Što nas hrvatski turizam i diskurs o njemu mogu naučiti o privredi?

Smještajni kapaciteti

Ipak, i danas postoje predani sljedbenici takozvane teorije o ravnoj Zemlji koji smatraju da satelitske snimke i letovi na Mjesec nisu pružili dovoljnu količinu uvjerljivih dokaza. Njihovo oko vidi ravnu crtu i, dokle god je tako, smatraju da nema empirijskih dokaza koji ih demantiraju. Tu skepsu dijele sa suvremenom ekonomskom naukom: unatoč nizu preciznih istraživanja i dokaza, postoje mnogi koji vjeruju samo onom što sami vide.

U prošlotjednoj kolumni u subotnjem broju Jutarnjeg lista, pod naslovom “Što nam govore ručnici na plaži”, Jurica Pavičić, cijenjeni pisac, filmski i društveni kritičar, i inače jedan od najdražih mi autora, založio se za ukidanje slobodnog privrednog modela u turističkoj industriji i povratku na plansku ekonomiju iz 1960-ih godina, s naglaskom na ograničavanje smještajnih kapaciteta hrvatskog dijela Jadrana.

“U vrijeme kad se kod nas 60-ih godina – dakle, u vrijeme kad ‘planiranje’ nije bio socrealistički relikt – planirao turizam, urbanistički su eksperti prvo premjerili plaže i ustanovili koliko vršno optrećenje mogu izdržati (odnosno, ima li na njima mjesta i za vaš ručnik), a onda se turistička gradnja planirala sukladno tom broju”, objašnjava autor, a zatim ismijava termine “prepreke ulaganjima” i “antiinvesticijska klima” kao ono što je Španjolskoj nedostajalo da spriječi nepriliku zvanu razvoj turizma, a nama nije.

Prvi ozbiljan problem ustanovljen u gotovo svakom pokušaju planiranja ekonomskog razvoja jest česta neupućenost planera u realne potrebe, želje, navike i mogućnosti onih za koje planiraju, pri čemu ne valja planere okriviti kao nesposobne birokrate, već treba prihvatiti da je mikromenadžiranje ekonomijom iznimno teško. Planira li baš svaki posjetitelj Zadra cijeli dan provoditi na plaži? Ili samo jutro? Ako je u pitanju samo jutro, kako su socijalistički planeri zaračunali njegov ručnik na plaži? Pogledom na povijesne podataka dalo bi se naslutiti da su socijalistički činovnici kod tih dvojbi bili znatno liberalniji no što se autor sjeća.

Nedostatak efikasnosti

Godine 1988., uoči formalnog kraja tadašnjeg ekonomskog i političkog modela, Hrvatska je raspolagala s ukupno 355.000 soba. Prije dvije godine, 2013., posljednje za koju Državni zavod za statistiku ima precizne podatke, Hrvatska je imala 322.000 soba. Ne samo da planiranje nije održavalo manji kapacitet u ime rasterećenosti nego je, reklo bi se, preračunalo broj potrebnih soba; nedostatak efikasnosti planskih ekonomija uglavnom je uzrok njihove propasti.

Drugo, pokušaj primjene ovog ekonomskog modela na ostale gospodarske grane posebno je intrigantan. Ako ekonomski planeri dovoljno precizno premjere broj stanovnika u Splitu i ustanove, na primjer, koliko opterećenje pizzama mogu izdržati, doći će do optimalnog broja pizzerija što ih grad poput Splita može imati. U navedenome modelu nejasno je što se događa s neupućenim poduzetnicima koji žele otvoriti pizzeriju, a koja ne ulazi u navednu kvotu.

Što ako neki lokalni poduzetnik ima nov način pripreme pizze koji će to jelo učiniti ukusnijim i povoljnijim ili barem drugačijim od svih dosadašnjih pizzerija? Dalje, hrvatski turizam promatra se u ozbiljnoj izolaciji od mediteranskog, europskog ili svjetskog turizma, kao da ne postoji talijanski, grčki, turski ili crnogorski supstitut za Umag ili Makarsku u kojem bi, suočeni s nedostatkom slobodnog kreveta u našoj smanjenoj ponudi, otputovali, nego bi čekali tjednima da se krevet oslobodi. Ili bi od ljetovanja te godine odustali, a novac sačuvali kako bi nam ga mogli dati sljedeće.

