Razgovarali smo s čovjekom za kojeg je država tvrdila da je najveći porezni dužnik. Ovo je njegova strana priče

MIKULIĆ: Duža je to priča. Na javnoj dražbi krajem 1992. godine, odnosno na samom početku 1993. kupili smo plantažu jabuka Borinci kraj Vinkovaca, jer smo je željeli spasiti, oporaviti i omogućiti nastavak rada. Kad smo je preuzeli postojao je samo stari nasad jabuka iz 1964. godine. Da ih nismo tada preuzeli, propali bi. Krenuli smo od nule i podigli 400 hektara novih nasada.

TELEGRAM: Otkud vaš interes za voćarstvo? Do tada ste se bavili proizvodnjom kartonske ambalaže…

MIKULIĆ: Naš je interes bio nastaviti s proizvodnjom ambalaže, odnosno gajbi za jabuke.

TELEGRAM: Borince ste, kažete, kupili još u ratu. Nije li to neobično?

MIKULIĆ: Da, Borince smo kupili kada su svi bježali iz Slavonije. Rat je još trajao, a sve što je bilo vrijedno u Borincima nalazilo se na minskom polju. Ljudi su ginuli u minskim poljima i crtama razdvajanja, na plantaži, a mi smo htjeli pokazati vlastitim primjerom da nije cilj rat i ubijanje ni devastiranje i to smo učinili dižući nasade tijekom rata. Čak nam je i šef UNPROFOR-a došao čestitati i rekao da je bio na puno ratišta, ali da nikada nije vidio da se podižu nasadi na crti razdvajanja.

TELEGRAM: Koliko ste platili Borince?

MIKULIĆ: Uložili smo oko 80 milijuna kuna. Sve smo plaćali uredno, nikome ništa nismo dugovali, no tada se pojavljuju problemi. Rat završava, dolazi do mirne reintegracije i tada na plantažu nasrću kojekakvi kvazi branitelji. Nasrću u voćnjak ograđen žicom, otimaju komad po komad i 19 lažnih posjednika ulazi u voćnjak i kreće devastiranje svega što smo radili.

TELEGRAM: Kako je to bilo moguće? Jeste li upad prijavili policiji?

MIKULIĆ: Da, ali čak je i policija tukla naše čuvare, jer je i to bila kvazi policija. Jedan od naših čuvara završio je u komi, nasilje je eskaliralo, ali mi nismo htjeli u tome sudjelovati. Suprotstavili smo se legalnim putem. Uzalud, tadašnji župan iz HSS-a, ubrzano je dijelio našu plantažu.

TELEGRAM: Dijelio vašu plantažu?

MIKULIĆ: Mi smo bili vlasnici infrastrukture: nasada, cesta, kanala, ograde, hladnjače, vage, sustava za navodnjavanje. Vrijednost toga bila je oko pet puta veća nego što je bila vrijednost zemlje, ali zemljište nije bilo naše, bilo je državno. Počelo se krčmiti zemljište na kojem je bio naš voćnjak.

TELEGRAM: I što ste poduzeli?

MIKULIĆ: Bila je to bezizgledna borba i jedino što smo mogli bilo je da tužimo državu za neosnovano bogaćenje. Dobili smo pisano mišljenje predsjednika Ustavnog suda, Petra Klarića, da je to nezakonit odnos države prema nema, da nema podjele vlasništva, jer ne živimo u feudalizmu, i rekao je da smo potpuno u pravu kada tražimo da se urede vlasnički odnosi. Bio je prijedlog da se napravi procjena vrijednosti, što je naše, i koliko to vrijedi, a koliko vrijedi dio države, i da napravimo crtu podjele što je čije da bismo mogli voditi brigu o onome što je naše. Pozitivno mišljenje dobili smo i od Ministarstva uprave, Ministarstva pravosuđa i Ministarstva poljoprivrede. Međutim, nismo uspjeli srediti vlasničke odnose i uslijedila je tužba.

TELEGRAM: Što se dalje događalo?

MIKULIĆ: Borinci su bili tunel za destabilizaciju PAN-a. Početkom 2002. dolaze razni ljudi iz vlasti koji provjeravaju u kakvom su stanju Borinci. Mi smo tada, mislim na cijeli PAN, imali oko dvije tisuće zaposlenih, bili smo moćna, velika firma. Bile su i goleme obveze prema državi, prema zaposlenima, dobavljačima, ali i velika potraživanja. Došlo je do prijedloga da krenemo u nagodbu s državom, da utvrdimo što je čije. Država tada odlučuje preuzeti cijelu plantažu, jer je to vjerojatno bio i stav lokalne vlasti u Vinkovcima. Mi smo to prihvatili.

