Nekad je nužno odabrati stranu

Telegramov reporter analizira kako bi pod Trumpom mogla izgledati američka vanjska politika

Kako će se na Trumpove ideje gledati u Pekingu, Moskvi, Bruxellesu...

A live video is projected as people watch the inauguration of Donald Trump in Times Square, January 20, 2017 in New York.
Barack Obama and Donald Trump arrived at the US Capitol on Friday where the president-elect was sworn in as the United States' 45th head of state. / AFP PHOTO / Bryan R. Smith
FOTO: AFP

Najava Donalda Trumpa da će već u subotu, dan nakon što i službeno postane predsjednik SAD-a, otkazati trgovinski sporazum o Transpacifičkom partnerstvu (TPP), potvrđuje da će SAD iz temelja promijeniti dosadašnju gospodarsku politiku te izazvati tektonske poremećaje u sadašnjem svjetskom ekonomskom poretku.

Trump će srušiti Obamin sporazum o uspostavljanju zone slobodne trgovine između SAD-a i 11 zemalja Pacifika – Australije, Bruneja, Kanade, Čilea, Japana, Malezije, Meksika, Novog Zelanda, Perua, Singapura i Vijetnama te ponuditi svakoj od tih država zaključenje bilateralnog sporazuma s Washingtonom.

Protestno pismo veleposlanika

Na tu ideju odmah je reagiralo šest američkih veleposlanika u Aziji koji su poslali pismo Kongresu zatraživši da zaštiti jedan od najvećih trgovinskih sporazuma u povijesti, kojim se pokriva oko 40 posto svjetske ekonomije i koji je postavio nove uvjete i standarde u svjetskoj trgovini. Ambasadori su upozorili da će ukidanjem tog sporazuma SAD izgubiti vodeću poziciju u Aziji te da će svoje mjesto prepustiti Kini koja već ima drugo najveće gospodarstvo u svijetu.

U svom apelu, veleposlanici postavljaju pitanje zašto SAD ustupa svoje mjesto Kini te prihvaća sporednu ulogu u Aziji. Max Baucus, ambasador SAD-a u Kini, zaključio je pismo upozorenjem da će “takav ishod biti razlog za slavlje među onima koji favoriziraju “Aziju za Azijate” i državni kapitalizam”, jasno aludirajući na kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Trumpova odluka o raskidanju ugovora o TPP-u upućuje da SAD neće nametati nove političke i ekonomske odnose samo velikim političkim i vojnim suparnicima kao što su Kina i Rusija, nego i s bliskim političkim partnerima poput EU i drugih važnih saveznika.

Neizvjesnost i nelagoda zbog Trumpa

Kako će se na Trumpove ideje gledati u Pekingu, Moskvi, Bruxellesu, Parizu, Berlinu, Tokiju, teško je predvidjeti. Pogotovo kada se uzmu u obzir njegove optužbe da je EU zapravo instrument Njemačke, da je Angela Merkel napravila katastrofalnu pogrešku kada je primila toliko izbjeglica, da je Velika Britanija bila pametna kada je odlučila napustiti EU te da je NATO pakt zastario.

Većina najvažnijih ličnosti iz svijeta politike i biznisa, koja se okupila na Ekonomskom forumu u švicarskom Davosu, slaže da su neizvjesnost i nelagoda jedine riječi kojima se može odgovoriti na pitanje što nas očekuje 2017. nakon što Donald Trump preuzme vlast.

New York Times nedavno je analizirao što SAD dobiva time što se više od 210.000 njegovih vojnika nalazi u inozemstvu i došao do zaključka da oni ne brane samo svoje saveznike i jamče njihovu sigurnost, već ponajprije štite američke strateške političke, ekonomske i vojne interese u svijetu. Američki vojnici jamstvo su američke dominacije u najvažnijim, pri čemu su ekonomska suradnja i trgovina snažan dio oružja američke vanjske politike.

Najviše američke vojske u Europi

Najveći partner SAD-u je EU. Njihova godišnja trgovinska razmjena doseže vrijednost od 699 milijardi dolara. Pa je i to jedan od razloga, tvrdi New York Times, da se vojnim bazama u Njemačkoj nalazi 47.000, a u Italiji 15.000 američkih vojnika.

