HDZ nije imao pravog kandidata jer se u ono vrijeme bio gubio u frakcijskim borbama. U manje od mjesec dana Stipe Mesić od potpunog je autsajdera postao glavni favorit, da bi na kraju uvjerljivo pobijedio Dražena Budišu. Što se dogodilo u tih mjesec dana? Ništa osobito, osim što je Mesić shvatio da veći dio birača traži antiTuđmana, pa se i stilom komunikacije i glavnim političkim porukama pretvorio u antiTuđmana.
Stipe Mesić razumio je duh vremena; osjetio je da je Hrvatima dosta pompozne, stroge, teške i smrtno ozbiljne retorike, tipične za Franju Tuđmana. Duh vremena tražio je radikalnu promjenu, poslije deset godina Tuđmanove vlasti. Stjepan Mesić prepoznao je da mora simbolizirati radikalnu promjenu, dok je Dražen Budiša mnoge birače podsjećao na liberalnu verziju predsjednika Tuđmana. Pa je, eto, izgubio izbore na kojima je bio jednako velik favorit kao, recimo, Manchester City protiv Dinama.
Nakon Plenkovića – Plenković?
Na Badnjak je objavljeno da 26,5 posto hrvatskih građana želi Andreja Plenkovića za novog premijera. Ivan Penava dobio je 11,2 posto potencijalnih glasova, zbog svoje tvrde nacionalističke retorike, dok bi Sandru Benčić u Banskim dvorima željelo vidjeti desetak posto ljudi, a Peđu Grbina samo sedam posto. Dakle, dva lijevo liberalna premijerska kandidata zajedno dobivaju devet posto glasova manje od Andreja Plenkovića.
Nadalje, štogod da se dogodi s HDZ-om i njegovom Vladom, HDZ uživa čvrstu podršku 24 do 28 posto Hrvata; to su njegovi fiksni birači, koje se ne žele odreći Hrvatske demokratske zajednice. Čini se, dakle, da je HDZ favorit i na idućim parlamentarnim izborima. Naposljetku, posve je nesporno da je u Hrvatskoj porasla osobna potrošnja pa samim tim i osobni standard.
Nema nikakve sumnje da će se ti trendovi nastaviti do parlamentarnih izbora, zato što će Vlada učiniti sve što može kako bi financirala dobar broj građana, koji bi, zauzvrat, trebali glasati za HDZ. Vlada će do izbora držati sadašnje, više manje socijalne cijene energenata, podijeliti još nešto novca penzionerima i uredno prihvaćati sve moguće sindikalne zahtjeve. Kako u takvim okolnostima opozicija može doći na vlast?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Oporba kao faktor paradigmatskih promjena
Oporba može doći na vlast pod jednim glavnim uvjetom. Hrvatska opozicija mora se nametnuti kao faktor paradigmatskih promjena u društvu koje je duboko kontaminirano korupcijom, nepravdom, nepostojanjem pravne države, i birokratskom nesposobnošću skoro svih segmenata državne uprave i državnih službi. Sama činjenica da se u Hrvatskoj trenutno živi najbolje u zadnjih petnaestak godina, ne znači da je stanje u Hrvatskoj zaista dobro.
Pozitivne ekonomske performanse nisu istovjetne zdravom stanju društva. Snažna ekonomija često ide uz korupciju, nerazvijenu demokraciju pa i uz brutalne diktature. Najdrastičniji su primjeri Pinochetov Čile i Xi Jinpingova Kina do prije par godina, kad se njena ekonomija počela dramatično raspadati.
