Komentar: Cipras nije doživio debakl, ali Angela Merkel teško se kompromitirala. I to joj nije prvi put

Navodno njemačko zagovaranje grexita loša je državnička odluka

ZADNJA IZMJENA: Jul 14, 2015
Foto: dpa Picture-Alliance/AFP

Prije nego što je ušao u rat s većim dijelom Europske Unije, a osobito s Njemačkom, grčki premijer Alexis Tsipras računao je na dva aksioma koji ne smiju doći u pitanje.

Prvo, Grčka ne smije napustiti Eurozonu, jer bi početak raspada Eurozone mogao označiti početak kraha projekta Europske Unije (osobito ako bi grexit potaknuo brexit, britanski izlazak iz Unije), što većina članica Unije ni pod koju cijenu neće riskirati. Drugo, Grčka mora podnijeti velike žrtve da bi dobila novac za treći svoj bailout.

Sva se Tsiprasova strategija i taktika u pregovorima o bailoutu – uključujući i efektan trik s referendumom – kretala između te dvije postavke, koje je vođa Syrize smatrao apsolutno nedodirljivim. I što se na kraju dogodilo? Grčka, usprkos tome što je izazvala najveću krizu u Uniji unatrag dugo godina, nije izbačena iz Eurozone, a Grci su pristali na reforme u daleko povoljnijim političkim okolnostima od onih otprije nekoliko mjeseci ili tjedana.

Nema udara ni kolonijalnog statusa

Otkako je napokon postignut dogovor o uvjetima za novu financijsku pomoć Grčkoj, internet, novine i televizije prepune su , kako znamo, riječi poput udar (coup), ili, još gore, bedastih zaključaka kako je Grčka , eto, postala kolonija Europskee Unije. Ništa od toga, kako se sada čini, nije točno. Alexis Tsipras naprosto je pristao na reforme koje su se od njega tražile i prije nekoliko tjedana; ne može se, znači, govoriti ni o kakvom udaru , ili kolonijalnom statusu.

Jedini bitan novi element, privatizacijski fond od oko pedeset milijardi eura, bit će ipak smješten u Grčkoj (a ne u Luksemburgu, kako je tražila Njemačka), a kontrolu nad privatizacijom grčkog državnog vlasništva jednim će dijelom zadržati grčka Vlada.

Prema tome, Grčkoj nije namentuto ništa, što se nije pojavljivalo u prethodnom tijeku pregovora. Sasvim je logično da je Tsipras odugovlačio što je više mogao, i borio se što je snažnije mogao, kako bi dobio bar nešto olakšica: misle li svi oni, koji sada govore o njegovu navodnom debaklu, da se grčki premijer trebao unaprijed predati?

Zatvorene banke i bankomati

Drugo, Tsipras je iskrostio referendum da bi pokazao kakva je stvarna politička volja grčkog naroda, znajući unaprijed da se referendumska odluka ne može provesti.

Na referendumu se, poglavito, radilo o snažnoj demonstraciji političkog prkosa, i političko-nacionalnog identiteta, a ne o operativnoj političkoj odluci, čega su svjesni i brojni grčki birači. Oni su na referendum podržali Tsiprasa među ostalim i zato da bi pokazali Europskoj Uniji i Njemačkoj kako stoje iza svog premijera, a ne zato što su smatrali da uistinu mogu odbiti bailout.

Budimo realni, malo tko bi želio nastaviti živjeti kraj zatvorenih banaka, poluzatvorenih bankomata i svakodenvnog dnevnog upropaštavanja glavnog privrednog sektora (turizma), usred njegove glavne sezone . Lako je, stoga, preptostaviti da je većina Grka koji su na referendumu glasovali protiv sporazuma sa Europskom Unijom, itekako dobro znala da će Alexis Tsipras naposljetku morati pristati na europske uvjete.

Zbog svega toga, Tispras ne bi trebao imati osobitih problema da u parlamentu realizira dogovor o uvjetima bailouta, niti bi trebalo očekivati njegov odlazak s vlasti. On uistinu jest učinio sve što je mogao da pokuša obraniti grčke interese. S druge, pak, strane, Angela Merkel učinila je sve što je mogla da se kompromitira kao ozbiljna državnica. I to joj nije prvi put.

Državnički autoritet gospođe Merkel

Ako je točno – a nitko to dosad nije utemeljeno demantirao – da su Nijemci posljednjih dana pregovora podržavali opciju grčkog izlaska iz Eurozone, Angela Merkel pokazala se kao drugorazredna političarka , s nedovoljno odgovornosti za strateške političke odluke. Zadatak moćne Njemačke u Europi jest da čuva institucije Europske Unije, a ne da potiče njihovo rastakanje, kao što su to Merekel i njen ministar financija činili ovoga srpnja.

Govoreći o ponašanju njemačke kancelarke, moramo uzeti u obzir da se većina Nijemaca suprotstavlja novom paketu pomoći za Grčku, što znači da je njen manevarski prostor bio iznimno malen; osim toga, Tsiprasov uspjeh na referendumu naštetio je državničkom autoritetu gospođe Merkel.

Usprkos svemu tome, niti jedan odgovorni njemački premijer nema pravo dovesti u pitanje institucije Europske Unije. Svojim postupcima u pokušaju rješavanja grčke krize Anglea Merkel izgubila je i na vanjskopolitičkom planu (jer je krizu pokušala riješiti potezima neprihvatljivim za većinu članica Unije, i za samu ideju Unije), kao i na unutarnjepolitičkom području, jer će Grčka, suprotno volji njemačkih građana, dobiti nove, goleme kredite(pod gadnim uvjetima, ali, ipak će ih dobiti).

Secesija južnih saveznih država

Stoga je Angela Merkel apsolutno najveća gubitnica sadašnje faze rješavanja grčke krize, neusporedivo veća od Tsiprasa (pod pretpostavkom da Tsipras ostane na vlasti). Odlazak jedne države iz bilo kojeg zajedničkog projekta, velikog i važnog kao što je Europska Unija, naprosto se ne može tolerirati, jer se, uistinu, može raditi o najavi kraja tog projekta.

Jugoslavija se morala raspasti izlaskom Slovenije (i ne bi mogla opstati čak i da Hrvatska nije glasovala za samostalnost), Sovjetski Savez raspao se već izlaskom malih baltičkih zemalja, a Sjedinjene Države nikada ne bi postale ono što su danas da je predsjednik Lincoln dopustio secesiju samo jedne od južnih država, a kamoli čitave Konfederacije.

Izlazak ili izbacivanje jedne članice iz velikih geopolitičkih i ekonomskih projekata obično označuje konačnu nesposobnost tih projekata da zadovoljavaju potrebe svojih članica. Grexit bi demosntrirao baš takvu nesposobnost Europske Unije i stoga se grexit naprosto morao izbjeći.

Pod svaku cijenu.


Redakcijski komentar uredništva Telegrama