Komentar: Dva sjajna razloga zbog kojih se naš premijer osjeća sigurno

Unosni poslovi

U tom trenutku doista se činilo razumnim uvažiti i pretpostavku da možda neće biti odbačena ta davno podnesena kaznena prijava o navodnim Karamarkovim zloupotrebama položaja pri sklapanju poslova između države, kojoj je Karamarko služio, i tvrtke čiji je suvlasnik bio. Ti su poslovi izrade tipiziranih sigurnosnih procjena bili unosni za tvrtku koja ih je obavljala. Nije sasvim jasno koliku su korist donijeli institucijama i državnim poduzećima koja su takve studije naručivale i plaćale.

Karamarkova opsjednutost kadrovskim promjena na čelnim mjestima obavještajne službe i policije samo pothranjuje daljnje spekulacije o pravim uzrocima njegove nervoze. Nakon što je kaznena prijava bila podnesena, nadležna državna tijela – državno odvjetništvo i policija – morala su po službenoj dužnosti provjeriti tvrdnje iz prijave. Određeno vrijeme su se bavila poslovima Tomislava Karamarka.

Breme tajne

Nije li neskrivena nesnošljivost prema čelnim ljudima PNUSKOK-a i policije posljedica Karamarkove namjere da se s utjecajnih mjesta što je moguće prije uklone ljudi koji o njemu i njegovim poslovima znaju i ono za što on nipošto ne bi htio da postane javno poznato? Pridodamo li tome i za Karamarka više nego frustrirajuću činjenicu da je u trenutačnoj strukturi vrha izvršne vlasti njemu pripalo tek mjesto potpredsjednika Vlade bez portfelja, dakle bez jasnih izvršnih ovlasti i bez prava raspolaganja državnim novcem, njegova nestrpljivost i nervoza čine se potpuno objašnjivima.

Možemo pretpostaviti da je njegovoj nervozi pridonijela i činjenica da se prvi HDZ-ov ministar branitelja Crnoja pokazao kao potpuni kadrovski promašaj. Nakon tog fijaska uslijedilo je inzistiranje na tome da taj položaj pripadne osobi za koju je sud u obrazloženju oslobađajuće presude ipak ustvrdio da je nedvojbeno prepisala svoj diplomski rad.

Prvotna frustracija nije dovela do otrežnjenja

Takvo ponašanje prvog potpredsjednika Vlade navodilo je na pomisao da prvotna frustracija zbog odlaska nesuđenog ministra nije dovela do otrežnjenja i pokušaja da se razumnim sagledavanjem postojećih mogućnosti pronađe javnosti prihvatljivo kadrovsko rješenje. Situacija koju je Karamarko stvorio svojim inzistiranjem na toj novoj kandidaturi jednako spornoj kao što je bilo prethodno Crnojino imenovanje bila je štetna za Vladu u cjelini, neugodna za premijera i upravo pogubna za tog kandidata koji je na kraju morao odstupiti premda je bio jedina HDZ-ova uzdanica.

Ako prava namjera iza takvog postupanja predsjednika HDZ-a nije bila blamaža i kompromitacija tog čovjeka i njegova politička likvidacija, onda je te poteze teško svrstati u kategoriju razumnog ponašanja. A ako su ti postupci bili promišljeni, onda je jasno da – s obzirom na poznato Karamarkovo javno odbacivanje moralnih kriterija kao mjerodavnih za ocjenjivanje djelovanja političara – ne bi imalo smisla raspravljati o moralnosti tih njegovih postupaka.

Kultura revizije

Ako nezadovoljstvo i nestrpljenje, izazvani izostankom ostvarivanja zamisli o vlastitom položaju u strukturi vlasti i s tim povezanim osjećajem ugroženosti, postanu ključni pokretači postupaka moćnih političara, to teško da može biti dobro za državu kojom upravljaju. Prevelika zaokupljenost osobnim problemima može dovesti do zanemarivanja obveza koje bi obnašatelji vlasti ipak trebali osjećati prema građanima. Nefunkcioniranje vlasti – a to je prava oznaka za loše režiranu predstavu koju pred nama pokušava odigrati neuigrani ansambl HDZ-a i Mosta – moglo bi i kod onih dobronamjernih koji su mislili da glasuju za obećane promjene na bolje izazvati razočaranje i frustraciju.