Uz to Amerikanci imaju velike zrakoplovne baze u Menwith Hillu, Mildenhallu, Alcon Buryu, Croughtonu, Fairfordu u Velikoj Britaniji.Najveće baze u Njemačkoj su smještene su u Hohenfelsu, Wiesbadenu, Hessenu, Schweinfurtu, Bambergu, Grafenwoehru, Ansbachu, DarmstadtuHeidelbergu, Stuttgartu, Kaiserslauternu, Baumholderu, Ramsteinu…

Više američkih vojnih baza nalazi se još u Belgiji, Nizozemskoj, Italiji, Kosovu, Bugarskoj, Grčkoj, Turskoj, a od nedavno američki vojnici stacionirani su u Ukrajini, Norveškoj, Poljskoj, Litvi, Latviji, Estoniji, Švedskoj… Države u kojima je stacionirana američka vojska godišnje plaćaju SAD-u 2,5 milijarde dolara te tako pokrivaju 34 posto bazičnih troškova. Američki vojnici osiguravaju sigurnost i mir u Europi, a EU omogućuje SAD-u da ima vojne baze u neposrednoj blizini Rusije, Srednjeg Istoka i Afrike. I, na kraju, da jamče nesmetanu trgovinsku razmjenu između EU i SAD-a.

Najopasniji američki predsjednik

Upravo zbog takve političke, vojne, ekonomske uzajamne povezanosti i ovisnosti, vodeći političari Europe s velikom nepovjerenjem i zebnjom čekaju dolazak Donalda Trumpa na vlast. Za veliki broj europskih političara Trump je već sada najopasniji američki predsjednik svih vremena, a, među njima, nisu, dakako, pripadnici radikalno desnih pokreti za koje je novi američki predsjednik politička ikona.

Svi oni postavljaju pitanje je li moguće da će se Trump odreći NATO-a i EU koji su posljednjih 60 godina bili generator transatlantske sigurnosti i robne razmjene te može li SAD, zbog svojih strateških interesa, prepustiti Poljsku, Estoniju, Latviju, Litvu na milost i nemilost Moskvi. Nicholas Soames, britanski konzervativni zastupnik i unuk Winstona Churchilla, upozorio je na Twitteru kako Trumpova politika ide na ruku Putinovim namjerama da uništi transatlantski savez i oslabi EU.

Vojska Europske unije

Stoga ne čudi što je ideja o zajedničkoj armiji Europske unije ponovno dobila na aktualnosti i važnosti. Najveći zagovornici te ideje su francuski predsjednik Francoise Hollande i njegov ministar vanjskih poslova Jean-Marc Ayrault, njemački ministri vanjskih poslova i obrane Frank-Walter Steinmeier i Ursula von der Leyen te Visoka povjerenica EU za vanjske poslove i sigurnosnu politike Federica Mogherini.

I prije nego li je Trump pobijedio na izborima predsjednik Hollande upozoravao je kako je Europa “puno više od pukog junior partnera u američkoj obrambenoj politici”, da ima “vlastitu moć i snagu” te “vlastite interese i ciljeve” te da “nije dovoljno osloniti se na nekoga drugoga, makar i prijatelja, ako se želi voditi učinkovita borba protiv terorizma”.

Ta se retorika još više zaoštrila nakon što su građani Velike Britanije na referendumu odlučili napustiti EU. Samo dan nakon referenduma francuski i njemački ministri obrane Jean-Marc Ayrault i Frank-Walter Steinmeier, predložili su da se sklopi Ugovor o europskoj sigurnosti, koji bi razradio sve oblike zajedničke suradnje u oblasti sigurnosti i obrane. Slijedeći korak, istakli su, trebalo bi biti osnivanje Stalnog civilno-vojnog zapovjednog lanca koji bi pod sobom imao, ako tako odluče članice EU, pješadijske vojne postrojbe te ratnu mornaricu. Također su istakli da EU mora postati “nezavisan i globalni politički i vojni faktor”, dok im se povjerenica EU Federica Mogherini pridružila izjavom “kako EU treba više autonomije”.

Opasne prijetnje Kini

Nakon s EU, SAD imaju najveću trgovinsku razmjenu s Kinom: godišnje se između dvije države izveze i uveze roba u visini od 599 milijardi dolara. Najave Donalda Trumpa kako će dovesti u pitanje politiku “jedne Kine” ako ta država ne prestane manipulirati vrijednošću svoje valute, ne prestane voditi “grabežljivu trgovinu i investicijsku politiku”, te ne zaustavi gradnju umjetnih otoka u Južnokineskom moru, izazvale su golemu zabrinutost u Pekingu, ali i u cijeloj Aziji.

Svima je, naime, jasno da se Peking nikada neće odreći Tajvana kao dijela svog teritorija te da neće odustati od svojih legitimnih prava na Južnokineskom moru. Stoga bi to moglo dovesti, bude li Trump ustrajao na svojim prijetnjama, do pomorske blokade Kine što bi zasigurno izazvalo vojni sukob Washingtona i Pekinga.

