Telegram komentar: Nevjerojatni preokreti i blago bizarne tvrdnje u odlukama Ustavnog suda

Pritom je tu reviziju Ustava provelo tijelo čije članice i članovi najvećim dijelom nemaju nikakva sudačkog iskustva, a neki od njih tijekom ranije karijere nisu uopće radili u okviru najšire definiranog pravosudnog sustava.

Sanaderovo puštanje

Posljednja odluka kojom su izazvali burne reakcije je ona o ukidanju pritvora za bivšeg premijera Ivu Sanadera. Prihvaćeni su argumenti obrane kojima je osporena argumentacija odluke Vrhovnog suda da se Ivo Sanader zadrži u pritvoru zbog opasnosti od bijega.

Razlozi za primjenu pritvora koji su postojali 2010. godine danas ne postoje, tvrde Sanaderovi odvjetnici i Ustavni sud se u tom pogledu slaže s njima. Tada je pritvor određen zbog Sanaderova napuštanja zemlje “koje su sudovi okvalificirali kao bijeg”. Takva formulacija dopušta tumačenje da Ustavni sud smatra da odlazak u Austriju i pokušaj da se domogne SAD-a nije bio bijeg.

Ni Sanaderovo tadašnje odbijanje izručenja Hrvatskoj nije razlog da mu se danas određuje pritvor. Poznato je, kažu odvjetnici i Ustavni se sud slaže s njima, da mu je bila uskraćena viza za SAD pa onamo ne može pobjeći i skloniti se kod kćeri. Blokirani su mu svi računi pa niti ne raspolaže financijskim sredstvima potrebnim za organizaciju bijega. Dakle, razlozi koji su 2010. opravdavali donošenje odluke o pritvoru danas više ne postoje, a Vrhovni sud nije pronašao nove.

Kako i Ustav RH i praksa Europskog suda za ljudska prava određuju da se lišavanje slobode prije izricanja pravomoćne presude treba primjenjivati samo kad postoji opasnost da će se optuženi skrivati od suda i da pritvor ne smije biti zamjena za kaznu, potrebno je bilo ukinuti pritvor. U obrazloženju odluke Ustavnog suda, pomalo nemušto, piše da je “zbog vremenske dinamike događaja opasnost od bijega podnositelja postala očito neznatna”.

Sanaderov bijeg u SAD nije samo stvar njegove volje

Osim “zbog vremenske dinamike događaja” istražni zatvor ne treba primijeniti ni zbog toga što eventualni Sanaderov bijeg u SAD nije samo stvar njegove volje. Ustavni sud mudro konstatira da je “nemogućnost odlaska podnositelja u SAD rezultat i faktičnog stanja stvari koje proizlazi iz administrativnih režima i kontrolnih mehanizama dviju država (Republike Hrvatske i SAD-a) te nadležnih međunarodnih tijela i asocijacija kojih su one članice ili stranke”.

Mogućnost da građanin koji je slobodan i koji ima valjanu putovnicu otputuje u neku drugu zemlju uopće nije uzeta u razmatranje. Primjena administrativnih režima i kontrolnih mehanizama protiv slobodnog građanina bila bi protuzakonita. Što se tiče osnovanosti očekivanja da će sva međunarodna tijela ili asocijacije kojih je Hrvatska članica postupati u skladu s odlukama naših sudova, o tome najuvjerljivije govori činjenica da Zsolt Hernadi uredno i nesmetano posjećuje europske zemlje unatoč postojanju tjeralice Interpola.

Trajanje pritvora

No, Ustavni sud priznaje da u pogledu određivanja trajanja pritvora u Hrvatskoj postoji sudska praksa. Ta praksa određuje da se osobi protiv koje se vodi više sudskih postupaka utvrđuje trajanje pritvora posebno za svaki postupak, a ne zbraja se sve vrijeme provedeno u pritvoru temeljem odluka u kontekstu različitih postupaka. Tako se Ivi Sanaderu računa da je u okviru postupka Fimi-Media u istražnom zatvoru proveo sedam mjeseci. S obzirom na najveću moguću kaznu koja bi mu mogla biti izrečena, po toj bi osnovi u istražnom zatvoru mogao provesti najviše dvije i pol godine.

Zbog toga je Vrhovni sud zaključio da nije prekoračeno maksimalno dopušteno vrijeme koje optuženik može biti u pritvoru bez pravomoćne presude. No, ako se zbroji vrijeme koje je Sanader proveo u istražnom zatvoru temeljem odluka donesenih u svim postupcima koji se vode protiv njega, u zatvoru je proveo gotovo četiri godine “a da ni u jednom od spomenutih postupaka još nije donesena ni prvostupanjska presuda”.