TELEGRAM: Je li točno da ste tada imali dug od 92 milijuna kuna, a da su Borinci procijenjeni na 141 milijun kuna?

MIKULIĆ: To je bio tekući, a ne pravi dug, i prenapuhan za oko 60 posto, jer mi smo imali veliku dobit. Međutim, kako smo imali i ratna razaranja, nije bilo moguće da istovremeno imamo i ratna razaranja i da se knjiži porez na dobit. Naša ostvarena dobit trebala je biti isknjižena zajedno s kamatama jer smo bili firma koja je doživjela teška ratna razaranja. Tako da se, u stvari, radilo o dugovima od 30-ak milijuna kuna. Dakle, o dugu koji bi se, otprilike, sveo u mjesečni dug prema državi za 2.000 ljudi koliko ih je tada u PAN-u radilo.

TELEGRAM: Ali kada ste kupovali Borince i kada su bili procijenjeni na 2,5 milijuna DEM, nije li već tada bila uračunata šteta nastala tijekom rata?

MIKULIĆ: Borince smo, ponavljam, kupili na javnoj dražbi krajem 1992. Ratna razaranja nastala su poslije toga, nakon kupnje. Stradala je i druga naša imovina. Bilo je raketiranja, kompletno skladište tekstilnog magazina u Đakovu, bili su raketirani Donji Andrijevci. Imali smo puno ratnih razaranja i ratne štete u Vinkovcima. A u Borincima je bilo i minsko polje, čak smo jednom radniku, koji je izgubio nogu, platiti odštetu od 360.000 DEM, što je izravna ratna šteta. Bila je to teška situacija iz koje nismo mogli normalno izaći dok se taj čvor s državom ne raspetlja. Dakle, taj dug nije bio stvarni dug, on je bio fiktivno napumpan i bio je protivan zakonu o nagodbama.

TELEGRAM: I tada dolazi do ”prebijanja”: vi vraćate Borince državi, a država vam oprašta dug…

MIKULIĆ: E, da je bilo tako, bio bih najsretniji čovjek. Ispričat ću vam kako je došlo do nagodbe. Mi smo imali svoju procjenu i onda su u Ministarstvu financija rekli da je ta procjena prevelika i da treba napraviti novu. Rekao sam neka odrede tvrtku ili osobu koja će napraviti procjenu i mi ćemo se s tim složiti. I oni su našli novog procjenitelja koji je smanjio našu procjenu na oko 125 milijuna kuna. Međutim, iz Ministarstva financija su rekli da im ni ta procjena ne odgovara, pa su odlučili sami napraviti procjenu. I s tim smo se složili. Jer smo bili zainteresirani da se to riješi.

TELEGRAM: Dakle, ipak ste se nagodili?

MIKULIĆ: Nagodba je bila na 115 milijuna kuna, trebali smo potraživanja ”prebiti”, a razliku nam je država trebala isplatiti. Popisana je sva imovina koju predajemo, temeljem urađenog vještačenja. Država postaje posjednik, imenovan je upravitelj koji je preuzeo posao. No, tadašnji ministar financija Mato Crkvenac i u pisanom je obliku tražio od nas da nastavimo raditi u Borincima do primopredaje.

TELEGRAM: Vi, dakle, radite i dalje, bez obzira što Borinci više nisu vaši?

MIKULIĆ: Nastavili smo raditi, sve dok se ne nađe onaj tko će to nastaviti. To je trajalo četiri, pet mjeseci, radili smo kao da su Borinci naši. Godinu dana prije, zanimljivo, imali smo oko 30 milijuna kuna prometa, toliko smo jabuka prodali. U momentu primopredaje, a tada je u rod ušlo i novih stotinu hektara, po cijenama od godinu dana ranije, trebao je biti promet od oko 50 milijuna kuna. No, kako su cijene jabuka te godine bile veće, mogao se očekivati i promet od oko 60 milijuna kuna. Državi smo ponudili da nastavimo s berbom i da im mjesečno platimo 500 tisuća kuna, a kad se završi berba, da zaradu dijelimo popola. Nisu prihvatili. Dali su voćnjak u najam nekom drugom i, koliko znam, taj drugi službeno je ubrao oko 250 tisuća kuna. Znači, državi je te godine ukradeno više od 50 milijuna kuna.

