Nekad je nužno odabrati stranu

Telegramov reporter opširno o SAD-u; je li došao kraj presudnom utjecaju američke politike na svijet

Mogu li preživjeti Trumpovu pobjedu, sukob s Rusijom, rat u Siriji...

US President Barack Obama speaks at the United Auto Workers-General Motors Center for Human Resources January 20, 2016 in Detroit, Michigan. / AFP PHOTO / Brendan Smialowski
FOTO: AFP/AFP

Rusija je, barem privremeno, pobijedila u sirijskom ratu, u kojem se Amerika nije usudila otvoreno operativno angažirati. Tradicionalni američki saveznik, Turska, sada optužuje Sjedinjene Američke Države za potporu Islamskoj državi, produbljujući, barem naizgled, suradnju s Rusijom, i to u vrijeme kada tjelohranitelj turskog predsjednika Erdogana ubija ruskog veleposlanika u Ankari.

Filipinski predsjednik, a Filipini su tradiconalna američka interesna sfera, javno vrijeđa Baracka Obamu. Naposljetku, i najgore od svega, Amerika je dobila novog predsjednika, kojeg će se ismijavati i u sadašnjosti, i u budućnosti, i u povijesnim revalorizacijama, a koji je, sad je sasvim očigledno, izabran uz barem malu pomoć Vladimira Putina: materijalna je činjenica da je Putin sabotirao kampanju Hillary Clinton.

Amerika se već našla u sličnim problemima

Svi ovi podaci upućuju ne samo na trenutni debakl vjerodostojnosti američke politike, nego, što je mnogo važnije, na trajni dramatični pad utjecaja Sjedinjenih Država u svijetu koji je, mislilo se do 11. rujna 2001. godine, dugoročno obilježen Pax Americanom i liberalnom paradigmom. Danas je sasvim mlako zbijati viceve na račun američke vanjske politike, dok je njena unutarnja politika, zahvaljujući Trumpovoj pobjedi, postala tragičan vic po sebi.

No, prije no što se počne govoriti o kraju američke dominacije globalnom politikom, valja podsjetiti kako se Washington barem tri puta unatrag pola stoljeća našao u vrlo sličnim problemima. Prvo se, početkom šezdesetih, Sovjetski Savez uspio infiltrirati na Kubu, uspostavljajući komunističku državu 140 kilometara od Key Westa (ovdje valja podsjetiti da Fidel Castro, prije povezivanja s Moskvom, nije bio komunist).

Dio 60-ih u potpunom unutarpolitičkom kaosu

Odmah poslije tog debakla, koji je stvorio otvorenu prijetnju za američku fizičku sigurnost, i koji je zamalo doveo do trećeg svjetskog rata, ubijen je predsjednik Kennedy. U idućih nekoliko godina, usred borbe za građanska prava, (ustvari, borbe za dokidanje rasne diskriminacije), ubijeni su Martin Luther King i Robert Kennedy. Amerika je, dakle, veći dio šezdesetih provela u potpunom sigurnosnom i unutarpolitičkom kaosu.

Prve godine idućeg desetljeća obilježene su američkim povlačenjem iz Vijetnama te aferom Wategate, koja je pokazala duboku korumpiranost najviših političkih dužnosnika, na čelu s predsjednikom. Sjedinjene Države preživjele su i kubansko poniženje, pa vijetnamsku katastrofu, pa politička ubojstva, pa Nixonovu ostavku, i svejedno su, samo petnaestak godina iza svih tih traumatičnih događaja, koje su mnogi bili označili kao kraj američke globalne dominacije, srušile komunizam i uspostavile Pax Americanu.

Vojnim akcijama kompromitirale svoju politiku

Zatim je, poslije desetljeća relativnog mira i snažnog prosperiteta, kako ekonomskog, tako i prosperiteta liberalne ideje, došao 11. rujan 2001., koji je prvo, pokazao da je Amerika ranjiva na vlastitom tlu, i drugo, pokrenuo niz dalekosežnih političko vojnih akcija, koje nisu bile neopravdane. Međutim, formalni povod za te akcije zasnivao se na lažnim informacijama o iračkom oružju za masovno uništenje, što je žestoko kompromitiralo bilo kakvu američku globalnu politiku.

Osim toga, poslije ulaska u Irak , Amerikanci su demonstrirali da nisu kadri uspostaviti minimalni red u toj vjerski i nacionalno duboko podijeljenoj te bezuvjetnoj korumpiranoj zemlji. Do Obamine pobjede na izborima, Sjedinjene su Države bile globalni predmet ismijavanja. Zemlja koju smo svi desetljećima smatrali simbolom slobode i bar donekle jednakih šansi, pretvorila se u strašilo kojem dominiraju agenti Domovinske sigurnostii I beskrupulozni neokonzervativci poptu Cheneya, Rumsfelda i Wolfowitza.

Obama preokrenuo paradigmu zle Amerike

Baracku Obami trebalo je samo godinu dana da preokrene paradigmu zle Amerike: Obama je Ameriku opet učinio, ako ne globalno popularnom, svakako masovno prihvatljivom. Istodobno, za njegova su mandata Sjedinjene Države doživjele ozbiljnu ekonomsku renesansu; stopa nezaposlenosti pala je na pet posto, a dionice i dolar nikad nisu bolje kotirali. Međutim, u drugom dijelu drugog Obamina mandata, Sjedinjene su Države ponovo počele trpjeti zaista teške udarce.