Sve upućuje da je Trump popustio svojim jastrebovima, posebice Peteru Navarru, kojega je imenovao šefom Ureda za trgovinu industrijsku politiku SAD-a. Profesor Navarro u svojoj je knjizi “Death by Cina”, nazvao vladu u Pekingu parazitskom, brutalnom, amoralnom, totalitarnom, imperijalističkom te se založio za trgovinske sankcije protiv Kine tvrdeći da su SAD već u trgovinskom ratu s tom državom. S obzirom na sve to doista je nemoguće predvidjeti što će se zbivati i kako će se razvijati odnosi između SAD-a i Kine.

Japan plaća SAD-u 4,4 milijarde dolara godišnje

Treći trgovinski partner SAD-a je Kanada s 577 milijardi dolara trgovinske razmjene, a četvrti je Japan sa 194 milijarde dolara, a slijedi Južna Koreja sa 115 milijardi dolara. Raskidanje ugovora o Transpacifičkom partnerstvu najviše će pogoditi upravo Japan i Južnu Koreju, najveće saveznike SAD-a u Aziji.

Uz razvijene trgovinske i političke odnose, SAD te Japan i Južnu Koreju, posebno povezuje intenzivna vojna suradnja. U Japanu se nalazi 7 velikih pomorskih i zrakoplovnih baza u kojima je stacionirano 45.000 američkih vojnika dok ih je u Južnoj Koreji 28.500.

Te su baze važne za Japan i Koreju jer ih štite od Kineza, Rusa i Sjevernih Koreanaca. Zbog toga najveći dio temeljnih troškova boravka američke vojske u Japanu snosi Vlada u Tokiju: godišnje plaća SAD-u 4, 4 milijarde dolara ili 75 posto svih troškova. Južna Koreja je prošla nešto bolje: plaća samo 40 posto troškova u visini od 834 milijuna dolara godišnje.

SAD žele sačuvati dominaciju u Aziji

U Jugoistočnoj Aziji SAD imaju pet baza na Filipinima, ali se ne zna koliko je vojnika tamo, bazu u Australija u Darwinu gdje je stacionirno 1000 američkih vojnika, no u planu je povećanje vojnog personala na 2,5 tisuće. Istodobno 2015, SAD su izvezle u Tajvan oružja u vrijednosti od dvije milijarde dolara, a s tajlandskom mornaricom redovito se održavaju zajedničke vojne vježbe…

Sa svim tim državama SAD ima ugovore o zajedničkoj obrani, koji, među ostalim, osiguravaju Washingtonu kontrolu nad pomorskih putovima u Južnokineskom moru na kojima se odvija 30 posto svjetske trgovine na moru vrijedne 5,3 tisuće milijardi dolara. Od toga se 1,2 tisuće milijardi dolara odnosi na trgovinsku razmjenu s SAD.

Bez vojnih baza u Japanu, Južnoj Koreji, Filipinima, Australiji, Singapuru, SAD ne bi mogle sačuvati dominaciju i utjecaj u Aziji niti bi mogle kontrolirati i ograničavati moć Kine. Stoga je za Washington vojna prisutnost u tom dijelu svijeta čak važnija nego li za tamošnje države.

SAD u 2016. bacile 26. 176 bombi

SAD su u sličnoj situaciji na Srednjem istoku i Perzijskom zaljevu. Tamo čak 36.000 američkih vojnika, stacioniranih u bazama u Iraku, Saudijskoj Arabiji, Bahreinu, osigurava područje na kojemu se nalazi 34 posto svjetske nafte te 16 posto plina. Istodobno, američka vojska kontrolira plovne putove kojim se ti energenti prevoze u svijet te predstavljaju posljednju obranu pred Iranom i terorizmom. Zbog toga saveznici SAD-a plaćaju 658 milijuna dolara godišnje i tako pokrivaju 60 posto troškova boravka američkih vojnika u tom dijelu svijeta.

Na temelju podataka koje je objavio Pentagon, Council on Foreign Relations, nezavisna thing tank organizacija koja se bavi istraživačkim radom, izračunao je da je vojska SAD-a tijekom 2016. bacila 26. 176 bombi i raketa na neprijateljske ciljeve, što je 3.027 projektila više nego 2015. Najviše je bombi i raketa bačeno na Siriju, 12.192, na Irak 12.097, na Afganistan 1.337 bombi, Libiju 496, Jemen 34… Samo rakete i bombe bačene na Irak i Siriju stoje godišnje američke poreznike više od 3 milijarde dolara.

S obzirom na to nije čudno da se SAD imaju godišnji vojni proračun od 566 milijardi dolara koji je gotovo isti kao i vojni budžeti osam zemalja koje najviše izdvajaju za naoružanje na svijetu. Tako Kina ima vojni budžet od 215 milijardi godišnje, Saudijska Arabija 87 milijardi, Rusija jedva 66 milijardi, Velika Britanija 55, Indija i Francuska po 51, Japan 41, Njemačka 39 i Južna Koreja 36 milijardi dolara.