TELEGRAM: Kako je to bilo moguće?

MIKULIĆ: Zato što se radilo o tada poticanom kriminalu. Mi nismo htjeli sudjelovati ni u čemu sličnom, plasirala se mržnja protiv nas, isključivo radi toga. Čak su uspjeli pobuniti i dio radnika protiv nas, mada uopće nismo kasnili s isplatom plaća. U Borincima je tada bilo oko 140 radnika.

TELEGRAM: Je li vam država, kad ste prebili međusobna dugovanja, isplatila razliku?

MIKULIĆ: Iako smo s državom potpisali nagodbu, od nje smo dobili ”šipak”. Tražio sam sudsku zaštitu jer sam znao iz ranijih događanja da bi moglo doći do novih podvala, da plantaža nije preuzeta u najboljem stanju, pa sam tražio sudsko osiguranje dokaza. To je i provedeno, došao je sudac iz Vukovara, sud je angažirao Voćarski institut iz Zagreba i tražio da stanje voćnjaka bude snimljeno video kamerom. Voćarski institut je potvrdio da je plantaža u savršenom stanju i da ne može biti bolja, da je vrhunski pripremljena za berbu. Međutim, država ne potpisuje primopredaju, izbjegavaju ispuniti preuzete obveze, pa i dalje knjiže dug prema nama od oko 90 milijuna kuna. Nisam htio platiti taj dug, koji je trebao biti namiren ”prebijanjem”, preuzimanjem plantaže. No, tada nastaje problem: tekući dug postaje pravi. Kao porezni dužnici mi se ne možemo javljati na natječaje za isporuke papira državi i njenim institucijama i počinje orgijanje i devastiranje PAN-a.

TELEGRAM: Ali Vlade su se mijenjale. Tko je stajao iza takvog odnosa prema PAN-u?

MIKULIĆ: Nisu to bili ni SDP ni HDZ. Bila je to mafija integrirana unutar državnih institucija. Čak smo dobili i pisani dokument da ne žele s nama uskladiti kartice potraživanja, što je suprotno zakonu o nagodbi. A mi smo otpisali naše potraživanje prema državi, vjerujući da smo to riješili nagodbom, te da će i država srediti stanje u svojim knjigama. Međutim, oni to ne žele i kad smo ih tužili, na sudu u Zagrebu, u postupku koji je trajao nekoliko godina, sve se vratilo na početak. Vlast se promijenila, došli su HDZ i Sanader sa svojom bratijom. U to sam vrijeme prijavio prodaju zemljišta, ovoga u Zagrebu, na Radničkoj cesti, veličine 25 hektara, na kojem je naša Tvornica papira. Zemljište je bilo jako visoko procijenjeno. Namjeravao sam napraviti novu tvornicu papira u Ivanić Gradu, jer nam je ta lokacija, veličine 36 hektara, bila bolja.

Objavili smo natječaj za prodaju ovog zemljišta, međutim, shvativši da imamo veliku vrijednost zemljišta u Zagrebu, mafija nam to odlučuje oteti. Odjednom, Ministarstvo financija postaje zainteresirano da se ugovor između nas i države nikako ne provede i tada prema nama počinje stostruko zlo. Tri godine iza potpisane nagodbe sjeda nam na račun, ponovno, još jednom za isti iznos koji je bio u nagodbi. Sada nas se tereti 200 posto. Vlasnik zemljišta, kao što sam rekao, je Tvornica papira Zagreb, a Ministarstvo financija izmišlja 30 milijuna kuna duga i nama sjedne na račun. I pod prijetnjom stečaja, utjeruje dug. Znači – nisu izvršili nagodbu i još nas jednom, za taj isti iznos teretili. Mi smo to ipak uspjeli platiti i naravno sada tužimo državu i za taj iznos.

TELEGRAM: I kako je završio spor?