Čak i ako posve površno analiziramo američke poraze u protekle dvije ili tri godine, zajednički im je nazivnik sasvim jasan: namjere su se dramatično razlikovale od postignuća. Washington je inzistirao na ruskom povlačenju iz Ukrajine, ali je Moskva svejedno anektirala Krim, bez ikakve realne mogućnosoti da se Krim u doglednom razdoblju vrati Ukrajini.

Slaba Amerika ojačala regionalne diktatore

Dinastija Asad dobiva rat u Siriji, što je neposredna posljedica Obamina straha od izravne vojne intervencije protiv jednog od najbrutalnijih režima modernog vremena. Dapače, gotovo je lako konstatirati kako bi danas svijet bio barem malo manje loš, da su Sjedinjene Države politički eliminirale Bashara al Asada.

Neodlučnost u Siriji istodobno je pomogla obnovi ruskog globalnog utjecaja, koji se unatrag osamdeset godina redovito pokazivao gotovo kobnim za svjetsku sigurnost. Naposljetku ,slaba Amerika koja javno gubi i od Putina, i od Asada, ojačala je druge regionalne diktatore, poput Erdogana i Druartea, koji sada otvoreno nastupaju kao američki protivnici. Političari njihova ranga prije samo sedam ili osam godina ne bi se usudili tako ponašati.

Akutalni američki pad prvenstveno je posljedica pada liberalne paradigme u većem dijelu svijeta. Liberalna paradigma nije isporučila obećano: zbog Velike krize nije uspostavila materijalno bolji i pravedniji svijet za većinu građana, i nije dovela do globalnog mira. Nasuprot tome, svijet je patio od dugogodišnje recesije te se suočio s dosad neviđenim manifestacijama vjersko-političkog terorizma.

Povratak Europe (i svijeta) bazičnim identitetima

Debakl liberalne paradigme zakonito je osnažio zagovornike čvrstorukaške politike u velikom dijelu svijeta: od Filipina do samih Sjedinjenih Država. Nadalje, pad liberalne paradigme vratio je dojučerašnje građane Europe (ili svijeta) njihovim bazičnim identitetima: Englezi toliko žele biti Britanci da su glasovali za Brexit, Hrvati opet malo intenzivnije ne podnose Srbe i imaju potrebu češće gledati u zastavu i slušati himnu (pa je zato Milanović morao izgubiti izbore), dok Rusi sanjaju o obnovi imperija.

A Amerikanci ne žele tolerirati crnog predsjednika, ni meksičke imigrante. Barack Obama državnik je velikih govora i vječnih ideala: osim pape Franje, danas na svijetu ne postoji niti jedan političar Obamine širine i idealizma. Angela Merkel plemenita je pragmatičarka, ali nije dobro za Zapad, ako sadašnjost i budućnost liberalnog Zapada ovisi o njemačkoj kancelarki. S obzirom na Trumpovu pobjedu, stanje na Zapadu i drugdje još će se neko vrijeme pogoršavati.

Vratit će se kao vodeći jamac liberalne politike

Međutim, bilo bi potpuno preuzetno tvrditi kako je liberalna paradigma došla do svog kraja, i da će Sjedinjene Države dugoročno izgubiti vodeću ulogu u svijetu. Evo zašto. Prvo, ruski predsjednik Putin kriminalizirani je diktator, čija zemlja nije uspjela izgraditi brojne elementarne državne institucije, i koji ne može postati vodeći svjetski državnik (premda ga se može smatrati trenutno najmoćnijim). Drugo, Kina ne može, dugoročno gledajući, postati vodeća svjetska sila, jer su njeni unutarnji i međunarodni kapaciteti limitirani komunističkim sustavom, koji je globalno neprihvatljiv.

Treće, radikalizam koji je zahvatio Ameriku i velike dijelove Europe, s vremenom će se prirodno ispuhati, jer je u današnjem svijetu, koji je već proživio iskustvo apologije zakonske jednakosti i ljudskih prava, nemoguće vratiti se na poredak u kojem su emigranti drugorazredni, muslimani teroristi, a svatko tko nije nacionalno dovoljno zagrijan, potencijalni državni neprijatelj. Sadašnja, ekstremistička atmosfera, može trajati još neko vrijeme, ali ona se mora rasplinuti, ili će dovesti do novih ratova. Današnji svijet zaista podsjeća na tridesete godine prošlog stoljeća.

No, jednom kad prođu razni Trumpovi, i ruska težnja za dominacijom, i kad Kina uđe u fazu demokratizacije, liberalne vrijednosti ponovo će postati privlačne i dominantne (kao što su se vratile i ojačale poslije Drugog svjetskog rata). Što će Americi, uz sve druge njene potencijale, ponovo osigurati vodeću ulogu u svijetu. Amerika, dakle, nije pala. Ona posrće, i sigurno će još mnogo gore posrtati u iduće četiri godine, ali će se iza toga vratiti kao vodeći svjetski jamac liberalne politike.