Telegram na Institutu Ivo Pilar: Tvornica nove ideologije hrvatske desnice
U Institutu Ivo Pilar karijeru su gradili Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih
Pored zgrade Državnog arhiva, u potkrovlju Marulićevog trga broj 19, u Institutu Ivo Pilar nalazi se bivši ured ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Do njega vode neobično strme stepenice obložene drvom. Tamo su smješteni nešto mlađi zaposlenici iz sasvim praktičnog razloga – lakše im se popeti.
Ulazimo u vrlo mali ured; desno, na ormaru stoji nečiji diplomski rad na temu razvoja i djelovanja komunističkih vlasti. Lijevo, na stoliću iza kompjutora, nalazi se srpski list Geopolitika. Hasanbegović je jedan od brojeva lista već nosio na sjednicu Vlade.
Priprema zakona u sobici
Hasanbegovićev status je zamrznut pa ga mjesto u Institutu, poželi li se vratiti, čeka. Ispred ureda se nalazi relativno moderno uređeni otvoreni prostor pregrađen u tri manja odjeljka, s nekoliko radnih stolova i računala u svakom. U četvrtak oko 9 sati ujutro kada smo došli, u potkrovlju nije bilo nikoga. Malo je ljudi i na samom Institutu, gotovo nitko. Gospođa koja nas je vodila objašnjava kako je to zato jer su zaposlenici razasuti po knjižnicama, arhivima, pripremama konferencija…
Odmah do Hasanbegovićeva ureda nalazi se soba na čijim vratima stoji ime Brune Esih, izaslanice predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na obljetnici Bleiburga i gospođe koja, po vlastitim riječima, priprema zakon o lustraciji. Od kojeg se, sudeći prema najavama iz vladajuće koalicije, ne odustaje.
Temelj zakona, međutim, još ne postoji, a upravo je Hasanbegovićeva bivša susjeda na radnom mjestu, Bruna Esih, čini se, zadužena za taj dio. “Za nas je pitanje lustracije preduvjet sazrijevanja hrvatskoga društva. Nacionalne interese ne može zastupati netko tko se ogriješio o temeljna ljudska prava i slobode.
Danas svjedočimo problemu s ljudima iz iste UDBA-ine mreže, tj. s novim ljudima koji su putem sustava proizveli istu metodologiju rada”, rekla je nedavno Esih. Kreće li, dakle, iz dva sobička u potkrovlju Instituta Ivo Pilar konzervativna revolucija, koja će, kao u Mađarskoj i Poljskoj pokušati korjenito promijeniti zemlju?
“Nikada se u Institutu Pilar nije pripremao nikakav zakon, pa tako ni zakon o lustraciji”, kratko nam kaže ravnatelj Instituta Vlado Šakić. Esih lustraciju priprema, dakle, ne kao znanstvenica Instituta, nego kao predsjednica udruge Hrvatski križni put, kako je rekla medijima prije nekoliko dana.
Tko je zapravo Ivo Pilar
Cijeli je Institut zbog Hasanbegovića došao u prvi plan. Drago im je da se o njima priča, da su u fokusu, ali bi radije željeli da je to zbog radova njihovih zaposlenika, kažu. Od samog Instituta, javnosti je još manje poznato, tko je zapravo bio Ivo Pilar. Na stranicama instituta stoji kako je Pilar, koji je rođen 1874., a umro 1933., jedna od mnogo istaknutih osoba hrvatskog javnog života 20. stoljeća o kojima još nije napisana biografija.
Zaposlenici Instituta kažu da je njihov dojučerašnji kolega Hasanbegović privatno vrlo otvoren i srdačan čovjek
“Nedvojbeno je: jedan od razloga deficita su i ‘opće okolnosti’ nakon Drugoga svjetskog rata u nas, vladajuća jugoslavenska socijalistička paradigma”, stoji na stranicama Instituta.
Danas institut koji nosi njegovo ime, prema poslovnom izvješću za 2015. godinu, ukupno u područnim centrima u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Puli, Vukovaru, Dubrovniku, Varaždinu i Gospiću broji 107 zaposlenika. Najviše u Zagrebu. Na Institutu radi najveći broj sociologa, koji čine oko trećinu svih zaposlenih znanstvenika.
O ministru govore lijepo
Slijede psiholozi i povjesničari, a nešto je manje filozofa i politologa. Za 2015. prihodi su iznosili 24,319.391 kunu, od čega je nešto više od 86 posto financiralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Sljedeći najveći izvori financiranja su ostale potpore, iz kojih je Institut uprihodio nešto više od 2 milijuna i 750 tisuća kuna (11,3 posto) i tržišni projekti, iz kojih su zaradili 463.646 kuna (1,91 posto ukupnih prihoda).
Najveći dio prihoda odlazi na rashode zaposlenika, gotovo 80 posto, odnosno 18,617.955 kuna. Između ostalog, objavljuju i tri časopisa, od kojih je časopis Društvena istraživanja, prema statistici on-line baze Hrčak, imao 294.001 posjeta u 2015., čime je, ispred časopisa Politička misao, lani bio prvi prema ukupnoj posjećenosti među časopisima iz kategorije društvenih znanosti.
“Svoje djelovanje temeljimo na krilatici ‘istraživanjem do činjenica’, što znači da je sve o čemu pišu i govore naši znanstvenici rezultat znanstvenih istraživanja”, kaže ravnatelj Šakić. Govori mi kako znanstvenici instituta trenutačno sudjeluju u 42 znanstvena projekta koje financiraju EU i druge međunarodne organizacije i fondacije, te u 15 nacionalnih projekata. Institut je osnovan 1991., a osim tri časopisa, objavljuju i oko desetak knjiga godišnje. Uz to, organiziraju znanstvene skupove, okrugle stolove i tribine.