MIKULIĆ: Dobili smo prvostupanjsku presudu u kojoj je vještak utvrdio da su kartice u Ministarstvu financija lažirane, da su nam iste stavke dva, tri i četiri puta obračunate. Službenici Ministarstva financija svjedočili su u našu korist, čak i oni koje je predložio DORH. Bez obzira na to, drugostupanjski sud to vraća na početak i od tada do danas to stoji u ladici pet godina. Da bi nas uništili i oteli nam imovinu, a bili smo izuzetno moćna i velika firma i trebali smo biti motor razvoja papirne industrije u Hrvatskoj. Imali smo vlasništvo 50 posto dionica u Biokalniku. Otimaju nam Biokalnik, bez jedne kune kapitala. Na skupštinama su nas nadglasavali i uz pomoć trezorskih dionica instalirali su svoju kvazi upravu i preoteli nam vlasništvo nad Biokalnikom. A kako smo bili i skupljači starog papira, za što Ministarstvo zaštite okoliša daje 50 eura poticaja po toni, uskratili su nam i to.

TELEGRAM: Liči pomalo na teoriju zavjere… Zašto to čine?

MIKULIĆ: Da nas se devastira i oslabi, da bi nam uzeli zemljište u Zagrebu. Radila je to građevinsko-politička mafija. Država je svaki mjesec s 15 do 20 milijuna kuna kroz spomenute poticaje financirala našu konkurenciju, koja je zapošljavala ljude izvan Hrvatske, u Austriji, Mađarskoj… Oni dobivaju poticaje za sakupljanje starog papira i uništavaju PAN. To traje sve do danas. Mi smo tu oštećeni za više od 200 milijuna kuna.

TELEGRAM: Što se dalje događalo s PAN-om?

MIKULIĆ: Smislili su model kako nam uzeti zemljište. Godine 2007. firma Petrol Ljubuški iz Hercegovine na čelu s Milanom Lučićem, onim koji je s 20 godina postao vlasnik Jugobanke u BiH, pa je prodao Hypo banci, pokreće stečaj protiv PAN-a. S tom njegovom firmom nikada nismo bili ni u kakvom odnosu, ne postoji ni kune prometa ni u robi ni u novcu. Izmišljaju nekakav sporazum o kreditu, nekakve cesijine cesije cesiju. Stric njegova direktora i njegov direktor Mišetići, to potpisuju i prilažu sudu i traže stečaj u PAN-u. Sve je to fingirano, ali pokreće se stečajni postupak, 2007. Mislio sam da je to sprdnja, šala, međutim jedna sutkinja Trgovačkog suda u Zagrebu, počela se ozbiljno igrati s otvaranjem stečaja. Pitao sam je što misli, da ja služim za nekakav reket, za ucjenu, iznudu novca i misli li da to samo tako može proći, da ja 40 godina radim kao životinja i sad će mi bagra otimati imovinu. Rekao sam joj to u lice. Međutim, ona ne želi riješiti slučaj, čeka da se stvori scenarij kako da krene stečaj i nakon dvije godine, 2009., stečaj se otvara.

TELEGRAM: I vi se, pretpostavljam, žalite?

MIKULIĆ: Na drugostupanjskom sudu stečaj vraćamo na početak, tražimo izuzeće i zamjenjuje se stečajni sudac, no i ovaj drugi, ponovno, po istom scenariju otvara stečaj. Drugostupanjski sud potvrđuje stečaj, mi ulažemo žalbu Vrhovnom i Ustavnom sudu i dobijemo od Ustavnog suda privremenu mjeru o zabrani postupanja po stečaju. Presuda je izvan snage i sve opet ide na početak. Poslije toga na Trgovačkom sudu se obrće scenarij, dolaze novi suci na prvostupanjskom sudu i odbacuju prijedlog za stečaj, a Visoki trgovački sud vraća, i taj se scenarij ponavlja još pet puta. Znači, sedam puta je išlo gore-dolje. Taj stečajni postupak vodi se već deset godina. Rezultat: na početku smo bili jedna od najboljih firmi u Hrvatskoj, a sada smo firma koja nije u stanju raditi.

TELEGRAM: Rekli ste da s Petrolom Ljubuški, koji je pokrenuo stečaj, niste imali nikakav poslovni odnos. Što je rekao sud?

MIKULIĆ: Sudski vještaci, njih petero, utvrdi su da je PAN imovinski jako dobro stajao, da smo bili likvidni, da smo uredna firma. Utvrđeno je i da s Lučićevom tvrtkom nismo nikad poslovali, te da nema nikakve osnove za pokretanje stečaja. Ali sudu ni to nije bilo dovoljno, ni to što je utvrdilo vještačenje. Bila je to kriminalna aktivnost koja se provodila protiv nas. Scenarij je bio kako PAN-u oteti zemljište u Zagrebu, vrijedno više od 200 milijuna eura.