Oni bi uskoro mogli uvidjeti da se gromoglasno najavljivana politički motivirana revizija povijesti svodi na sasvim prizemne pokušaje kreiranja kadrovske politika usmjerene na reviziju rezultata sasvim konkretnih istraga i sudskih postupaka, na reviziju nepoćudnih televizijskih programa i, naposljetku, na reviziju općeprihvaćenih kriterija zdravog razuma i elementarnog razlikovanja dobra i zla.

Interregnum i pogreška predsjenice

U interregnumu između proglašenja rezultata izbora i formiranja parlamentarne većine predsjednica Republike na trenutak se pokazala kao pouzdan oslonac i čvrsta točka državne vlasti. Dok su se HDZ i SDP podvrgavali ritualima javnog samoponižavanja u namjeri da Most pridobiju za sebe i da se pod svaku cijenu domognu vlasti, predsjednica se striktno pridržavala svojih ustavnih ovlasti.

No, čim je formirana Vlada, i predsjednica je povukla jedan krajnje nepromišljeni potez kojim je pokazala koliko joj zapravo teško padaju ustavna ograničenja koja proizlaze iz činjenice da je sustav vlasti u Hrvatskoj parlamentarni, a ne predsjednički. Podlegavši ozračju grozničave nestrpljivosti koje su Karamarko i HDZ proizvodili tijekom izborne kampanje, predsjednica je donijela jednostranu odluku o smjenjivanju direktora SOA-e suprotno zakonu koji propisuje da tu odluku, kao i odluku o imenovanju novog direktora, donose ona i premijer zajedno.

Paraliza rada SOA-e

Rezultat tog nepromišljenog poteza je privremena paraliza rada Sigurnosno-obavještajne agencije. Kao što se u vezi s Karamarkovim javno izražavanim nestrpljenjem i neskrivenim pokušajima prekoračenja ovlasti u odnosu prema ministru unutarnjih poslova postavljaju pitanja o pravim motivima za takvo njegovo postupanje, tako se i u vezi s njezinim jednako očitim prekoračenjem ovlasti postavlja pitanje o motivima kojima se rukovodila predsjednica.

Pokušavajući sanirati štetu, Ured predsjednice je organizirao objavljivanje neuvjerljivog intervjua s njom u jednom dnevnom listu. Pitanja za taj intervju kao da je napisala sama predsjednica. Ni riječi o onom što je u tom trenutku bilo glavno političko pitanje i što je, kao uvijek kad se prave informacije pokušaju prikriti, postalo predmetom sve inventivnije tračerske obrade bogate pojedinostima koje običnim građanima nikako ne mogu biti poznate iz prve ruke.

Izostalo nužno objašnjenje

Ni drugi naručeni tekst o obiteljskoj idili i raspodjeli roditeljskih dužnosti predsjedničkog bračnog para nije uspio smanjiti interes javnosti za prave razloge smjene direktora obavještajne službe. Od pitanja je li direktor trebao ili nije trebao obavijestiti predsjednicu o tome da služba nadzire osobu s kojom ona komunicira, za javnost je važnije pitanje zašto je predsjednica komunicirala i družila se s tom osobom i što je zapravo radila s njom. Budući da je sporna osoba već bila u istražnom zatvoru i budući da je cjelokupna javnost bila upoznata sa sumnjama i ozbiljnim optužbama koje se toj osobi stavljaju na teret, tim je urgentnija potreba da predsjednica objasni svoje postupke.

Premijer Orešković se našao između nervozne predsjednice i izrazito nestrpljivog prvog potpredsjednika Vlade. U tom trokutu samo se on ponaša kao da nema što izgubiti. Podaci s njegove imovinske kartice kao i činjenica da ima i putovnicu jedne od uređenijih zemalja zapadnoga svijeta daju mu osnovu za takvo ponašanje. Građane naše države brine pitanje kako će im biti ako ih napusti taj premijer koji nema što izgubiti, a oni ostanu prepušteni hirovima nervozne predsjednice i frustriranog predsjednika HDZ-a.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. ožujka 2016.