Telegram o irskom referendumu: Trijumf zdravog razuma koji daje nešto vjere u drukčije katoličanstvo

Hoće li Crkva vidjeti promjene ili se utopiti u konzervativnom refleksu?

Pope Francis leaves after the opening of the 68th General Assembly of the Italian Episcopal Conference on May 18, 2015 at the Vatican.   AFP PHOTO / ANDREAS SOLARO
FOTO: AFP

U uredničkom komentaru nedjeljnog izdanja, The New York Times nazvao je ishod irskog referenduma o istospolnim brakovima “pobjedom ljubavi, pravde i zdravog razuma.”

Uistinu, malo je koji recentniji politički događaj ponudio toliko nade za optimizam, i za trijumf humanističkog i racionalnog rezoniranja, od relativno uvjerljivog irskog rezultata (62 posto za, uz 60 postotnu izlaznost) u korist ozakonjenja gay brakova.

Pitanje prava homoseksualaca da zasnivaju bračne zajednice, kada se očisti od svih mogućih predrasuda taloženih stoljećima i stoljećima, zapravo i nije ništa drugo, nego pitanje zdravog razuma i elementarne čovječnosti.

Posljednja velika vrijedonosna diskriminacija

Ako su svi ljudi jednaki, zašto neki ljudi, neovisno od toga što je riječ o većini, misle da smiju drugim ljudima, manjini, zabraniti pravo na brak? Ovdje je riječ o posljednjoj velikoj vrijednosnoj diskriminaciji modernog čovječanstva, za koju ne postoji niti jedno racionalno opravdanje.

U irskom je slučaju osobito fascinantno što se ideja (normalna, racionalna, elementarna humanistička ideja) o jednakim pravima svih ljudi afirmirala, i što je pobijedila u svega dvadesetak godina: u toj je zemlji sama homoseksualnost bila zakonski zabranjena sve do 1993.

Govoreći o trijumfu zdravog razuma u Irskoj, ne možemo zaobići katolički političko-ideološki kontekst. Irska je Katolička crkva dugo vremena bila na glasu ne samo kao izrazito koznervativna, nego i kao zastrašujuće represivna organizacija.

Ustanove za preodgoj i masovne grobnice

Primjer Magdaleninih praonica, crkvenog sustava za “preodgoj” i izrabljivanje mladih žena, svojim značajem i sadržajem pripada srednjevjekovnim mučilištima. U stvarnosti je Praonica zatvorena 1996. godine.

U tim je institucijama bilo zatočeno desetke tisuća žena, na područjima nekih sasmostana pronađene su masovne grobnice onih djevojaka koje nisu izdržale sve što im se ondje dešavalo, a o karakteru režima u Magdaleninim praonicama najbolje govori činjenica da se o njima izjasnio i Odbor Ujedinjenih naroda zadužen za torturu.

Potpuno je jasno da za pedesetak godina na Zapadu nitko neće ozbiljno raspravljati o pitanju istospolnih brakova, jer će se ono smatrati normalnim, zdravorazumskim, prirodnim pravom. Za Crkvu je gotovo presudno pitanje: je li ona to kadra odmah prepoznati (kao što je to naznačio Papa Franjo, u famoznoj rečenici o homesksualcima: “Tko sam ja da im sudim”), ili će se svojim konzervativnim refleksom Katolička crkva zadnja boriti protiv prirodnih građanskih prava homseksualaca?

Ta i takva Katolička crkva, opterećna i brojnim pedofilskim skandalima, nije bila kadra osobito se snažno boriti protiv ozakonjenja istospolnih brakova: jedan je irski biskup priznao da njegova zemlja upravo doživljava socijalnu revoluciju, u kojoj Crkva mora pronaći nove odgovore.

Katolički identitet i poštovanje ljudskih prava

U Irskoj se, baš kao i u Hrvatskoj, više od 80 posto građana izjašnjavaju kao katolici.

Irci su svojim glasom za gay brakove pokazali da unutarnji osjećaj katoličkog identiteta nije u suprotnosti s poštovanjem ljudskih prava (Hrvati su, kako znamo, nažalost glasovali drukčije, uz puno aktivniju ulogu naše Katoličke crkve, no, zbog ugleda što ga je stekla u borbi protiv komuznima od 1945. do 1990. godine, naša Katolička crkva posjeduje neusporedivo veći društveni autoritet od većine europskih, s iznimkom poljske).

Irski trijumf zdravog razuma pruža i nadu u mogućnost ponešto drukčije interpretacije katoličanstva. Katolička se crkva kroz povijest prečesto ponašala kao izrazito represivna organizacija (od famoznih progona vještica, preko Indeksa zabranjenih knjiga, do sustavnog, strateškog osporavanja ženske ravnopravnosti).

Pitanje spolne ravnopravnosti jedno je od onih, na kojem bi Katolička crkva mogla dokazati svoj modernitet i stvarni, a ne skolastički humanizam.

Konzervativni refleks ili konačna modernizacija?

Potpuno je jasno da za pedesetak godina na Zapadu nitko neće ozbiljno raspravljati o pitanju istospolnih brakova, jer će se ono smatrati normalnim, zdravorazumskim, prirodnim pravom.

Za Crkvu je gotovo presudno pitanje: je li ona to kadra odmah prepoznati (kao što je to naznačio Papa Franjo u famoznoj rečenici o homoseksualcima: “Tko sam ja da im sudim”), ili će se svojim konzervativnim refleksom Katolička crkva zadnja boriti protiv prirodnih građanskih prava homseksualaca?

U drugom slučaju, Katolička crkva na Zapadu, pa tako i u Hrvatskoj, slabit će iz dana u dan. Vjernici ne žele ići u Crkvu, koju smatraju nepravednom, nerazumnom i represivnom.


Redakcijski komentar redakcije Telegrama