TELEGRAM: Vi dakle za propast PAN-a okrivljujete državu?

MIKULIĆ: Naša želja da napravimo novu tvornicu celuloze i papira u Ivanić Gradu otkrila je da imamo veliku imovinu u zemljištu u Zagrebu, procijenjenu na 203 milijuna eura. I ta je imovina postala naše prokletstvo. Mi smo u toj nepoštenoj, pokvarenoj i podloj igri od firme koja je imala 2.000 zaposlenih pali na 200. A država i dalje financira naše protivnike. Služili su se raznim smicalicama i to je vještačenjem utvrđeno. Svi ti sudski predmeti, stečaj, Fond za zaštitu okoliša… Naša tužba za neosnovano bogaćenje, nigdje nije ni u najavi bila neka pravomoćna presuda, sve je to još na početku i traje već 15 godina. Ništa nismo uspjeli na sudu dovesti do pravomoćnosti.

TELEGRAM: Više puta spomenuli ste mafiju. O kakvoj je mafiji riječ?

MIKULIĆ: Postoji sprega građevinske, političke i sudske mafije među Hrvatima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

TELEGRAM: Ali bili ste među osnivačima HDZ-a? Kako to da vam stranka nije pomogla, imali ste jake kontakte u vlasti?

MIKULIĆ: Bio sam u HDZ-u na početku, kad se stranka osnivala, ali od 1993. godine više ništa u HDZ-u nisam radio u smislu političkog angažmana. Nikad se nisam aktivno bavio politikom.

TELEGRAM: Kako niste? Pa na suđenju za Fimi mediji, gdje ste bili svjedok, rekli ste kako ste HDZ-u 2005. donirali 1,3 milijuna kuna?

MIKULIĆ: To je pogrešna interpretacija. Bio sam u izvršnom odboru HDZ-a u Slavonskom Brodu i bio sam povezan s članstvom. Kada su se Stjepan Mesić i Jadranka Kosor natjecali za predsjednika Republike, trebalo je prikupiti novac za financiranje izbora. Ja sam novac članova HDZ-a, 1,3 milijuna kuna koje spominjete, donio u središnjicu. Ta je suma prikupljena u više navrata od članova i taj sam novac službeno predao blagajnici u HDZ-u. Kada je rečeno da sam donio novac, ispalo je zlo što je to bilo registrirano, jer je postojao i novac koji je netko donosio, a nije registriran.

TELEGRAM: I tako su, znači, propali vaši planovi da izgradite novu tvornicu celuloze u Ivanić Gradu?

MIKULIĆ: Planirajući gradnju tvornicu celuloze i papira, trebao sam strateški pronaći tržište i pojavila se prilika da kupimo Fabriku hartije Beograd. Kupili smo njihove dionice i uz pomoć Fabrike hartije Beograd namjeravali smo stabilizirati tržište, krenuti u tzv. bijeli program, a u Srbiji nastaviti s tzv. smeđim programom. Tada dolazi do mafijaške sprege u Beogradu i konkurencija nam uzima Fabriku preko institucija u Srbiji. Naš ambasador šalje tri protestna pisma, međutim, u vrijeme Ive Sanadera nisam imao s kim razgovarati, nazvati da se to riješi. Na pravdi Boga oduzeta nam je tvornica koju smo platili oko dva milijuna eura i uložili još oko osam. I otišlo u vjetar. Osim toga imamo nekih dva milijuna eura koje smo investirali u tekući rad te tvornice. Sada još muku mučim kako to naplatiti. Imamo pravomoćnu presudu tamošnjeg suda u svoju korist, protiv države. U Hrvatskoj, nema šanse da se pokrene bilo što. Nadam se da će to jednog dana završiti, a ako ne bude u našu korist, završit će u Strasbourgu.

