladići subverzivno borili. Uredništvo Slobodne Dalmacije, inače novina utemeljenih u partizanskoj borbi, dakle smatra čovjeka koji je aktivno opstruirao vlasti u oslobođenom Splitu, tri godine po oslobođenju grada i dvije godine po oslobođenju zemlje tragičnim revolucionarom i herojem.
Komemoracija zločina
Drugim riječima, onih 12 tisuća Splićana koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi bili su okupatori koji su, kako u uvodu teksta spominje novinar, uveli komunistički teror. Smjestimo li ovakvu vrstu odnosa prema povijesti u kontekst koji njihov čin zaslužuje, doći ćemo do sljedećih paralela. Skinuti državnu zastavu s postolja, dvije godine nakon oslobođenja zemlje, da bi se komemorirala godišnjica zločinačkog kolaboracionističkog režima, otprilike je jednako tome da netko u Berlinu 1947. godine skine zastavu nove Njemačke i postavi nacistička obilježja na Hitlerov rođendan.
Krenemo li pak prema bližoj nam povijesti, čin Tente i drugova bio bi jednak tome da je netko 5. kolovoza 1997. godine skinuo zastavu Republike Hrvatske s kninske tvrđave i izvjesio zastavu tzv. Republike Srpske Krajine. Teško je zamisliti ijednu državu na svijetu u kojoj ovakav čin ne bi bio kažnjiv zatvorom. Logika kojom se pobornici glorifikacije Frane Tente očito vode je ta da je svatko tko je u socijalističkom režimu bio politički zatvorenik zaslužuje počast i dugo sjećanje.
O besmislenosti takvih teza, koja je najuočljivija na ovom primjeru, ne bi vrijedilo trošiti previše riječi da one značajno ne utječu na stanje svijesti u gradu, s obzirom na ulogu ovog medija. Drugim riječima, nastave li ovim tempom, medijskim trudbenicima iz Slobodne i populaciji koju oni odgajaju uskoro će pofaliti gradskih zidova i ulica na kojima će se vršiti kompletna revizija povijesti i obračun s antifašističkom baštinom Splita.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 3. listopada 2015.