Istražujemo pozadinu sukoba: Vučić je EU obećao da neće blokirati robu iz RH i onda je, za par sati, to uradio

Srpski premijer Aleksanadar Vučić navodno je obećao talijanskoj diplomatkinji da u tom slučaju neće aktivirati protumjere.

Federica Mogherini u srijedu je oko ponoći izvijestila neke sudionike izvanrednog samita šefova država i vlada Europske unije, da je Srbija, nažalost, ipak aktivirala protumjere, i da je zatvorila granice za svu hrvatsku robu. “Sada više nema smisla da zovem Vučića”, kazala je pomalo razočarana Talijanka.

Beogradska čaršija

Hrvatska je sljedećeg jutra odgovorila novim oštrim kontrapotezom, zabranom ulaska srpskim državljanima u Hrvatsku. I cijeli se svijet odjednom raspisao o najgoroj krizi u hrvatsko-srpskim odnosima još od završetka Domovinskog rata, dok su srpski mediji Zorana Milanovića proglasili zakletim ustašom, opravdavajući tako jednu od omiljenih teza Ivice Račana, Milanovićeva prethodnika na čelu Socijaldemokratske partije: ”Za beogradsku čaršiju svi smo mi ustaše: i Tuđman i ja, i Stipe Šuvar, i Stipe Mesić.”

U četvrtak navečer Telegramovi sugovornici iz hrvatskog državnog vrha smatrali su kako se ipak ne radi o nikakvoj osobito velikoj političkoj krizi, ali su naznačili mogućnost da razmjerno brzo otvore granice, zbog hrvatskih poslovnih interesa(zanimljivo je kako je iste večeri srpski premijer izjavio da će granična kriza biti riješena za nekoliko dana).

Telegramov izvor iz diplomatskih krugova također ne misli da je riječ o posebno novim elementima u hrvatsko-srspkim odnosima, “naprosto zato što ti odnosi nikada nisu bili ni minimalno dobri. Katkad se samo činilo da su malo bolji od loših.”

Diplomat s kojim su urednici Telegrama razgovarali, a koji je gotovo svih četvrt stoljeća neovisne Hrvatske uključen u pojedine strateške ili operativne segmente naših odnosa sa Srbijom, ovako analizira strateške razloge zbog kojih dosad nije moglo doći do bilo kakvih stvarno pozitivnih pomaka između Zagreba i Beograda: “Samorazumljivo je da se u prvih deset godina, dakle, od početka rata, pa do 2000. nije moglo uspostaviti ozbiljan, dugoročni dijalog, a kamoli stvoriti bilo kakve međudržavne veze. Početkom dvijetisućitih, padom Slobodana Miloševića, nakratko se učinilo kako se otvorio prostor za poboljšanje odnosa i za rješavanje niza konkretnih problema. Međutim, valja podsjetiti da je tada dužnost srpskog predsjednika obnašao dr.Vojislav Koštunica, koji je bio još tvrđi srpski nacionalist od Slobodana Miloševića.

Josipovićeve greške

Premijer Zoran Đinđić želio je surađivati s Hrvatskom – Đinđić je, nesumnjivo, najpozitivnija osoba u srpskom političkom vrhu u proteklih 25 godina – ali je Đinđić, nažalost, likvidiran vrlo brzo po dolasku na vlast, pa se i taj prozor zatvorio. S naše, pak, strane, ondašnji predsjednik Mesić nije bio prihvatljiv za Beograd zbog dva razloga; prvo, on se preagresivno pokušavao nametnuti kao vodeći političar u regiji, a drugo, Mesić je oduvijek bio predobro povezan s Albancima, da bi mu Srbi bilo što vjerovali. Kada je, pak, riječ o hrvatskim vladama, Račan nije želio komunicirati s Beogradom poslije Đinđićeva ubojstva, dok Ivo Sanader uopće nije bio zainteresiran za regiju. Novi prostor za kakvo-takvo rješavanje hrvatsko-srpskih problema stvoren je tek dolaskom Borisa Tadića na vlast u Beogradu, i pobjedom Ive Josipovića na hrvatskim predsjedničkim izborima. Josipović i Tadić imali su puno povjerenja jedan u drugoga, ali Josipović je počinio kardinalnu pogrešku, najveću u cijelom svom mandatu, kada je obnovu hrvatsko-srpskih odnosa pokušao pokrenuti ocjenom o “dvije pogrešne politike koje su dovele do rata”. Mi sada možemo govoriti o brojnim Tuđmanovima pogreškama, i podsjećati na zločine što ih je počnila hrvatska strana.

