Telegram komentar: Ovo je veliki povratak Europe ideji zidova i ograda
Iracionalni strah od izbjeglica predstavlja opasnost od prelaska u fašizam
Nakon što je Europska unija praktično suspendirala Schengen, ali i samu ideju Europe, te nakon višednevnog prebacivanja odgovornosti između Mađarske i Srbije koje su se prema sirijskim izbjeglicama odnosile kao prema nogometnim loptama, val izbjeglica krenuo je prema Hrvatskoj. Kod nas su ih istodobno dočekale korektna premijerova izjava i ljudski tretman te rasistički grafiti u centru Splita, što svjedoči o dubokoj civilizacijskoj podjeli unutar društva.
No ovdje nas, u prvom redu zanima iracionalni strah od izbjeglica koji se sve primjetnije širi europskim prostorom i predstavlja realnu opasnost da Europa ponovo skrene u fašizam. Da ovakav scenarij ne izgleda tako nemoguć, pored činjenice da je ideja neminovnog civilizacijskog i kulturnog progresa davno kompromitirana realnostima povijesnog razvoja, svjedoči količina iracionalnosti prema islamu kao takvom, ali i prema konkretnim ljudima koji su u znatnom dijelu medijskih prikaza posve dehumanizirani. Pri čemu je s jedne strane riječ o, ničim utemeljenom, uvjerenju o civilizacijskoj superiornosti europske kulture, što postaje posebno paradoksalno u svjetlu činjenice da s druge strane oni koji bi to naslijeđe nominalno branili, o njemu uglavnom ništa ne znaju.
Europa se dva puta zatvorila u sebe
Ovakva količina iracionalnog straha od širenja islama, Europom se širila u dva navrata. Prvi put za vrijeme arapskih osvajanja Iberskog i Apeninskog poluotoka te Sicilije, a drugi tijekom osmanskih osvajanja balkanskog i srednjoeuropskog prostora u ranom novom vijeku. Oba navedena puta Europa se zatvorila u sebe i pokušala se zidovima izolirati od nečega što uopće nije poznavala i prema čemu se s prijezirom odnosila. To je rezultiralo s nekoliko posljedica.
Dok se Europa zatvarala i s praznovjerjem pristupala islamskoj kulturi, ne znajući ništa o njoj, dotle su se i arapski i osmanski osvajači trudili upoznati Europu koju su osvajali. Tek kad se od druge polovine 17. stoljeća dogodio obratan proces, u kojem je Osmansko Carstvo evidentno počelo slabiti i zatvarati se u sebe, dok je europski kapital počeo ulaziti u tu veliku državu i preuzimati njezinu trgovinu, taj se proces okrenuo. Od tada brojni europski trgovci, ali i intelektualci dolaze u Carstvo, upoznaju njegovu kulturu i običaje te ga posve svjesni vlastite ekonomske superiornosti, de facto koloniziraju.
Europski gradovi gradili su bedeme, osmanski ne
Imajući u vidu navedene činjenice, jasno je kako zatvaranje bilo kojeg društva unutar vlastitih granica, motivirano nerazumijevanjem i iracionalnim strahom u pravilu vodi do regresije i slabljenja. To višestoljetno europsko zatvaranje i odbijanje realnosti koja je nametala poznavanje drukčije kulture dovelo je do zanimljivog fenomena, prisutnog i u našim krajevima. Naime, europski gradovi zatvarali su se u bedeme i podizali visoke zidine, što nikako nije bio slučaj s arapskim i osmanskim gradovima.
Obratimo li pažnju na nama najbliže primjere, vidjet ćemo čitav niz gradova na jadranskoj obali prepunih srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih bedema, poput Dubrovnika, Korčule, Splita, Šibenika, Zadra i ostalih. S druge pak strane, ni Mostar, niti Banja Luka, niti Sarajevo ne poznaju kulturu fortifikacija i zatvaranja unutar sebe. Kako je urbani ambijent u pravilu utjecao na mentalitete određenih društava, jasno je da su ta zatvaranja, praktično sve do doba prosvjetiteljstva umnogome definirala odnos europskih, posebno mediteranskih i srednjoeuropskih gradova, prema svijetu i najbližem okruženju.
Čitave generacije građana napuštale su Hrvatsku stoljećima
Takva vrsta mentaliteta, u Dalmaciji poznata kao kampanilizam, u brojnim je segmentima preživjela do današnjeg doba. Uvažavajući navedene činjenice, začuđujuće je uvjerenje ksenofobne i isključive Europe, kojoj vladajuća desnica u Mađarskoj predstavlja svojevrsnu avangardu, da će izgradnjom zidova, podizanjem bodljikavih žica ili upotrebom gole sile zaustaviti izbjeglički val, a u krajnjoj liniji i konzervirati vlastita društva. To, naime, nitko nikad nije uspio, pa neće ni novovjeki nacionalisti. Da stvar bude još apsurdnija, najglasniji protivnici prihvata izbjeglica dolaze upravo iz onih zemalja koje slave pad Berlinskog zida, kao početak procesa emancipacije od sovjetskog imperija.
Na taj je način desnica u tim zemljama jednako uvjerljiva poput one u Hrvatskoj. Preciznije govoreći, ona predstavlja onaj isti mentalni sklop koji bi se protiv totalitarizma i zidova borio totalitarnim rječnikom, potragom za izdajnicima i podizanjem novih zidova. Što ne bi bio toliki problem da se ne radi o sve raširenijoj političkoj retorici i praksi. Ono što na kraju preostaje, kad je riječ o hrvatskom društvu suočenom sa značajnim brojem ljudi koji bježe od surovog rata u vlastitoj zemlji, jest razvijanje svijesti o tome kako su čitave generacije građana napuštale ovu zemlju stoljećima. Bilo iz ekonomskih ili političkih razloga. I da svih tih venecijanskih Castella, Punta Arenasa, San Pedra i Frankfurta ne bi bilo da su te ljude čekali zidovi, ograde i isključivosti bilo kakve vrste.
Komentar je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 19. kolovoza 2015.