Svi cvilimo o porezima i uhljebima, a kod prve natruhe promjene krene populizam o bogatim poslodavcima koji izrabljuju
Kako su odjeci na nove najave opet pokazali dubinsko nerazumijevanje ideje slobodnog gospodarstva
“Neto plaće iste, 2 milijarde kuna olakšica – tvrtkama”, naslov je nosećeg članka u jednom dnevnom listu, odmah na drugoj stranici današnjeg izdanja, uz prigodni nadnaslov: “hoće li radnici osjetiti porezno rasterećenje” i još prigodniji podnaslov: “Sindikalac Sever pita se tko će plaćati bolovanja ozlijeđenih radnika i preventivne preglede da se smanje profesionalna oboljenja”.
U neobjavljenoj kandidaturi za tekst godine, autorica donosi isključivo jednu stranu, onu Krešimira Severa, kojeg je intervjuirala o mogućim promjenama poreznog sustava. Gospodin Sever, prirodno, napada ideju poreznog rasterećenja hrvatskog gospodarstva, svodeći stvari na najniže oblike populizma – ako prestanemo otimati poduzetnicima, tko će onda pomoći bolesnima, ozlijeđenima, nezaposlenima?
Apsolutno nerazumijevanje ideje slobodnog gospodarstva
S obzirom na njegovu funkciju i dosadašnje djelovanje, gospodinu Severu takvu retoriku uistinu ne možemo zamjeriti; malo nam je ipak nevjerojatno da u 2018. godini, u zemlji koja grca u porezima, nametima, propisima, birokraciji, korupciji i državnom kapitalizmu, jedna mainstream tiskovina može objaviti ovakav jednostrani uradak.
“Ukidanjem dvaju doprinosa poslodavcima bi ostale oko dvije milijarde kuna koje tvrtke mogu iskoristiti za povećanje plaća”, citiramo od riječi do riječi što piše u tekstu, “no država nema mehanizme kojima bi ih natjerala da to učine”.
U apsolutnom nerazumijevanju ideje slobodnog gospodarstva, autorica članka uistinu misli da se poreznim rasterećivanjem poduzetnika nekome nešto uzima, odnosno da je tim novcem poželjno upravljati kroz državne mehanizme. Umjesto da se poduzetnicima pusti da dišu kako bi, ne znamo, osmislili projekte, investirali u pogone, stvorili nove vrijednosti ili privukli investiciju Porschea.
Zbilja je svejedno kako se zovu nameti koji, kao, nisu porez
Prosječna neto plaća u Zagrebu, objavljeno je jutros, iznosi 7300 kuna. Poduzetnik će na nju državi platiti još 74 posto poreza, odnosno 5420 kuna; jasno, ministar financija, kako god se u ovom mandatu zvao i iz koje god stranke ili struke bio, javno će lagati da to baš i nije tako i da je oporezivanje plaća u Hrvatskoj prema ostatku Europe sasvim nježno.
U uspostavljenoj tradiciji suvremene Hrvatske, stvari nikad ne zovemo svojim imenom, pa tako davanja na plaće ne zovemo porezom, što svakom ministru omogućuje da kaže kako je porez svega 24 ili 36 posto – jer sve ostalo zovemo doprinosima, naknadama, prirezima, dodacima. Onima koji to sve financiraju, a kakvih je sve manje, zbilja je svejedno kako ta davanja zovemo ili maskiramo.
Apsolutno najsumanutiji dio tog troška je takozvani doprinos za zapošljavanje – umjesto da poduzetnicima smanje davanja kojima se financira glomazni državni aparat kroz koji namiruju svoju biračku bazu, država na svakom zaposlenom otima 1,7 posto bruto plaće kako bi se neki nekompetentni ministar rada ili skrbi mogao hvaliti kako je osigurao dvije milijarde kuna poticaja za zapošljavanje.
Što ako ste posebno nastrani pa razvijate IT poslove?
Ako na prosječnu plaću u Zagrebu državi morate dati još 74 posto tog iznosa, na plaći od 10 tisuća kuna neto to se penje na 82 posto. Ukoliko odlučite biti posebno nastrani, pa u Hrvatskoj razvijate naprednije IT poslove u kojima, recimo, iskusan programer može mirno očekivati 15 tisuća kuna plaće, vaša uplata državi iznosit će 89,7 posto na njegovu plaću. I tako dalje.
No, taj broj zapravo je netočan. On ne sadržava čitav niz dodatnih opterećenja kojima se guši svaki privatni posao u Hrvatskoj – naknade za gospodarske komore, turističke zajednice, šume, vode, mora i planine, kao ni visoke stope PDV-a, kao ni niz drugih indirektnih troškova poput neefikasnog pravosuđa i rigidnog zakonodavstva. Jeste li znali da, recimo, hrvatski portali bez ikakvog jasnog razloga ili konkretne koristi moraju takozvanoj Agenciji za elektroničke medije uplaćivati 0,5 posto svog godišnjeg prihoda?
Kako je obrazložena zgodna ideja o isplati bruto plaće
Sve to možda bismo još i preživjeli, da za taj novac imamo senzacionalno efikasan državni servis u kojem se brzo i lako dolazi do informacija, dokumenata i potvrda, u kojem nas sudovi štite od varalica, u kojem brzo i lako možemo otvarati tvrtke, u kojem se rizik možda i isplati.
Prije nekoliko godina aktualizirala se ideja isplate ukupne bruto plaće svakom zaposlenom, kako bi se stvorila psihološka svijest o svim davanjima kojima se namiruje državni aparat i transferira novac unutar sustava. Odbačena je, uz obrazloženje da bi nam bilo prekomplicirano svakog mjeseca uplaćivati sve što treba uplatiti. Ako to vrijedi za privatne osobe, zašto ne i za privatne kompanije?
*Telegramov redakcijski komentar