Komentar: I mi Balkanci sada možemo nekoga gledati svisoka
Nama je Balkancima često pripadala uloga današnjih muslimana
“Možda zapadna civilizacija treba postati privlačnija. Možda mora postati ‘in’ to da nisi član lokalne bande doseljenika, nego dio civilizacije koja je izgradila Elizejske poljane, Slavoluk pobjede, Eiffelov toranj, koja je naslikala umjetnine u Louvreu i Orsayu, koja je čovječanstvu dala ljude kao što su Ivana Orleanska, Louis Pasteur, Marie Curie i Claude Debussy.
Što usporedivo s tim mogu pokazati države iz kojih su došli oni ili njihovi roditelji? Fašistička rečenica? Evo, još i odgovor u istom provokativnom stilu: dozidali su četiri minareta najvećoj kršćanskoj crkvi svih vremena. I ne dosta drugog. (OK, malo pretjerujem, i arapska nauka u srednjem vijeku ima nekoliko hvalevrijednih dostignuća, ali ne pretjerujem puno.)
Paradržavni mediji
Zašto ponos na dostignuća svoje blistave civilizacije ne znamo prenijeti na njih? Zašto oni ne žele postati barem dio toga? Muslimanska mladež bi mogla sudjelovati pri gradnji najvećih aviona i najbržih vlakova na svijetu, ali umjesto toga ona želi pod njih postavljati bombe. Europa je davno otvorila granice, primila ih, a oni ostaju stranci. Zašto?“
Tako je to nakon pariškog napada napisao dr. Žiga Turk, nekadašnji slovenski ministar za kulturu, obrazovanje, znanost i sport (sve je on to bio istovremeno, pa je zato u Sloveniji poznat kao superministar), i tako je to objavio portal siol.net, medij u vlasti državnog Telekoma.
Da, ima u Sloveniji doktora znanosti koji su sposobni napisati nešto takvo, a ima i paradržavnih medija koji su sposobni nešto takvo objaviti. Svega toga u Sloveniji, hvala bogu, ima, pa smo mogli crno na bijelom pročitati u čemu je zapravo problem islamskog terorizma. Jer sve nam je lijepo objasnio naš dragi profesor, dr. Turk.
Nama je, Ščavima, Balkancima, južnjacima, istočnjacima, što li smo već, često pripadala uloga današnjih muslimana, jadnika čija kultura nije svijetu dala ništa spomena vrijedno
Uspio je on u svom tekstu postaviti prava pitanja i istovremeno odgovoriti na njih, a da toga vjerojatno nije ni svjestan, pa ga ono njegovo Zašto?, rekao bih, i dalje muči. Iako čitavo njegovo pisanje vrišti Zato!
I kad se dr. Turk zapita zašto oni (nije posve jasno tko su oni, Arapi ili muslimani) u Europi ostaju stranci, on ne zna da si je na to pitanje već odgovorio: zato što u Europi čak i univerzitetski profesori, doktori znanosti i ministri kulture, obrazovanja, znanosti i sporta, vjeruju i pišu kako je arapska, odnosno islamska kultura, uz samo malo pretjerivanja, posve beznačajna.
I kad se pita zašto oni, koji svoje kulture, kako on kaže, skoro pa i nemaju, ne žele postati dio veličanstvene europske kulture, on sam sebi odgovara: zato što malo tko želi biti dio kulture koja ga neprestano i bespoštedno vrijeđa i ponižava i koja ga s nebeskih visina svojih tornjeva i slavoluka (po riječima superministra neusporedivim s prelijepim medresama i mošejama arapskog svijeta, a ni sa čudesnom Alhambrom u Granadi) gleda kao da je u tu veliku slavnu Europu sišao s nekakvog arapskog drveta pa bi sad, valjda, trebao skakati od sreće što ga ta ista Europa želi naučiti hodati na dvije noge i jesti žlicom, vilicom i nožem.
Ministri i hepatitis
I kad se pjesnički nadahnuti dr. Turk retorički zapita zašto muslimanska mladež ne sudjeluje pri izgradnji najbržih vlakova i najvećih aviona nego bi radije pod njih stavljala bombe, on opet sam sebi odgovara: zato jer može biti stotine tisuća mladih muslimana u Europi, i inženjera i naučnika i dizajnera i ekonomista i menadžera, i mogu oni stvarati i najbrže avione i najveće vlakove i tko zna što sve još, a opet će neki profesori i ministri kulture pisati kako bi oni radije pod te iste avione i vlakove postavljali bombe.
I kad se dr. Turk zapita zašto petnaest milijuna europskih muslimana proizvede više terorizma nego milijarda preostalih stanovnika Europe, on čak i na to nudi jedan od odgovora: zato jer nikad ne bi neki europski univerzitetski profesor i ministar kulture napisao nešto tako omalovažavajuće za kinesku ili indijsku kulturu, a kamoli za švedsku ili njemačku.
I kad se naš bivši ministar za kulturu pita zašto mi svoju, to jest europsku kulturu ne uspijevamo prenijeti na njih, odgovor je tu: zato jer bi mnogim muslimanima bilo draže da takvi ministri kulture na njih prenesu hepatitis.
Sad se možemo iživljavati
Ta kultura kulturnog narcizma i prezira nema, naime, nimalo veze s idejom Europe iz koje je rođena Europska unija. Europa nikad nije bila zatvoren, ekskluzivan prostor, već upravo suprotno, kontinent konstantne promjene, vječnih seobi naroda, stvaranja i rastvaranja imperija i carstava, beskonačnih ratova i invazija, i zato je europska kultura stvorena iz nepreglednog mnoštva različitih kultura (jebiga, gospodine doktore, i iz islamske i arapske kulture), i zato se danas radoznalo i s poštovanjem okreće na sve strane svijeta, i zato dopušta da su njen nepogrešivi dio i Zaha Hadid i Hanif Kureishi i Tariq Ali i Abdellatif Kechiche i Faruk Šehić i Fatih Akin i Ismail Kadare.
Odatle, iz te multikulturne europske kulture i potječe ideja europskog multikulturalizma, odatle poštivanje različitosti i jednakopravnosti, odatle zajednička Europa mnogih naroda i vjera, Europa otvorenih granica i ljudi.
Ali, na žalost, nije to jedina nama poznata Europa. Jer Europa ima i dugačku tradiciju isključivosti, tradiciju ksenofobije i nacionalizma, pogroma i genocida, i bezbroj su se puta pojedini Europljani osjetili europskijima od drugih pa krenuli da prave red i protjeruju i brišu iz Europe kulture kojima, po njihovom uzvišenom mišljenju, u Europi nije bilo mjesto.
I kao po pravilu, mi bi se, Ščavi, Balkanci, južnjaci, istočnjaci, što li smo već u tom trenutku bili, našli na krivoj strani takvog reda pa nam je često pripadala uloga muslimana iz teksta dr. Žige Turka, onih jadnika, dakle, čija kultura nije svijetu dala baš ništa spomena vrijedno i koji bi zato morali prihvatiti neku drugu, bolju i blistaviju.
Ali, eto, dočekali smo i mi svojih pet minuta pa se sad pred svijetom možemo dičiti s Eiffelovim tornjem i Claudeom Debussyjem i svisoka gledati nekulturne Arape. Mašala, daleko smo dogurali. Mašala.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 28. studenog 2015.