Telegram prvi donosi sve o najvećoj bitci Domovinskog rata do koje nikad nije došlo
Istodobno s Kninom, Hrvatska vojska trebala je osloboditi i istok zemlje
Vojno oslobađanje hrvatskog Podunavlja, dijela koji se izravno naslanjao na Srbiju (formalno, tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju) i zbog toga predstavljao najtežu i najzahtjevniju operaciju, planiralo se istodobno s vojno-redarstvenom akcijom Oluja. Nije postojala nekakva posebna, izolirana vojna akcija, poput Bljeska (svibanj 1995.) ili nekih ranijih vojnih operacija Hrvatske vojske kojima se nastojalo osloboditi okupirane dijelove Hrvatske, koja bi se eventualno planirala nakon završetka Oluje, kao zadnja faza završnog oslobađanja i posljednjeg dijela okupiranog teritorija, hrvatskog Podunavlja.
Priče koje su se nakon uspjeha Oluje mogle čuti u javnosti, kako je planirana i posebna vojno-redarstvena akcija Grom (nakon Bljeska i Oluje, Grom je trebao zaokružiti oslobodilačke akcije, čija su prva slova, kako se tada govorilo, trebala stvoriti kraticu BOG), nisu bile utemeljene. Akcija Oluja podrazumijevala je, naime, i oslobađanje istoka Hrvatske, ali ta je akcija bila pripremljena kao obrambena, potvrdio je Telegramu general Petar Stipetić, koji je bio određen za zapovjednika te vojne operacije.
Opasnost iz Srbije
Procjenjivalo se, naime, da bi Srbija, kada krene oslobađanje Knina i područja tog dijela tzv. Republike Srpske Krajine (RSK), mogla Hrvatsku napasti s istoka, odnosno da bi tamošnjim, krajinskim vojnim snagama u pomoć mogla priskočiti vojska Jugoslavije, svojim ljudstvom, naoružanjem, tehnikom i logistikom.
Zato je taj dio Hrvatske trebalo snažno zaštititi i onemogućiti prodor na područja koja je kontrolirala hrvatska vlast. U tu svrhu u Slavoniji je bilo raspoređeno oko 40 tisuća vojnika i nekih 200 tenkova, koji bi bili u stanju štititi to područje dok se s bojišta oko Knina, nakon završetka ondje planiranih vojnih operacija, ne oslobode tamo angažirane snage i prebace na istok zemlje. Tek tada trebala je početi akcija za oslobođenje hrvatskog Podunavlja.
No, do te akcije, iako je Hrvatska vojska za nju bila potpuno spremna, nikada nije došlo. Razlog: nakon blitzkriega i ekspresnog ulaska hrvatske vojske u Knin, poslije čega je oslobođeno cijelo to područje, službeni je Zagreb bio izložen snažnom pritisku međunarodne zajednice da se zaustave vojne operacije. Kao što je poznato, HV je, zajedno s Armijom BiH, mogla lako doći i do Banje Luke te zadati ozbiljan udarac vojsci Republike Srpske, no to je spriječila međunarodna zajednica.
Dolazak UN-a
Veliki pritisak na Hrvatsku dolazio je iz Washingtona. Tražilo se da Hrvatska pregovorima i uz pomoć međunarodne zajednice vrati svoja područja i da se – umjesto vojne akcije – okrene pregovorima. Bio je to uvod u Daytonski sporazum, mirovni proces koji je u američkoj zrakoplovnoj bazi, pod pokroviteljstvom SAD-a, započeo nepuna tri mjeseca nakon završetka vojno-redarstvene akcija Oluja. Još tijekom pregovora u Daytonu (ovi su pregovori, kojima je okončan rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, trajali od 1. do 21. studenoga 1995.) uslijedio je Erdutski sporazum, potpisan 12. studenoga 1995., koji je predviđao mirnu reintegraciju tog, posljednjeg okupiranog dijela Hrvatske uz pomoć snaga UNTAES-a.
“Nakon toga nisu rađeni nikakvi dodatni planovi za oslobađanje hrvatskog Podunavlja. Vjerovalo se u uspjeh mirne reintegracije”, kaže za Telegram general Petar Stipetić. Ne krije da je bio zagovornik vojnog rješenja, no o tome nije odlučivala vojska nego politika. Kaže kako je predsjednik Franjo Tuđman, kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, gledajući razrađene vojne planove za oslobađanje istoka Hrvatske, samo odmahivao rukom, jer je bio uvjeren da se Milošević neće angažirati kako bi pomogao krajinskim Srbima krene li Hrvatska vojska u oslobađanje svojih teritorija.