Međutim, posve je neprijeporno da je do rata dovela samo jedna politika, ona Miloševićeva. Stoga je Josipovićeva platforma o dvije politike koje su podjednako krive za rat, odmah bila neprihvatljiva za bilo koju hrvatsku vladu, kao i za hrvatsku javnost. Zatim je i Tadić izgubio izbore, pa se sve opet zamrznulo, jer je s čovjekom Nikolićeva profila potpuno nemoguće razgovarati…

Dakle, kada rezimiramo hrvatsko-srpske odnose u ovom stoljeću, jasno je da su oni bili konstantno politički loši, i da je biznis – a tu mislim, naravno, na Ivicu Todorića i Emila Tedeschija – jedini njihov dobar segment. Što je šteta, jer, racionalno govoreći, Hrvatska i Srbija moraju riješiti niz prijepora: od nestalih osoba, preko graničnih pitanja, do sukcesije i državnih arhiva. Osim složenog i uistinu bolnog kompleksa nestalih osoba, niti jedno od ovih pitanja još se nije počelo ozbiljno rješavati. A u ovakvoj političkoj klimi ni neće.

Tajna diplomacija

Našeg smo sugovornika zatim pitali kako, čisto tehnički, riješiti sadašnju eskalaciju hrvatsko-srpske krize, jer je jasno da ni Milanović, ni Vučić ne mogu posve lako odstupiti od svojih početnih polazišta: “Ako je situacija uistinu otišla toliko daleko, da se niti jedan premijer ne može povući” smatra hrvatski diplomatski veteran “vjerojatno bi bilo dobro da, recimo, čovjek od najvećeg povjerenja našeg premijera ode u Beograd vidjeti se s Aleksandrom Vučićem, pa da u izravnom razgovoru pokuša dogovoriti deblokadu granica. Međutim, pravi bi problem mogao izbiti ako Mađari zatvore granicu prema Hrvatskoj. Bojim se da u tom slučaju Zoran Milanović neće imati izbora, nego će morati zatvoriti našu granicu prema Srbiji i za izbjeglice. Ako se, pak, dođe do takvog ishoda, sve stranke u Hrvatskoj, neovisno od predizborne kampanje, moraju podržati Vladinu odluku, jer Vlada stvarno neće imati drugu opciju.”

Postoji, dakle, mogućnost da se hrvatsko-srpski odnosi, čak i ako se ovih dana otvore svi cestovni granični prijelazi, u vrlo bliskoj budućnosti još više zategnu. “Hrvatska, naprosto, ne može obrađivati desetak tisuća izbjeglica dnevno. Oko pet tisuća naš je maksimalni kapacitet”, ponovio je poznatu tvrdnju premijera Milanovića, član hrvatskog državnog vrha, s kojim smo razgovarali u četvrtak navečer.

On kaže kako je premijer Vučić, prije blokade cestovnih granica, kazao premijeru Milanoviću da će učiniti sve što može da dio izbjeglica uputi prema srpsko-mađarskom graničnom prijelazu Horgoš. “Sada se samo možemo pitati je li Vučić namjerno lagao, ili Srbija do te mjere ne funkcionira kao država, da nije kadra organizirati korektan prihvatni logor i tranzit migranata, nego ih naprosto pušta da idu prema Hrvatskoj. Iskreno govoreći, moguće je i jedno i drugo. U svakom slučaju, mi uistinu nemamo puno izbora, nego da koristimo Bajakovo kao sredstvo pritiska, jer fizički ne možemo prihvaćati deset i više tisuća izbjeglica dnevno. Mi smo dosegli naše kapacitete.”

Na pitanje Telegramovih urednika o reakciji hrvatske Vlade, ako Mađarska uistinu zatvori granicu prema Hrvatskoj, dobili smo sljedeći odgovor: ”Jasno je da ćemo onda dio izbjeglica morati slati prema Sloveniji, kroz koju je zasad prošao vrlo mali broj ljudi. No, ne želimo Sloveniju dovesti u neugodnu situaciju, pa joj odjednom isporučiti desetke tisuća izbjeglica. To ne dolazi u obzir. Mislim da Mađarska mora ostati otvorena, i da Srbija mora preuzeti svoj dio odgovornosti za organiziraciju izbjegličkog tranzita.”

Duga kriza

Eskalacija izbjegličke krize samo je dodatno pojačala kontinuirano problematične hrvatsko-srpske odnose.

Niska razina tih odnosa nije u interesu ni Hrvatskoj, ni Srbiji.