TELEGRAM: Što je s vašim pompozno najavljivanim projektom u Slatini? Najavljivali ste preporod tog dijela Slavonije…

MIKULIĆ: Gradnja tvornice u Slatini je zapela. Napravili smo projekt, istraživanja, imamo patentiranu proizvodnju celuloze i taj projekt smo financirali iz jednog američkog fonda. Potpisani ugovor o financiranju imao je imperativ: zahtjev da se osigura sirovina. A sirovina se može osigurati koncesijom na zemlji, pa smo tražili napuštenu zemlju za uzgoj miskantusa, sirovine za proizvodnju celuloze. Naš jedini uvjet bio je da kombajn može ući na taj teren. Kako sam znao da se u Hrvatskoj obrađuje oko 700.000 hektara, a 1997. se obrađivalo 2,7 milijuna hektara, dakle, da je napušteno tri četvrtine poljoprivrednog zemljišta, kao što je Lika i posebno površine oko Papuka, gdje smo mi bili zainteresirani za investiranje, smatrao sam zdravo za gotovo da ćemo dobiti koncesiju, koliko god nam treba, posaditi kulture i krenuti s poslom. Onda smo otkrili da bez obzira na to što je miskantus na europskoj listi, u nas se ne može dobiti ni koncesija ni zakup zemlje za uzgoj te biljke.

TELEGRAM: Jeste li se kome obratili za pomoć?

MIKULIĆ: Pisao sam predsjednici Republike, premijeru, tražio sastanak i slao uzorke celuloze, ali problem sa zemljištem nismo uspjeli riješiti. Onda sam našao zamjensko rješenje: odlučili smo napraviti tvornicu celuloze u Zagrebu. Imamo pilot postrojenje na bazi sirka, biljke od koje se inače prave metle i da možemo proizvoditi vrhunsku bijelu celulozi i smeđi papir koji nije baš najbolje kvalitete. Kada dođu Amerikanci demonstrirat ćemo im kako ta tehnologija funkcionira. Poslije godinu dana provjere, nedavno nam je potvrđen drugi patent i mogu o tome javno govoriti. Umjesto da koristimo miskantus, možemo proizvoditi visokokvalitetnu celulozu s 91 posto bjeline od biljke sirak. Ta biljka rodi oko stotinu tona po hektaru i više nam ne treba deset tisuća hektara za ozbiljnu proizvodnju. Dovoljno nam je do 1.200 hektara, što nije nikakav problem dogovoriti za ovu godinu. Tako ćemo prijeći samo na bijeli program celuloze. Određene zadruge sadit će sirak za nas, mi se time nećemo baviti, ali ćemo imati kooperante na 1.500 hektara.

TELEGRAM: Znači, napustili ste ideju o gradnji tvornice celuloze u Ivanić Gradu?

MIKULIĆ: Ideju s tvornicom celuloze kod Ivanić Grada zaustavila je mafija. No, kad se završi sudski spor, moći ću realizirati i programe u Ivanić Gradu, Slatini i Zagrebu. Njemačka uvozi više oko tri milijuna tona celuloze, EU iz prekooceanskih zemalja uvozi više od osam milijuna tona, a kada bismo to proizvodili u Hrvatskoj, bila bi to jaka industrijska grana i oporavila bi se cijela Slavonija s njezinim najlošijim površinama. Borba države protiv nas je suluda, jer mi možemo obnoviti hrvatsko gospodarstvo.

TELEGRAM: Kako to da vam od političara s kojima ste dobri, od bivšeg predsjednika Mesića, do zagrebačkog gradonačelnika Bandića, nitko nije pomogao?

MIKULIĆ: Bandić je jednom prigodom, kao gradonačelnik, došao k nama ali o planovima nismo razgovarali i nikada nam nije napravio ništa da bismo bili njegovi dužnici. Ni obratno. Kao gradonačelnik bio nam je počasni gost i to je sve. Ali s Mesićem je druga stvar. Mesić i ja politički se baš ne slažemo, on misli malo drugačije od mene, ali smo prijatelji. Međutim, kada je mafija mislila da je sve gotovo, da su ostvarili svoj cilj i već su se slijetali gledati ovo zemljište kako da to raskrčme, tada je došao Mesić, tada nas je spasio. Poslao je poruku da to neće ići tako.

TELEGRAM: Imate li dokaze za sve što ste rekli?

