U međuvremenu je HDZ ipak otklonio svaku dvojbu o kojim bi se to „vanjskim akterima“ trebalo raditi jer je na svojoj službenoj Facebook stranici nazvao saborske zastupnike Mosta Ninu Raspudića i Marina Miletića „kremaljskim provokatorima“ koji u svome „prosovjetskom angažmanu slijede svoga idola s Pantovčaka.“
Hrvati za Putina marginalni i beznačajni
Ako je premijer Plenković stvarno uvjeren da su ruske agenture umiješane u hrvatska politička događanja onda je krajnje neozbiljno sve to svesti na međustranačke Facebook obračune. Putinova Rusija ima bogatu povijest financiranja i podržavanja različitih političkih grupa i stranaka u gotovo svim europskim državama. Zabilježeno je na desetke pokušaja utjecaja na izborne rezultate, i to ne samo u Europi, te korištenja o Rusiji poslovno ovisnih pojedinaca i kompanija za korumpiranje političara i medija.
Na podugačkoj listi europskih političara koje je Kremlj više-manje otvoreno upotrebljavao za svoju politiku permanentnoga rastakanja Europske unije nikada nije bilo hrvatskih imena, ali ne zbog toga što ovdje nije bilo kandidata za taj posao, nego ponajviše zbog njihove marginalnosti i beznačajnosti.
Nerazjašnjene HDZ-ove ruske epizode
Polovinom prošloga mjeseca „New York Times“ objavio je podatke iz američke obavještajne zajednice prema kojima je Ruska Federacija počevši od 2014. godine doznačila više od 300 milijuna dolara raznim političkim strankama, fondacijama, grupama i pojedincima u više od dvadeset država.
Transferi su rađeni i putem ruskih državnih i privatnih tvrtki, a najveći dio završio je na računima nacionalističkih i radikalno desnih političkih stranaka. Je li među njima i netko iz Hrvatske možemo samo nagađati, ali ako premijer Plenković zna nešto više, onda je to posao za DORH, a ne za šale i pošalice na Facebooku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Činjenica je da je upravo HDZ povremeno imao nerazjašnjene epizode korištenja novca čije je izravno ili neizravno rusko porijeklo bilo lako vidljivo.
Neuspjeli pokušaji kloniranja Orbana
HDZ kontrolira, uz manje vremenske prekide i poneku iznimku, sve poluge vlasti u Hrvatskoj pa je logično da je Kremlj, u želji da što efikasnije iskoristi svoje resurse, upravo u njemu potražio svoga mogućeg lokalnog partnera.
U vrijeme kada su tada oporbeni HDZ vodili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić neki aspekti financiranja HDZ-a ostali su nerazjašnjeni sve do danas. Njih dvojica nisu nikada poput Marine Le Pen ili Mattea Salvinija hodočastili u Moskvu ili poput ovoga potonjeg, nosili majice s likom ruskoga predsjednika, ali da je njihova vanjskopolitička pozicija bila bliža Orbanovoj, nego Plenkovićevoj notorna je činjenica.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vladimir Putin, barem dosad, nije uspio u stvaranju Orbanovih klonova u drugim europskim državama. Uspješnost toga nauma jako bi otežala zajednički europski odgovor na rusku okupaciju dijela Ukrajine, a time i samu budućnost Europske unije.
Prekretnica u odnosima Orbana i Putina
Ruski Gazprom 2008. godine započeo je na europskome tržištu provoditi novu energetsku strategiju dogovorenu u Kremlju koja je imala dvije ključne točke: „isporuku plina krajnjem kupcu kao uvjet za sklapanje dugoročnih ugovora“ te „preuzimanje vlasničkih udjela tranzitnih i opskrbnih tvrtki na pojedinim tržištima.“ Sve do kraja 2010. godine INA je bila jedini hrvatski kupac ruskoga plina pa je u Hrvatskoj ta strategija bila praktički neprovediva, a to znači da je i ruski utjecaj na hrvatsku politiku bio vrlo ograničen.