Razina nepovjerenja, pa i neprijateljstva Beograda prema Zagrebu vrlo je snažno došla do izražaja nekoliko mjeseci prije izbjegličke krize, kada su srpska vlast i dio srpskih medija izrazito agresivno reagirali na ovogodišnju prolavu Oluje, I kada su pojedini srpski državni dužnosnici koristili baš svaku prigodu da optužuju i vrijeđaju Hrvatsku.

Drugo, Hrvatska bi morala popraviti odnose s Beogradom i zbog situacije u Bosni, koja je, potencijalno, i dalje naopasnija krizna točka ovog dijela Europe.

Zagreb se, naravno, ne smije dogovarati s Beogradom oko Bosne.

Nadalje, hrvatski gospodarski interesi u Srbiji jačaju iz dana u dan. No činjenica je da se u Srbiji pozivalo na bojkot Todorićevih trgovina i proizvoda puno prije blokade granica. Naposljetku, u Vojvodini živi ne baš posve beznačajna hrvatska manjina, kojoj Hrvatska, u sadašnjoj situaciji, nije kadra ni u čemu pomoći. Promatrajući, pak, hrvatsko-srpsku krizu sa srpske strane, jasno je da je Hrvatska glavni srpski izlaz na Zapad. Srbiji su otvorene hrvatske granice presudno potrebne.

Na kraju, želi li Srbija uistinu u nekom razumnom roku ući u Europsku uniju, ona mora uspostaviti barem donekle korektne odnose sa Zagrebom.

Stoga se postupci srpske državne politike doimaju prilično iracionalnim. I službena i dio medijske Srbije vjerojatno su bili iznenađeni žestokim istupima premijera Milanovića, kada se radilo prvo o Domovinskom ratu, a zatim i o izbjegličkoj krizi.

Činjenica je da Zoran Milanović nije nikakav instantni Hrvat, kako mu to danas imputira Tomislav Karamarko, nego da je Milanović javno, i prilično hrabro, tvrdio da je Ante Gotovina nevin u vrijeme dok je Gotovina ležao u Haagu, gdje ga je, među ostalim smjestio sam Karamarko (korektno odrađujući svoj državni posao).

Milanovićevi sadašnji čvrsti nacionalni stavovi nisu, dakle, nikakvo iznenađenje, niti oni predstavljaju bilo kakvu značajnu promjenu. Naravno, više je nego razvidno kako takvo Milanovićevo ponašanje itekako može pomoći SDP-u u predizbornoj kampanji.

Tomislav Karamarko naprosto ne smije odveć glasno kritizirati Milanovićeve postupke, jer će se dovesti u položaj da brani srpskog premijera i srpsku državnu politiku, što je jedna od od najgorih i najštetnijih neugodnosti.

No, predsjednik SDP-a mora postupati krajnje pažljivo, kako se sadašnja atmosfera u javnosti, u kojoj je on ispao ozbiljan državnik, a HDZ i njegovi čelnici uglavnom zbunjeni, i nekonzistentni strančari, ne bi naglo preokrenula.

Karamarko u blokadi

Činjenica je da blokada graničnih prijelaza smeta velikom broju ljudi: građani ne žele političke krize, osobito ne one za koje se, na prvi pogled, može okriviti isključivo političare.

Dodamo li tome stalni pritisak poslovnih krugova na otvaranje granica, pa onda medijsko multipliciranje tog pritiska kroz navodne ili točne izvještaje o gospodarskoj šteti, pa , eventualno, dodatne prigovore iz Europe (premda u Vladi tvrde da hrvatsko-srpska blokada prometa Europsku uniju uopće ne zanima), uistinu bi se moglo dogoditi da se Milanovićeva sadašnja, dominatna pozicija, pretvori u gubitničku.

Također, prilično je izvjesno da će se hrvatsko-srpska gospodarska suradnja i dalje vrlo dobro razvijati, relativno neovisno od političkih kriza.

Međutim, hrvatsko-srpski politički odnosi ne mogu se poboljšati, bez obzira na to tko će u Hrvatskoj pobijediti na izborima, sve dok središnja srpska politička scena, i veći dio srpske javnosti, ne budu kadri drukčije gledati na ratove iz devedesetih godina.

Dok god Srbija ne bude sposobna priznati da je njena politika izazvala sve ratove na području bivše Jugoslavije, i da je Oluja neizbježna posljedica takve politike, niti jedna vlast u Zagrebu neće moći uspostaviti iskren i produktivan dijalog s Beogradom.

---

 

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. rujna 2015.