Masovno kršnje prava

Ustavni sud je, komentirajući tu sudsku praksu, zaključio da “osobna sloboda pojedinca, kao temeljna ustavna vrednota, danas nije središnje mjerilo kojim se domaći kazneni sudovi vode kad odlučuju o dopuštenom trajanju istražnog zatvora u slučaju više paralelnih kaznenih postupaka koji se istodobno vode protiv tog pojedinca”. Drugim riječima, Ustavni je sud ustvrdio da kazneni sudovi u Hrvatskoj sustavno i masovno krše ljudska prava, odnosno temeljno ljudsko pravo na slobodu.

Nakon takve porazne generalne ocjene, kakva se nije mogla čuti ni od najradikalnijih organizacija za zaštitu ljudskih prava, logično bi bilo očekivati da će Ustavni sud odmah pokušati stati na kraj takvoj nedopustivoj praksi. No, pravo iznenađenje je tek uslijedilo jer je Ustavni sud obznanio da “za sada nema namjeru preispitivati tu sudsku praksu jer uvažava činjenicu da je riječ o procesu razvitka sudskog prava koji zahtijeva vrijeme”. U konkretnom slučaju Ive Sanadera, dakle, ne dopušta se primjena iste sudske prakse koja je dopuštena u slučaju svih drugih osoba protiv kojih se vodi više kaznenih postupaka istodobno.

Ustavni je sud, sjetimo se, poništio već pravomoćne presude u slučajevima Hypo i Ina-MOL i vratio ih na ponovno prvostupanjsko suđenje. Time je Sanaderovoj obrani omogućeno da se poziva na to da je on neosuđivan čovjek pa je, prema tome, neopravdano na njega primjenjivati istražni zatvor kao najstrožu sigurnosnu mjeru. U presudi u slučaju Hypo Ustavni sud je – prekoračivši svoje ovlasti koje se svode na ocjenu usklađenosti zakona i pojedinačnih akata s Ustavom – osporio ustavnost prethodnih promjena Ustava temeljem kojih je Sabor donio Zakon o nezastarijevanju djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije. Ni ne pokrenuvši postupak ocjene ustavnosti tog zakona, Ustavni je sud zaključio da su presude donesene temeljem tog zakona neustavne pa ih je poništio.

U ustavnoj tužbi protiv odluke o pritvoru u slučaju Fimi-Media Sanaderovi branitelji tvrde da on nije pripadao kriminalnom miljeu. Ustavni sud prihvatio je i tu ocjenu ne problematiziravši činjenicu da su njegovi poslovni partneri iz Hypo banke Wolfgang Kulterer i Günter Stridinger pravomoćno osuđeni upravo zbog djela kakva se i Sanaderu stavljaju na teret. Sanaderov potpredsjednik vlade Damir Polančec pravomoćno je osuđen i odslužio je kaznu kao i Sanaderov ministar Čobanković. Sanaderovi najbliži suradnici Fiolić i Barišić priznali su da su krivi za sudjelovanje u izvršavanju kaznenih djela zajedno s njim.

Neistine u tužbi

Mogu prihvatiti stajalište da sve to ipak nije dostatan razlog za ponovno određivanje pritvora, ali je neobično da Ustavni sud, koji nerijetko poseže za argumentima koji nikakve veze nemaju s predmetom o kojem se odlučuje, nije prokomentirao očite neistine iznesene u tužbi. Te činjenice upućivale su na nužnost primjene barem nekih mjera opreza. Ustavni sud ograničio se samo na izjavu da nadležni sud može donijeti takve mjere ako smatra da postoji potreba za njima. Budući da je nadležni sud odavno shvatio da će Ustavni sud ionako presuđivati po svome neovisno o Ustavu, zakonima i činjenicama, ovaj put je od Sanadera digao ruke i oslobodio ga svake obveze.

Premda držim da je opravdano bilo ukinuti odluku o boravku u zatvoru prije izricanja pravomoćne presude, mislim da je Ustavni sud uglavnom proizvoljno kreirao situaciju u kojoj nijedne presude Sanaderu nema. Argumentacija koju iznosi Ustavni sud proizvoljna je, često selektivna, manjkava i mjestimično neprihvatljiva. Silan pravnički kategorijalni aparat samo je krinka za donošenje unaprijed smišljenih odluka u izabranim slučajevima pri čemu briga za primjenu zakona i Ustava jednako prema svima ustavnim sutkinjama i sucima očito nije prva briga.

---

Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 28. studenog 2015.