Pijetet prema Šibeniku

Potrošači imaju neugodnu naviku donositi razmjerno racionalne i sebične odluke, bez previše obzira za potrebe kompanija, radnika, gradova ili država koje im nude usluge i proizvode, pa će, ako im je frižider iz Njemačke suviše skup, kupiti onaj iz Slovačke, a ako im se sat kupljen na kineskoj Alibabi suviše često kvari, pogledat će što nudi Amazon ili Njuškalo. Ako booking.com ili AirBnB pokažu 0 mjesta u Šibeniku, male su šanse da će potencijalni gosti, iz pijeteta prema tom drevnom dalmatinskom gradu, pričekati nekoliko mjeseci i onda pokušati opet.

Tu dolazimo do najproblematičnijeg dijela argumentacije, a to je da su sjevernoeuropske obitelji nedovoljno sposobne za donošenje ekonomski razumnih odluka, odnosno, da je ekonomsko ograničavanje turističke ponude potrebno radi zaštite naivnih turista.

Kako bi svom retrogradnom – ili avangardnom, ovisi kako gledate – prijedlogu dao emotivni naboj, autor ubacuje primjer fiktivne obitelji: “… postoji ipak još jedan tužniji (prizor). A to je prizor obične, čestite sjevernjačke obitelji koja se cijele godine muči i bori s rđavim šefovima, nestalnim tržištem, s porezima i hipotekama, s prevrtljivom ćudi kapitalizma. A onda ta obitelj dođe na ljetovanje i otpočinje novu borbu, novu rundu socijalnog darivnizma. Od ranog jutra – ili čak večeri – kreće u borbu da na plaži zauzme VIP mjesto. Bori se za drugi red ili barem treći, lokaciju dostojnu svog statusa… Bori se protiv stotina i tisuća istih takvih koji imaju istu aspiraciju. Platili ste put, platili ste se boravak, a nakon svega slijedi vam još i borba: borba za četverokut plaže koja je (jednom, davno) možda bila dovoljno velika za sve”, piše autor i poentira: “Jednom davno, prije nego je netko zaključio da mu planiranje ne treba”.

Naivni Sjevernjaci

Malo vjerojatnom čini se tvrdnja da bi se neka “obična, čestita sjevernjačka obitelj”, nakon cjelogodišnje borbe na poslu, a posebno obitelj koja, po gore navedenom, ima hipoteke, naprosto zakupila tjedan ili dva u mjestu u kojem nema kupanja bez plaćanja. Zašto bi se, nakon iskustva i borbe s “rđavim šefovima, nestalnim tržištem i prevrtljivom ćudi kapitalizma”, ti isti ljudi prepustili bespućima nestalnog tržišta i kapitalizma, i bez prethodnog guglanja i provjere na Tripadvisoru, odjurili na mjesto na kojem će potrošiti više no što mogu i provesti se loše?

Dopuštamo mogućnost da su sjevernjaci naprosto hazarderi skloni riskiranju svoje godišnje usteđevine bez prethodne provjere plaća li se ležaljka na plaži, no i loša investicija sastavni je – dapače, krucijalni – dio svakodnevnih ekonomskih odluka što stoje pred svakom obitelji. Bez loših opcija nema ni dobrih, odnosno, nema odabira.

Suštinsko i nimalno trivijalno pitanje jest: je li bolje imati izbor između 14 proizvođača i uvoznika jabuka, isprobati nekoliko loših i preskupih prije nego što otkrijete onog koji vam odgovara, ili je bolje prepustiti ekonomskim planerima da odaberu jednog do dva dopuštena proizvođača. Odgovor na to, više ili manje uvjerljiv, dobili smo krahom svih isplaniranih ekonomija na svijetu.

Nenametljiva civilizacijska dostignuća

Bez uplitanja u autorove kupačke navike, nejasno je na koja se jadranska mjesta autor referira kad piše o nemogućnosti kupanja bez korištenja usluga koncesionara. Osim nekoliko vrlo određenih i sporadičnih plaža u ekscentrično skupim gradovima poput Hvara, Rovinja, Dubrovnika, ili hotelskih resorta, većina jadranskih mjesta ima problem suprotan od opisanog: jedan od najčeščih negativnih komentara hrvatske turističke ponude jest nedostatak uređenih plaža na kojima bismo mogli izložiti razmjerno nenametljiva civilizacijska dostignuća poput zahoda, tuša ili pitke vode.