Dobri ekonomski rezultati nužno ne znače dobro društvo, nego često prikrivaju teške društvene bolesti. A zemljama s dobrim ekonomskim rezultatima i bolesnim društvom uistinu su hitno potrebne radikalne promjene. Hrvatska oporba, ona lijevo liberalna, mora se nametnuti kao vjerodostojni pokretač društvenih promjena u Hrvatskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Potpuna suprotnost HDZ-u
Lijevo liberalna oporba mora se nametnuti kao žestoki borac za pravdu, pravo i poštenje; mora se nametnuti kao najefikasniji i najnemilosrdniji tamanitelj državne korupcije kao promotor meritokratske državne uprave, kao promicatelj vjere u bolje, optimistično društvo, ali i kao tolerantni, suosjećajni, simpatični i nadasve pristojan glas javnog života.
Lijevo liberalna oporba mora se jasno identificirati kao potpuna, ali i kompetentna suprotnost svim ovim groznim HDZ-ovim društveno-političko-pravnim praksama, koje Hrvatsku opasno približavaju karikaturalnim državama poput Srbije, Bosne ili Mađarske. Tek takva oporba, koja mora postati vjerodostojni antiHDZ, baš kao što je 2000. godine Stipe Mesić figurirao kao vjerodostojni antiTuđman, može skinuti Hrvatsku demokratsku zajednicu s vlasti.
Duh vremena je ovdje. Sasvim smo sigurni da veoma velik broj hrvatskih građana vidi u koliko se pogrešnom smjeru, usprkos rastu standarda, kreće Republika Hrvatska. Pitanje je postoji li na hrvatskoj oporbenoj sceni bilo tko, tko duh vremena može artikulirati u efikasan i pobjednički politički projekt.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Što je zapravo potrebno da oporba sruši Plenkovićev HDZ s vlasti i kakve veze s tim ima Mesićev poučak
Želi li skinuti HDZ s vlasti oporba mora postati vjerodostojni antiHDZ
Dobri ekonomski rezultati nužno ne znače dobro društvo, nego često prikrivaju teške društvene bolesti. A zemljama s dobrim ekonomskim rezultatima i bolesnim društvom uistinu su hitno potrebne radikalne promjene. Hrvatska oporba, ona lijevo liberalna, mora se nametnuti kao vjerodostojni pokretač društvenih promjena u Hrvatskoj
Trećeg siječnja 2000. godine udružena lijevo liberalna oporba predvođena Ivicom Račanom i Draženom Budišom uvjerljivo je pobijedila na parlamentarnim izborima. Odmah poslije parlamentarnih izbora počela je kampanja za predsjedničke izbore. U prvim istraživanjima javnog mišljenja Stjepan Mesić, u ono vrijeme član Hrvatske narodne stranke, dobivao je između četiri i pet posto glasova, dok je Dražen Budiša, ondašnji predsjednik HSLS-a, s više od trideset posto glasova bio apsolutni favorit prvih posttuđmanovskih hrvatskih predsjedničkih izbora.
HDZ nije imao pravog kandidata jer se u ono vrijeme bio gubio u frakcijskim borbama. U manje od mjesec dana Stipe Mesić od potpunog je autsajdera postao glavni favorit, da bi na kraju uvjerljivo pobijedio Dražena Budišu. Što se dogodilo u tih mjesec dana? Ništa osobito, osim što je Mesić shvatio da veći dio birača traži antiTuđmana, pa se i stilom komunikacije i glavnim političkim porukama pretvorio u antiTuđmana.
Stipe Mesić razumio je duh vremena; osjetio je da je Hrvatima dosta pompozne, stroge, teške i smrtno ozbiljne retorike, tipične za Franju Tuđmana. Duh vremena tražio je radikalnu promjenu, poslije deset godina Tuđmanove vlasti. Stjepan Mesić prepoznao je da mora simbolizirati radikalnu promjenu, dok je Dražen Budiša mnoge birače podsjećao na liberalnu verziju predsjednika Tuđmana. Pa je, eto, izgubio izbore na kojima je bio jednako velik favorit kao, recimo, Manchester City protiv Dinama.
Nakon Plenkovića – Plenković?