Krajem 2010. godine MOL donosi odluku da INA, nakon više desetljeća suradnje, prestaje kupovati ruski plin od Gazproma i da je njezin novi dobavljač za taj isti ruski plin za razdoblje od naredne tri godine talijanski ENI. Zbog čega je Budimpešta donijela tu odluku nikada nije objašnjeno, ali neka mi bude dozvoljeno još jednom skrenuti pažnju na događaj koji je odredio i buduće odnose Vladimira Putina i Viktora Orbana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Provodeći gore spomenutu energetsku strategiju ruski Surgutneftgas kupio je u ožujku 2009. godine 21 posto udjela u MOL-u od austrijskoga OMV-a za 1,4 milijarde eura. Dvije godine kasnije Mađarska kupuje taj udio za 1,8 milijardi eura i to zahvaljujući izravnim pregovorima između Putina i Orbana. Javnost nikada nije saznala pojedinosti njihovoga dogovora pa su koncesije koje je mađarska strana morala učiniti da bi Kremlj barem prividno odustao od svoje energetske strategije na mađarskome tržištu ostale nepoznate.
Što je donio raskid suradnje Ine i Gazproma
Je li jedna od posljedica toga dogovora i prepuštanje hrvatskog tržišta plina Gazpromu ili je sve to skupa bila samo puka koincidencija pitanje je bez jasnoga odgovora. Činjenica je da je upravo zbog raskida poslovne suradnje između INA-e i Gazproma ruska kompanija došla u priliku provesti energetsku strategiju Kremlja i na hrvatskome tržištu.
To je u svome razgovoru s Natašom Božić Šarić potvrdio i Pavao Vujnovac rekavši da je „krajem 2012. godine Gazprom, koji nekoliko godina nije bio prisutan na hrvatskome tržištu, došao u PPD jer im je strategija bila da direktno sudjeluju (na tržištu, op.a.)“. Prema njegovim riječima prvih nekoliko godina PPD i Gazprom potpisivali su godišnje ugovore o kupnji plina da bi 2017. godine napokon sklopili desetgodišnji ugovor.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Premijer bi u potrazi trebao krenuti od 2008.
U vrijeme kada je PPD 2013. godine radio prve poslove s Gazpromom tvrtka u njegovome vlasništvu Gas Trading d.o.o., kasnije likvidirana, posudila je HDZ-u 4,2 milijuna kuna. Tada je HDZ u oporbi, a Tomislav Karamarko i Milijan Brkić pripremaju stranku za novi povratak na vlast. Posudbu je organizirao Ivica Mlinarević koji je jedno kraće vrijeme radio u PPD-u, a bio je i direktor predsjedničke kampanje Kolinde Grabar Kitarović 2014. godine te godinu dana kasnije izvršni direktor kampanje HDZ-a za parlamentarne izbore.
Premijer Andrej Plenković u svojoj potrazi za mogućim ruskim utjecajem na hrvatsku politiku ipak bi trebao krenuti od 2008. godine i spomenute energetske strategije Kremlja. Kada dobije odgovore na pitanja što se sve događalo u odnosima INA-e i Gazproma po diktatu Budimpešte i je li hrvatsko tržište plina INA prepustila Gazpromu za „izravnu penetraciju“ kao dio širega dogovora između Putina i Orbana, lakše će odgonetnuti tko sve i danas radi za ruske interese.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tajna dogovora Putina i Orbana iz 2008.: što stoji iza Plenkovićevih optužbi o ruskom utjecaju u hrvatskoj politici
Što se zbivalo u Ini pod Orbanovim diktatom
New York Times objavio je podatke iz američke obavještajne zajednice prema kojima je Ruska Federacija počevši od 2014. doznačila više od 300 milijuna dolara raznim političkim strankama, fondacijama, grupama i pojedincima u više od dvadeset država. Najveći dio završio je na računima nacionalističkih i radikalno desnih političkih stranaka
Početkom prošlog tjedna premijer Andrej Plenković optužio je oporbu da želi srušiti Vladu te da treba utvrditi sudjeluju li u toj raboti i „vanjski akteri“. Optuživati opoziciju da želi rušiti vladu jednako je špotanju bebe što je piškila u pelenu tako da je premijer, polazeći od uvjerenja u vlastitu nezamjenjivost, previdio čak i sam smisao parlamentarne demokracije. Drugi dio rečenice u kojem detektira moguće „vanjske aktere“ koji sudjeluju u „orkestriranoj operaciji“ rušenja njegove Vlade ipak je vrijedan svekolike pažnje.