O Hasanbegoviću svi s kojima sam razgovarao u Institutu (a njih nije bilo puno, zbog već spomenutog razloga na početku teksta) govore kao o pristojnom kolegi. Iznimka nije ni ravnatelj Šakić. “Hasanbegović radi u Institutu od početka svoje profesionalne karijere. Došao je kao znanstveni novak 2001. godine, u Institutu je magistrirao 2005. i doktorirao 2009. Mogu slobodno reći da je svoju znanstvenu karijeru izgradio na Institutu”, kaže.
“U privatnim kontaktima dr. Hasanbegović je kolegijalan, komunikativan i otvoren za suradnju. O kontroverzama u javnosti ne bih govorio, mislim da se o povijesnim temama treba razgovarati informirano i u okviru struke”, kaže.
Na moje pitanje pretendira li Institut Pilar postati vodeći konzervativni think-tank desnice, Šakić odgovara: “Naš institut pretendira postati vodeća znanstveno-istraživačka institucija u području društvenih i humanističkih znanosti, a znanosti i činjenice do kojih se dolazi istraživanjima nisu ni lijeve, ni desne ni srednje”.
Ravnatelj ovog Instituta smatra kako u Hrvatskoj postoje ostaci komunizma. “Ostaci komunizma u društvu postoje i postojat će dok god postoje ljudi koji su u doba komunizma živjeli, osobna prošlost se ne može izbrisati. Međutim, ne treba od toga praviti problem”, kaže i dodaje kako sada živimo u demokratskom društvu te postoje standardi kojih se treba držati. “Nema tu neke veće filozofije”.
Urednik časopisa Pilar svojedobno je bio i sam Hasanbegović. Prije nekoliko godina u ocjeni zbornika radova “Hrvatska između slobode ili jugoslavenstva” napisao je ovako: “U radu Tomislava Jonjića ‘Proces Hranilović-Soldin. Prilog poznavanju postanka ustaškog pokreta’ na temelju literature i neobjavljenog gradiva raščlanjuje se suđenje pravaškoj skupini posvećenoj borbi protiv diktature i revolucionarnim sredstvima. Ta je skupina djelovala po nalogu Ante Pavelića, a u njezinu okrilju nastaje definirana ideološko-politička, organizacijski jasno strukturirana jezgra pokreta koje će naknadno dobiti ustaško ime”.
Humanitarne akcije NDH
Uz istom radu Hasanbegović piše i ovako: “Odmak od razdoblja Kraljevine Jugoslavije predstavlja rad Nikice Barića ‘Napori vlasti Nezavisne Države Hrvatske za povratak Hrvata iz talijanskih logora i zatvora u domovinu nakon kapitulacije Kraljevine Italije u rujnu 1943. godine’. Barić na temelju fragmentiranih arhivskih izvora prikazuje kako su vlasti NDH nakon kapitulacije Kraljevine Italije pokrenule širu humanitarnu akciju kako bi se u domovinu vratili svi zatočeni Hrvati neovisno o političko-nacionalnom i ideološkom uvjerenju”, piše Hasanbegović.
“Autor je dokazao da vlasti NDH ni prije rujna 1943. nisu bile ravnodušne prema položaju Hrvata koji su u sklopu represivnih mjera talijanskih vlasti i vojske odvođeni u logore i zatvore. Zato su prema svim povratnicima imale dobronamjerno stajalište, čak i kada je postojala sumnja u njihovu političku lojalnost.”
Hasanbegović zaključuje kako će ovaj zbornik biti “nezaobilazan dio literature ne samo za širi krug zainteresiranog čitateljstva, nego i za profesionalne povjesničare”. Citirajmo samo jedan dio Jonjićeva rada “Hranilović-Soldin”, objavljen u zborniku koji Hasanbegović naziva “nezaobilaznim”.
“U idućem razdoblju će se dio hrvatskih političara, osobito onih iz vodstva Hrvatske stranke prava (HSP) okrenuti i pripremama za druge oblike otpora”, piše Jonjić govoreći o razdoblju nakon 1925. godine. “Ključna osoba u tim pripremama, koje su uključivale ne samo tajne dodire s hrvatskom političkom emigracijom, a preko njih i predstavnicima revizionističkih sila (Bugarska, Madžarska, Italija), nego i pripreme za oružanu borbu, bio je dopredsjednik HSP-a, zagrebački gradski i oblasni zastupnik dr. Ante Pavelić…”
Nema spornih radova
Pozitivno Jonjić gleda i na mladež koju je organizirao Pavelić: “On (Pavelić) napose od 1927. počinje posebnu pozornost posvećivati pravaškoj mladeži, u kojoj sve glasniji bivaju pristaše radikalizacije hrvatskog javnog mnijenja. Upravo će mladež nakon skupštinskog atentata pokazati spremnost na otvoreni otpor jugoslavenskom režimu”. Tako je, piše Jonjić, u znatnom dijelu hrvatske mladeži “sazrela svijest o potrebi nadilaženja stranačkih razlika te o jednodušnoj borbi za osamostaljenje Hrvatske”.
Pitam ravnatelja Šakića misli li da su neki Hasanbegovićevi radovi sporni. Odgovorio mi je ovako: “Nema ‘spornih’ radova u okviru profesionalne karijere g. Hasanbegovića, svi znanstveni radovi prolaze rigorozne recenzentske procedure prije nego što se objave”.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 20. veljače 2016.