MIKULIĆ: Svaku svoju riječ mogu dokumentirati: kad sam govorio o vještačenjima, mogu dati vještačenje na uvid, kad sam spominjao patente, možete ih vidjeti, kad sam govorio o odnosu Fonda prema nama, mogu i to dokazati. Tko bi se bez osnove usudio pokušati naplatiti od države 10, 25 ili ne znam koliko milijuna kuna, a da Državno odvjetništvo takvog čovjeka ne strpa u zatvor. A ovdje se radi o sprezi i DORH koji na ovaj način pomaže mafiju. Oni su pomogli devastaciju PAN-a, nikada nisu htjeli reći: hajdemo podvući crtu, sjesti i vidjeti tko šta kome duguje, hajdemo sve to mirno riješiti, jer zašto da ljudi gube radna mjesta. Posljedica toga je da je više od 12 tisuća ljudi izgubilo posao, i to 11 tisuća u Slavoniji. U Belišću više od sedam tisuća, u Biokalniku više od dvije tisuće, u PAN-u više od 1.800. Kome to treba?

TELEGRAM: Jeste li ipak optimist, kako gledate na rješenje problema koji još uvijek traje?

MIKULIĆ: Ovo što smo pokušavali na sudu stvarno je suludo i izgleda da tamo rješenja nikada neće biti. Spreman sam razgovarati i ako treba oprostiti i dio potraživanja, samo da se riješi problem. Ne bude li to moguće, može se dogoditi da sa svojim patentima završim u inozemstvu i odande rješavam te probleme.

TELEGRAM: Imate li još strpljenja?

MIKULIĆ: Nemam. Sve ima svoje granice. Svojim strpljenjem, zapravo, upropastio sam deset godina znanja, razvoja, patenata… Žrtvovao sam nešto što se ne smije žrtvovati. I kad gledam druge, koji su radile i prije mene, a danas su poznati ljudi, prošli su slično kao i ja… Dođe bagra i uništi ih. Prije pola godine gledao sam kako se u staro željezo reže INA Dioki. To su milijarde, u to je uloženo silno znanje. Umjesto da se država ponosi s takvom firmom, radi bog zna kakvih mafijaških intriga, dopustili su da se devastira ono gdje su ugrađene tisuće života. Slično je i s drvnom industrijom. Zbog intriga, glupog ponašanja u Hrvatskim šumama i nepoštenog odnosa prema toj grani, zbog dekapitalizacije drvne industrije, izgubili smo tu privedenu granu. Devastirane su tvornice koje su bile primjer, poput prve europske tvornice tanina DIK Đurđenovac. Propala je kao i Gaj u Slatini, Slavonija DI u Slavonskom Brodu. I nikome ništa. To je strašno…

TELEGRAM: Neki mediji povezivali su vas s tajnim računima u banci u Villachu, na koje su hrvatski iseljenici uplaćivali novac za kupnju oružja…

MIKULIĆ: Marinko Mikulić nikada, ni od koga nije dobio pfening. Nema mene nigdje u toj priči. Nikada nisam bio u Villachu, i protiv mene nema nitko ništa o tome. Oni koji su me htjeli uvaliti u tu priču, koji su za to imali interes, to je ta mafija i to je također bio jedan od načina plasiranja laži o meni. Što god sam radio, time se ponosim. Recimo – 1991. godina: dolazi mi čovjek koji je tada bio u Vojnoj policiji i kaže: ‘Bilo bi zgodno da na autocesti otmemo kamion, da ga istovarimo u PAN-ovim halama i da to prodamo…’. Rekao sam mu: ‘Ti skreni kamion i dobit ćeš metak u čelo’. I tako sam na samom početku raskrstio s mafijom.

TELEGRAM: Kakva je bila vaša uloga u Domovinskom ratu?

MIKULIĆ: Dolazi rat, formiraju se brigade, jesen, kiša pada, ljudi nemaju ni kabanice, a Marinko Mikulić ode u Njemačku i doveze kamion kabanica. Eto, to sam ja radio. Bilo je i drugih aktivnosti, ali sve sam to plaćao iz svoga džepa. Bilo bi žalosno da ja od sirotinje uzimam novac u ratu, ja sam dao od svoga koliko sam mogao. A to da sam nešto uzeo, plasirano je u javnost, a da nitko nije provjerio. U Villachu je bio državni novac, pa postoji DORH i ljudi koji imaju pravo uvida i mogli su reći: ‘Marinko Mikulić je tada i tada uzeo toliko i toliko novca’. Ali to ne mogu reći jer Marinka Mikulića nikada ondje nisu vidjeli. Iz medija sam saznao da je Hrvoje Šarinić bio glavni za taj račun, i on je sam u novinama izjavio da mene nikada nije vidio u Villachu, da me nikada nije sreo. A mafija koja je krala na taj način, oni su smislili i plasirali kako nekoga utopiti, da se ne piše o njima. Zašto se ne piše o onima koji su stvarno, evidentno to uzimali? Zašto se o njima ne piše, a piše se o onima koji s tim nisu imali nikakvog posla?