U međuvremenu je HDZ ipak otklonio svaku dvojbu o kojim bi se to „vanjskim akterima“ trebalo raditi jer je na svojoj službenoj Facebook stranici nazvao saborske zastupnike Mosta Ninu Raspudića i Marina Miletića „kremaljskim provokatorima“ koji u svome „prosovjetskom angažmanu slijede svoga idola s Pantovčaka.“
Hrvati za Putina marginalni i beznačajni
Ako je premijer Plenković stvarno uvjeren da su ruske agenture umiješane u hrvatska politička događanja onda je krajnje neozbiljno sve to svesti na međustranačke Facebook obračune. Putinova Rusija ima bogatu povijest financiranja i podržavanja različitih političkih grupa i stranaka u gotovo svim europskim državama. Zabilježeno je na desetke pokušaja utjecaja na izborne rezultate, i to ne samo u Europi, te korištenja o Rusiji poslovno ovisnih pojedinaca i kompanija za korumpiranje političara i medija.
Na podugačkoj listi europskih političara koje je Kremlj više-manje otvoreno upotrebljavao za svoju politiku permanentnoga rastakanja Europske unije nikada nije bilo hrvatskih imena, ali ne zbog toga što ovdje nije bilo kandidata za taj posao, nego ponajviše zbog njihove marginalnosti i beznačajnosti.
Nerazjašnjene HDZ-ove ruske epizode
Polovinom prošloga mjeseca „New York Times“ objavio je podatke iz američke obavještajne zajednice prema kojima je Ruska Federacija počevši od 2014. godine doznačila više od 300 milijuna dolara raznim političkim strankama, fondacijama, grupama i pojedincima u više od dvadeset država.
Transferi su rađeni i putem ruskih državnih i privatnih tvrtki, a najveći dio završio je na računima nacionalističkih i radikalno desnih političkih stranaka. Je li među njima i netko iz Hrvatske možemo samo nagađati, ali ako premijer Plenković zna nešto više, onda je to posao za DORH, a ne za šale i pošalice na Facebooku.
Činjenica je da je upravo HDZ povremeno imao nerazjašnjene epizode korištenja novca čije je izravno ili neizravno rusko porijeklo bilo lako vidljivo.
Neuspjeli pokušaji kloniranja Orbana
HDZ kontrolira, uz manje vremenske prekide i poneku iznimku, sve poluge vlasti u Hrvatskoj pa je logično da je Kremlj, u želji da što efikasnije iskoristi svoje resurse, upravo u njemu potražio svoga mogućeg lokalnog partnera.
U vrijeme kada su tada oporbeni HDZ vodili Tomislav Karamarko i Milijan Brkić neki aspekti financiranja HDZ-a ostali su nerazjašnjeni sve do danas. Njih dvojica nisu nikada poput Marine Le Pen ili Mattea Salvinija hodočastili u Moskvu ili poput ovoga potonjeg, nosili majice s likom ruskoga predsjednika, ali da je njihova vanjskopolitička pozicija bila bliža Orbanovoj, nego Plenkovićevoj notorna je činjenica.
Vladimir Putin, barem dosad, nije uspio u stvaranju Orbanovih klonova u drugim europskim državama. Uspješnost toga nauma jako bi otežala zajednički europski odgovor na rusku okupaciju dijela Ukrajine, a time i samu budućnost Europske unije.
