Pokazalo se da je uzvik Za dom spremni nužno povezan s kukastim križem
Skandal na Poljudu logičan je obzirom na širi društveni kontekst
Možemo pretpostaviti da su tri klinca koji su na poljudskom travnjaku nacrtali kukasti križ samo tipični, asocijalni i ne prepametni nogometni navijači, koji nisu svjesni sagledati šire posljedice bilo čega što rade, pa tako ni ovog idiotskog jučerašnjeg ispada.
No, sama činjenica da je kukasti križ djelo trojice, po svemu sudeći, subinteligentnih torcidaša, ne umanjuje težinu konteksta unutar kojeg je Hrvatska postala četvrta ili peta udarna vijest na BBC-evim emisijama u subotu ujutro. I mnogogdje drugdje.
Uži kontekst poljudske svinjarije tiče se hrvatskog nogometa. Činjenica jest da su dijelovi glavnih naivjačkih grupacija radikalno nacionalistički, pa i proustaški raspoloženi. Određen broj hrvatskih nogometaša nema ništa protvi takvog navijanja: Joe Šimunić nije iznimka, nego tek najglasniji eksces.
Povezivanje Hrvatske s nacizmom
Činjenica je da se Hrvatski nogometni savez, sve dok to nije prisljen učiniti zbog međunarodnih razloga, zapravo ne želi distancirati od proustaških navijačkih skupina, niti od skanidiranja ustaških i rasističkih parola. Sve je to dovelo prvo do praznog stadiona u Splitu (zbog skandiranja Za dom spremni), a zatim i do kukastog križa na terenu, do neizbježnog povezivanja Rebublike Hrvatske s kukastim križem, što je najgori mogući PR za našu zemlju.
Hrvatski nogometni savez velikim je dijelom utvrda krajnje nacionalističke desnice. Dugogodišnji Šukerov prethodnik, pokojni Vlatko Marković, poznat je i po izjavi kako je sretan što je prvenstvo 1999. godine osvojio “katolički i hrvatski klub”. (Te je godine prvenstvo osvojio Dinamo, a glavni konkurent bila je nekatolička, i u Markovićevim očima, valjda nehrvatska Rijeka).
Taj i takav nogometni savez nikada se nije mogao iskreno i efikasno boriti protiv ustaštva i rasizma na stadionima: konačni rezultat jest kukasti križ, koji se još jednom pokazao čvrsto povijesno povezanim s pozdravom Za dom spremni.
Proces rehabilitacije NDH
Širi je kontekst još mnogo gori. Na rubovima hrvatske političke i javne scene počeo je proces rehablitacije Nezavisne Države Hrvatske. Skupina ljudi koja istražuje jasenovačke žrtve (čiji broj uistinu jest sporan), otvoreno govori kako redefinicija broja ubijenih u Jasenovcu može dovesti do promjene povijesne ocjene o NDH (što je potpuna budalaština; ništa ne može promijeniti povijesnu ocjenu o državi koja je uvela rasne zakone i među ostalim zločinima, očistila zagrebački telefonski imenik od skoro svih Židova).
Na raznim portalima, u niskotiražnim novinama, i trivijalnim tv emisijama, otvoreno se manifestira mržnja prema Srbima i zaziva prevrednovanje NDH. Posebni je problem što se taj, za Hrvatsku pogubni proces, s krajnjih margina seli prema političkom mainstreamu; neki od uzvanika na inauguraciji predsjednice Grabar Kitarović istaknuti su predstavnici trenda rehabilitacije ustaštva.
Nadalje, kako je HDZ uspio okupiti skoro kompletnu hrvatsku desnicu, pod njegovom su se egidom našli i realtivno brojni zagovornici NDH i / ili njenih vrijednosti: Ruža Tomašić samo je najpoznatiji i nipošto ne najradikalniji primjer. U takvom društvenom i javnom kontekstu, nije neočekivano kada nam se dogodi skandal poput poljudskog kukastog križa.
Kriminalizirana organizacija
Nogometne posljedice tog skandala zapravo su irelevantne: čak i ako Hrvatska bude eliminirana iz kvalifikacija za Europsko nogometno prvenstvo, to neće biti katastrofa nego, možda, povod da se duboko kriminalizirana organizacija poput HNS-a napokon počinje čistiti i mijenjati.
Strateški je, međutim, važno da se atmosfera u društvu, koja dopušta rehabilitaciju NDH, stubokom promijeni. Za tu su promjenu najodgovorniji Tomislav Karamarko i Kolinda Grabar-Kitarović, koji se odmah, a zatim kontinuirano, moraju distancirati od bilo kakvih političkih vrijednosti i simbola povezanih sa ustaškim pokretom.
Redakcijski komentar uredništva Telegrama