TELEGRAM: Znači, nikakve veze nemate s računom u Villachu?

MIKULIĆ: Baš nikakve. Jedina nakana onih koji su to plasirali bila je moja kompromitacija. Moglo se svašta lagati, svašta govoriti, ali ja kažem: bio je to državni račun, pa što onda radi DORH? Kako dopušta da se pljuje po ljudima za kriminal u ime neke državne institucije? Kako to da se DORH o tome ne želi izjasniti? Neka kažu jesam li ili nisam. Međutim, u ovim odnosima i njima odgovara da se po meni pljuje. Oni su na ovaj način, svjesno ili nesvjesno, u funkciji mafijaštva i devastacije mojih firmi. To je suluda situacija.

TELEGRAM: S proizvodnjom kartonske ambalaže počeli ste se baviti još u bivšoj državi?

MIKULIĆ: Imao sam firmu u Jugoslaviji, dobru firmu u Andrijevcima. Tamo imamo nekih 50 tisuća kvadrata, imali smo jako dobru proizvodnju, bavili smo se snabdijevanjem drvne industrije, radili smo ambalažu samo za drvnu industriju. Nismo se uopće bavili drugim poslovima. I kad je došlo do uništenja drvne industrije, kada je došao taj nesretni rat, morali smo se preorijentirati na druge industrije, prehrambenu i slično. Inače, do tada, mi smo bili servis drvne industrije u Slavoniji. I mogu se pohvaliti, skoro sam sve strojeve tamo ja izmislio. Bili smo jedini, jer nitko nije mogao, niti znao, proizvoditi kutije za trosjede, dvosjede, fotelje, jer su specifičnog oblika, a radi se o malim serijama i radili smo ih na poluautomatima.

TELEGRAM: Znači, moglo se raditi i u bivšem sustavu?

MIKULIĆ: Mogu pouzdano reći: kad je u pitanju kriminal u bivšoj Jugoslaviji, u njenoj privredi, na moja vrata ni jednom nije ušao lopov. Nikada. Poslije rata, do 1994,. do 1995. nisam znao da, kad je o privredi riječ, postoje lopovi. A od 1996. svaki je drugi već krao. Sve je već otišlo k vragu.

TELEGRAM: Okušali ste se i u izdavaštvu. Od pokušaja preuzimanja Obzora i Vjesnika, do pokretanja tjednika Fokus…

MIKULIĆ: Hrvatski obzor nikada nisam kupovao, niti sam ikada upoznao ljude u tim novinama. S Vjesnikom je drugačije. Bio sam čitatelj Vjesnika, želio sam ući u te novine i spasiti ih. Uplatio sam nekih pet milijuna kuna i trebalo je nastaviti s preuzimanjem, no urednici i menadžment su odustali, pa su mi vratili novac. Sve je prošlo bez problema, u jednom fer odnosu. Što se tiče Fokusa, osnovao sam ga s Mladenom Maločom, a glavni operativac bio je Vanja Sutlić. Krenulo je dobro, no uvijek su na kraju bili nekakvi gubici, pa sam tražio smanjenje troškova, pa je Maloča otišao, a Vanja Sutlić ostao. Nastavili smo, no i Vanja ubrzo odlazi na HRT i dolazi do promjene glavnog urednika.

TELEGRAM: Zašto se Fokus ugasio? Na početku bili ste prilično lijevo, a onda skrenuli udesno…

MIKULIĆ: Na mene je zbog uređivačke politike rađen veliki pritisak, mada nikada nisam imao konkretan utjecaj na uređivačku politiku. Pritisci su išli prema meni, gubici su rasli, pa sam potražio pomoć Stjepana Mesića. Rekao mi je: ‘Kako ću ti ja pomoći kada me stalno napadaš?’. A stvarno, stalno su ga napadali. Tada sam se s njim dogovorio: Ugasit ću novine, ali ako pri tome upadnem u probleme, malo pomozi. I tako smo ugasili Fokus.