Briga za Osijek
No, bez obzira na to, pripreme su bile temeljite. U posebno osjetljivoj poziciji bio je Osijek, četvrti po veličini grad u Hrvatskoj, koji je praktično bio u neprijateljskoj potkovi, okružen s tri strane – istoka, sjevera i juga. Upravo zbog toga, zapovjedništvo Operativne zone, kojem je tada na čelu bio general Đuro Dečak, bilo je izmješteno tridesetak kilometara jugozapadno, u Đakovo. Glavnina snaga hrvatske vojske, raspoređena da bi taj dio zemlje štitila od mogućeg napada vojnih snaga tzv. Republike Srpske Krajine, moguće združenih s vojskom Jugoslavije, bila je raspoređena i u dubinu – u Čepinu, Našicama i Đakovu.
Uz tenkove, imali smo i zavidan broj topničkog naoružanja, haubica, višecjevnih raketnih bacača i neprijatelju smo mogli zadati ozbiljan udarac, kaže general Stipetić
“Imali smo respektabilnu vojnu silu”, prisjeća se general Stipetić, zapovjednik ”bitke koja se nikada nije dogodila”, kako danas u Hrvatskoj vojsci kolokvijalno zovu vojnu operaciju koja je pomno pripremana, ali se nije odigrala. “Uz tenkove, imali smo i zavidan broj topničkog naoružanja, haubica, višecjevnih raketnih bacača i neprijatelju smo mogli zadati ozbiljan udarac.”
Iako, kako smo rekli, vojna operacija oslobađanja istoka Hrvatske nije imala posebno ime, već je bila sastavni dio akcije Oluja iz kolovoza 1995., u zapovjedništvu Operativne zone Đakovo, odakle je trebala biti vođena, spominjala se kao Zid. Bio je to interni, neslužbeni naziv, kojim se htjelo reći kako je zadatak ondje raspoređene vojne sile bio stvoriti zid kojim bi se zaustavilo neprijatelja u mogućem nasrtaju.
General Stipetić kaže kako vojna akcija u istočnoj Slavoniji nije uključivala rušenje mostova na Dunavu (kod Batine, Erduta ili Iloka), kojima bi Srbija, da je nakanila pomoći vojsci RSK, mogla prebacivati jedinice vojske Jugoslavije i njihovo naoružanje. Ti su mostovi bili dobro čuvani, a nisu bili ni presudni za mogući utjecaj vojske Jugoslavije u nastojanju da onemogući Hrvatskoj oslobođenje tog dijela zemlje. Naime, iz Srbije su vojsku i naoružanje mogli jednostavno uputiti preko dijela granice gdje dvije države ne dijeli Dunav.
Iako nisu rađene precizne procjene mogućih gubitaka u ljudstvu, planeri akcije znali su da bi oni mogli biti značajni. U vrijeme dok bi vojna operacija imala defanzivni karakter, ti bi gubici bili značajno manji.
Planirani gubici
U vojnoj strategiji i planiranju uvijek se računa da su gubici veći u ofenzivnim akcijama, i to otprilike tri puta, nego u defanzivnim, obrambenim operacijama. U svakom slučaju, procjene su bile da bi gubici na hrvatskoj strani bili možda i cifra s četiri znamenke. General Stipetić kaže kako nije postojala bojazan da bi – kad Hrvatske krene u vojnu akciju Oluja – moglo doći do pokušaja zauzimanje Dubrovnika (Crna Gora je tada bila u sastavu Miloševićeve Jugoslavije) ili napada iz Bosne i Hercegovine, koje su kontrolirale snage vojske Republike Srpske, pod zapovjedništvom Ratka Mladića. Obavještajne procjene govorile su da takva opasnost ne prijeti.
Planovi za oslobađanje okupiranih hrvatskih područja izgubljenih 1991. do Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992., počeli su odmah nakon prestanka ratnih operacija u Hrvatskoj i dolaska UNPROFOR-a, mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Za Hrvatsku je stanje nakon Sarajevskog primirja bilo i neodrživo i neizdrživo: gotovo trećina zemlje bila je okupirana, glavne prometne komunikacije presječene, a u slobodnim dijelovima Hrvatske bilo je gotovo pola milijuna prognanika, kojima će se kasnije, nakon početka rata u BiH, pridružiti veliki broj izbjeglica. Bilo je jasno da Hrvatska mora osloboditi svoja područja jer bi u suprotnom bio upitan i sam opstanak države.