Prekretnica u odnosima Orbana i Putina
Ruski Gazprom 2008. godine započeo je na europskome tržištu provoditi novu energetsku strategiju dogovorenu u Kremlju koja je imala dvije ključne točke: „isporuku plina krajnjem kupcu kao uvjet za sklapanje dugoročnih ugovora“ te „preuzimanje vlasničkih udjela tranzitnih i opskrbnih tvrtki na pojedinim tržištima.“ Sve do kraja 2010. godine INA je bila jedini hrvatski kupac ruskoga plina pa je u Hrvatskoj ta strategija bila praktički neprovediva, a to znači da je i ruski utjecaj na hrvatsku politiku bio vrlo ograničen.
Krajem 2010. godine MOL donosi odluku da INA, nakon više desetljeća suradnje, prestaje kupovati ruski plin od Gazproma i da je njezin novi dobavljač za taj isti ruski plin za razdoblje od naredne tri godine talijanski ENI. Zbog čega je Budimpešta donijela tu odluku nikada nije objašnjeno, ali neka mi bude dozvoljeno još jednom skrenuti pažnju na događaj koji je odredio i buduće odnose Vladimira Putina i Viktora Orbana.
Provodeći gore spomenutu energetsku strategiju ruski Surgutneftgas kupio je u ožujku 2009. godine 21 posto udjela u MOL-u od austrijskoga OMV-a za 1,4 milijarde eura. Dvije godine kasnije Mađarska kupuje taj udio za 1,8 milijardi eura i to zahvaljujući izravnim pregovorima između Putina i Orbana. Javnost nikada nije saznala pojedinosti njihovoga dogovora pa su koncesije koje je mađarska strana morala učiniti da bi Kremlj barem prividno odustao od svoje energetske strategije na mađarskome tržištu ostale nepoznate.
Što je donio raskid suradnje Ine i Gazproma
Je li jedna od posljedica toga dogovora i prepuštanje hrvatskog tržišta plina Gazpromu ili je sve to skupa bila samo puka koincidencija pitanje je bez jasnoga odgovora. Činjenica je da je upravo zbog raskida poslovne suradnje između INA-e i Gazproma ruska kompanija došla u priliku provesti energetsku strategiju Kremlja i na hrvatskome tržištu.
To je u svome razgovoru s Natašom Božić Šarić potvrdio i Pavao Vujnovac rekavši da je „krajem 2012. godine Gazprom, koji nekoliko godina nije bio prisutan na hrvatskome tržištu, došao u PPD jer im je strategija bila da direktno sudjeluju (na tržištu, op.a.)“. Prema njegovim riječima prvih nekoliko godina PPD i Gazprom potpisivali su godišnje ugovore o kupnji plina da bi 2017. godine napokon sklopili desetgodišnji ugovor.
Premijer bi u potrazi trebao krenuti od 2008.
U vrijeme kada je PPD 2013. godine radio prve poslove s Gazpromom tvrtka u njegovome vlasništvu Gas Trading d.o.o., kasnije likvidirana, posudila je HDZ-u 4,2 milijuna kuna. Tada je HDZ u oporbi, a Tomislav Karamarko i Milijan Brkić pripremaju stranku za novi povratak na vlast. Posudbu je organizirao Ivica Mlinarević koji je jedno kraće vrijeme radio u PPD-u, a bio je i direktor predsjedničke kampanje Kolinde Grabar Kitarović 2014. godine te godinu dana kasnije izvršni direktor kampanje HDZ-a za parlamentarne izbore.
Premijer Andrej Plenković u svojoj potrazi za mogućim ruskim utjecajem na hrvatsku politiku ipak bi trebao krenuti od 2008. godine i spomenute energetske strategije Kremlja. Kada dobije odgovore na pitanja što se sve događalo u odnosima INA-e i Gazproma po diktatu Budimpešte i je li hrvatsko tržište plina INA prepustila Gazpromu za „izravnu penetraciju“ kao dio širega dogovora između Putina i Orbana, lakše će odgonetnuti tko sve i danas radi za ruske interese.