Briga za umorne sjevernjačke obitelji u suštini predstavlja paradigmu ekonomskog paternalizma u kojem planeri odlučuju da je bolje da oni, izabrani ili odabrani, ovisno o političkom sustavu, odlučuju umjesto onih na koje se odluka odnosi. Primjera je bezbroj i često su, kad je u pitanju javno zdravlje, potpuno opravdani. Grad New York zabranio je nezdrave trans-masne kiseline u restoranima smatrajući da prosječni potrošač neće moći njihovu razinu u pojedinim jelima ispitati na licu mjesta; odabir plaže za kupanje teško da spada u ovu kategoriju.

Ekonomska logika

“Bilo tko tko u Hrvatskoj zaziva ‘elitni turizam’, uvijek mora znati da on ima cijenu. A cijena je ta da će prostor koji ste njemu predali za vas smrtne domoroce postati nedostupan”. Međutim, za pretpostaviti je da za stotine tisuće građana Hrvatske, koji od turizma imaju direktnu ili indirektnu korist, što i sam autor hvali kad piše o “ekonomiji malih iznajmljivača, cimerfrajeva i buking-komova”, nema, čisto ekonomski i poslovno gledajući, ideje poželjnije od te da hrvatski dio Jadrana postane što skuplji.

Nominalni BDP po glavi stanovnika u Norveškoj gotovo je pet puta veći od hrvatskog. Austrija i Njemačka dvostruko su jače od nas. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj u 2014. godini bila je tri puta manja od prosječne neto plaće u Njemačkoj. S iznimkom Mađarske, Poljske, Slovačke i Češke, svi turisti koji dolaze u Hrvatsku raspolažu s većim prosječnim neto plaćama nego što ih primami mi sami.

Koja bi, onda, ekonomska logika nalagala da se cijena smještaja, usluga i proizvoda na hrvatskoj obali formira po onom što mogu platiti turisti koje Pavičić naziva domorocima – od kojih dio raspolaže vikendicama ili stanovima na moru, vlastitim, rodbinskim ili prijateljskim, pa ima manji trošak od stranca – a ne po onom što slobodno tržište pokaže da je moguće naplatiti?

Jedini mogući zadatak turističkih radnika i poduzetnika jest da snažno podrže i ohrabre svaku američku budalu koja, za kavu na Stradunu može i želi platiti abnormalnu cijenu. Nema mnogo logike u tome da se dubrovačke ugostitelje planski natjera na prilagodbu cijena budžetnim mogućnostima hrvatske obitelji. Osim socijalne. Dakle, ako iz bilokojeg razloga grad Dubrovnik ili Republika Hrvatska donesu odluku da želimo biti država koja, od poreza što ga ubere od rada ugostiteljskih objekata , svojim građanima subvencionira kavu na Stradunu usred sezone; ne bi to, uostalom, bio prvi nelogičan socijalni transfer u hrvatskoj ekonomiji.

Utjecaj države

Pozivanje na davno minula, romansirana zlatna vremena lukrativno je; isprobala je to, uostalom, i turistička industrija sloganom o Mediteranu kakav je nekad bio, a postoji niz kulturnih i medijskih proizvoda, i pravaca koji žive od paketa nostalgije. U tom smislu, autor postupa mudro , apelira na dio publike kojem godi mit o davnom Sredozemlju i znalački koristi pripovijedačke tehnike da ga predstavi. U maniri iskusnih turističkih djelatnika, potrošačima nudi najprije dobar paket emocija, a onda suštinu.

Točno je da se turizam u Hrvatskoj događa potpuno neplanski i bez realne državne strategije i intervencije. Pogledamo li, međutim, industrije u Hrvatskoj u koje se država umiješala, vlasništvom, subvencijama ili socijalnim transferima, to što su turizam donekle odlučili poštedjeti možda i nije posve loše.

Objavljeno 22. kolovoza 2015. godine u tiskanom Telegramu.