Akcija Oluja bila je toliko snažna i krenula je toliko silovito da su se odmah vidjele dvije stvari: Knin će biti oslobođen u rekordno kratkom roku, a Srbija se neće vojno angažirati kako bi pomogla pobunjenim Srbima u Hrvatskoj
Prvi korak u tom planu bio je osposobljavanje zapovjednog kadra, osobito na nižim razinama, u vodovima i satnijama. U Hrvatskoj vojsci provedena je djelomična demobilizacija, uz istodobno popunjavanje redova odgovarajućim kadrovima. Kako je Hrvatska vojska nastajala u ratu, kada se nije moglo do kraja voditi računa o najboljem kadrovskom ustroju, neodgovarajuća struktura u mirnodopskom se vremenu mijenjala dovođenjem školovanih vojnika koji su završavali škole i tečajeve na Vojnom učilištu. To je bitno ojačalo operativne zone, koje su istodobno jačale i u opremljenosti naoružanjem i vojnom tehnikom.
U ljeto 1994., međutim, bilo je sve jasnije da stanje neće moći biti riješeno mirnim putem i da snage UNTAES-a samo zadržavaju postojeće prilike, bez pomaka koje je Hrvatska očekivala, nadajući se ponovnoj uspostavi svoje teritorijalne cjelovitosti.
Strah u Beogradu
Posebno je to postalo jasno kada je u siječnju 1995. bio predložen Plan Z-4. Praktično, on je Srbima u Hrvatskoj, koji su tada držali gotovo trećinu teritorija pod svojom kontrolom, omogućavao postojanje države u državi (Krajina bi, bilo je predviđeno, čak imala i svoju valutu), i to u većoj mjeri nego što danas u Bosni i Hercegovini ima Republika Srpska.
“Naša je sreća”, kaže general Petar Stipetić, “što je vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj, Milan Martić, odbio potpisati taj plan, jer da jest i da je Plan Z-4 proveden, Hrvatska bi danas, u teritorijalnom, političkom, gospodarskom i svakom drugom smislu bila u težoj situaciji nego što je BiH danas. A zamisao stvaranja Velike Srbije, na neki bi način, bila ostvarena”.
Početkom kolovoza 1995. u dane neposredno pred početak vojno-redarstvene akcije Oluja, general Petar Stipetić bio je u hrvatskom izaslanstvu u Ženevi (s njim su još bili Smiljan Reljić i Vesna Škare Ožbolt) u posljednjem pokušaju da krajinske Srbe privole na mirno rješenje. No, Martićeva je ekipa bila toliko bahata i samouvjerena u svoju vojnu moć da su odbili sve ponude. Stipetić se vratio u Zagreb i odmah o tome izvijestio predsjednika Tuđmana.
U siječnju 1995. bio je predložen Plan Z-4. Praktično, on je Srbima u Hrvatskoj, koji su tada držali gotovo trećinu teritorija pod svojom kontrolom, omogućavao postojanje države u državi
“Iza sebe smo već imali akciju Bljesak (svibanj 1995.), što je za nas bila svojevrsna generalna proba onoga što će se dogoditi u Oluji”, kaže Stipetić. Tuđman ga je, veli, pažljivo saslušao i na kraju razgovora rekao: ”Onda krećemo u vojnu akciju”. Sljedećeg dana, 5. kolovoza, počela je akcija Oluja. General Petar Stipetić uputio se u Đakovo, u tamošnju operativnu zonu i sjeća se kako su tada Đakovo – jer su znali da je ondje zapovjedništvo – krajinski Srbi u dva-tri navrata zasuli granatama, no to je bilo iz očaja i nije prijetilo mogućom eskalacijom, a kamoli vojnim prodorom neprijatelja.
Akcija Oluja bila je toliko snažna i krenula je toliko silovito da su se odmah vidjele dvije stvari: Knin će biti oslobođen u rekordno kratkom roku, a Srbija se neće vojno angažirati kako bi pomogla pobunjenim Srbima u Hrvatskoj.
General Stipetić istoga se dana vratio u Zagreb i odmah preuzeo jedno od zapovjednih mjesta u Oluji, stavši na čelo hrvatskih vojnih postrojbi u Banovini. U istočnoj Hrvatskoj za njega više nije bilo posla: bitka koju je pripremao i kojom je trebao zapovijedati, nikada se nije dogodila.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 21. studenog 2015.