Srpska odbojkašica objavila priču o bijegu iz Knina. Kaže da nikoga ne mrzi, samo joj je žao dvaju naroda

Rano jutro 5 ili 6 ujutro probudile su me granate. Na sve strane se čula buka i lomljava. Otvorila su se vrata dječje sobe, mama je usplahirena uletjela u sobu u kojoj su s regala padali kartoni viskija. Naravno da je i ovu strašnu situaciju bocnula njenim čarobnim štapićem, humorom, izgovorivši jedno plačno :”moj viiiskiiii”..

Imala sam 6 godina i bila sam svjesna da rat traje, bombardiranja nisu bila ništa novo za mene. Mama me je odvela u kupaonicu (jer je tamo najsigurnije), obukla mi farmerke, ljubičastu majicu i omiljene tenisice zbog kojih sam tih dana bila sva bitna jer nisu imale vezice već čičak, a print Mickey Mousea na njima ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje. Zvuk granata nije jenjavao, stajala sam u toj kupaonici koje se više ne mogu sjetiti, oduzeta od straha, ali s osjećajem da će sigurno sve biti u redu. Bombe će prestati padati za koji sat i mi ćemo se vratiti u nas stan u centru Knina, iznad ljekarne.

“Hajde, odjevena si, idemo u sklonište.”
Odgovorila sam jednim uplašenim: “Ja hoću, ali noge neće”.

Danas tu moju rečenicu u kući često spominjemo kao anegdotu, ali tada, vjerujte, nije bilo ni malo smiješno.

Nakon nekoliko sati u skloništu stigla je vijest da je Knin pao, da moramo bježati iz grada, gdje tko može. Moj otac vječiti patriot, koji je bio ranjen, na štakama, u tom je trenutku uporno odbijao da idemo bilo gdje jer tko smije njega istjerati iz njegove kuće i slično. Srećom, mama je bila pametnija. Sjeli smo u automobil i krenuli ka Srbiji.

Ne sjećam se koliko je trajao put, znam da mu nigdje nije bilo kraja, sjećam se kolone, vrućine, žeđi, staraca na traktorima, djece koja plaču. Sjećam se da mi je konstantno bilo muka, da sam cijelim putem povraćala, a najveći problem mi je bio sto sam povratila u bakinu kuhinjsku krpu jer baka je uvijek bila pedantna žena. Mislila sam kako će me sigurno kazniti zbog tog mog nedjela, nesvjesna činjenice da mi zapravo idemo iz svojih domova u nepoznato, da se nikad nećemo tamo vratiti, da smo preko noći sve izgubili.

Sjećam se da smo kad smo stigli u Srbiju bili u nekoliko gradova, po nekoliko dana. Na kraju smo dobrih dva mjeseca živjeli u jednom hotelu u Beogradu u kojem sada često boravim zbog priprema s reprezentacijom.

I tako, seljakali smo se, kućili se ispočetka, od nule.

U školi, u parku, na svim mjestima s ostalom djecom izgledalo mi je kao da se moram osjećati loše jer sam izbjeglica. Jer sam tu gdje sam. I jesam, ponekad, priznajem. Ali danas, 20 godina nakon tog strašnog događaja u meni živi samo ponos što sam odakle jesam, što sam bila dio te kolone 1995., dio povijesti jednog naroda koji je dijelom uništen, dijelom prognan, dijelom razbacan širom planete.

Uprkos tom prvom ratu koji sam preživjela sa 6 godina (jer bio je i onaj drugi 1999. u Srbiji) smatram da sam imala sretno djetinjstvo, najviše zahvaljujući čarobnom štapiću moje majke – humoru.

Imam prijatelje sa svih strana bivše Jugoslavije, nikoga ne mrzim, nikoga konkretno ne krivim, meni je samo žao naroda. I našeg i vašeg i njihovog. Naroda. Bespovratno uništenih domova, uništenih generacija, onih preživjelih koji nikad vise poslije rata nisu zapravo živjeli. Čitav jedan narod ili tri naroda, brojite kako god želite, ali za mene je to jedan narod koji je strašno propatio i ja zato ne želim da se ovaj zločin zaboravi.

Jer bojim se, ako se zaboravi – dogodit će se opet”, napisala je marta Drpa.