Na Badnjak je objavljeno da 26,5 posto hrvatskih građana želi Andreja Plenkovića za novog premijera. Ivan Penava dobio je 11,2 posto potencijalnih glasova, zbog svoje tvrde nacionalističke retorike, dok bi Sandru Benčić u Banskim dvorima željelo vidjeti desetak posto ljudi, a Peđu Grbina samo sedam posto. Dakle, dva lijevo liberalna premijerska kandidata zajedno dobivaju devet posto glasova manje od Andreja Plenkovića.
Nadalje, štogod da se dogodi s HDZ-om i njegovom Vladom, HDZ uživa čvrstu podršku 24 do 28 posto Hrvata; to su njegovi fiksni birači, koje se ne žele odreći Hrvatske demokratske zajednice. Čini se, dakle, da je HDZ favorit i na idućim parlamentarnim izborima. Naposljetku, posve je nesporno da je u Hrvatskoj porasla osobna potrošnja pa samim tim i osobni standard.
Nema nikakve sumnje da će se ti trendovi nastaviti do parlamentarnih izbora, zato što će Vlada učiniti sve što može kako bi financirala dobar broj građana, koji bi, zauzvrat, trebali glasati za HDZ. Vlada će do izbora držati sadašnje, više manje socijalne cijene energenata, podijeliti još nešto novca penzionerima i uredno prihvaćati sve moguće sindikalne zahtjeve. Kako u takvim okolnostima opozicija može doći na vlast?
Oporba kao faktor paradigmatskih promjena
Oporba može doći na vlast pod jednim glavnim uvjetom. Hrvatska opozicija mora se nametnuti kao faktor paradigmatskih promjena u društvu koje je duboko kontaminirano korupcijom, nepravdom, nepostojanjem pravne države, i birokratskom nesposobnošću skoro svih segmenata državne uprave i državnih službi. Sama činjenica da se u Hrvatskoj trenutno živi najbolje u zadnjih petnaestak godina, ne znači da je stanje u Hrvatskoj zaista dobro.
Pozitivne ekonomske performanse nisu istovjetne zdravom stanju društva. Snažna ekonomija često ide uz korupciju, nerazvijenu demokraciju pa i uz brutalne diktature. Najdrastičniji su primjeri Pinochetov Čile i Xi Jinpingova Kina do prije par godina, kad se njena ekonomija počela dramatično raspadati.
Dobri ekonomski rezultati nužno ne znače dobro društvo, nego često prikrivaju teške društvene bolesti. A zemljama s dobrim ekonomskim rezultatima i bolesnim društvom uistinu su hitno potrebne radikalne promjene. Hrvatska oporba, ona lijevo liberalna, mora se nametnuti kao vjerodostojni pokretač društvenih promjena u Hrvatskoj.
Potpuna suprotnost HDZ-u
Lijevo liberalna oporba mora se nametnuti kao žestoki borac za pravdu, pravo i poštenje; mora se nametnuti kao najefikasniji i najnemilosrdniji tamanitelj državne korupcije kao promotor meritokratske državne uprave, kao promicatelj vjere u bolje, optimistično društvo, ali i kao tolerantni, suosjećajni, simpatični i nadasve pristojan glas javnog života.
Lijevo liberalna oporba mora se jasno identificirati kao potpuna, ali i kompetentna suprotnost svim ovim groznim HDZ-ovim društveno-političko-pravnim praksama, koje Hrvatsku opasno približavaju karikaturalnim državama poput Srbije, Bosne ili Mađarske. Tek takva oporba, koja mora postati vjerodostojni antiHDZ, baš kao što je 2000. godine Stipe Mesić figurirao kao vjerodostojni antiTuđman, može skinuti Hrvatsku demokratsku zajednicu s vlasti.
Duh vremena je ovdje. Sasvim smo sigurni da veoma velik broj hrvatskih građana vidi u koliko se pogrešnom smjeru, usprkos rastu standarda, kreće Republika Hrvatska. Pitanje je postoji li na hrvatskoj oporbenoj sceni bilo tko, tko duh vremena može artikulirati u efikasan i pobjednički politički projekt.