Tena Štivičić za Telegram: Svi smo odnekud došli. Osim Afrikanaca. Oni jedini od nas, u suštini, nisu migranti

Novi val perspiracije

I traje to čekanje. Britanija nije u Schengen zoni, a i onaj čovjek je prije nekoliko dana pucao u vlaku za Pariz.

Pa se opet ukrcavamo u vlak. Koji onda stoji zbog tehničkog problema. Kasno je već. Nema položaja u kojem me ne boli trtica. Put sad već traje od jutra. Vruće je bilo tijekom dana, a to hoće utjecati na sastav zraka u vagonu. Nakon ove ekskurzije na carinu i natrag podigao se novi val perspiracije i sad je u vagonu već nepodnošljivo. Zabijem nos u knjigu, srećom čitam džepno, a ne Kindle izdanje i spašava me meki miris tankih papirnatih stranica Povjesničarke, Elisabeth Kostove. Već me drugi put spasila danas. Uzela sam je s police u kući u kojoj smo boravili, obećavši da ću je poslati natrag. Lako se čita i odlično mi društvo pravi u ovim okolnostima, jedino što mi nikako ne postaje stalo je li Drakula živ ili mrtav. A sad, kad sam dogurala do četiristote stranice, bojim se da ću pročitati i sljedećih četristo.

Kako se dosada često maskira u glad, jedem previše gumenih bombona i smokvi koje nosim iz vrta i već me boli želudac. Smrdi sa svih strana osim s one na kojoj je prozor. Jedno dijete vrišti. Jedno drugo, koje je vrištalo prvih nekoliko sati, sad gleda jednu te istu epizodu Peppe Pig deseti put, a njegova ga izbezumljena mama nema snage opomenuti kako se ne bi vratilo planu A.

Nadrkani otac bez automobila

Kad se zasitim Drakule gledam kroz prozor, a misli mi lutaju. Mislim o nekim svojim izborima – što bih sve da ima više vremena i da se mogu živjeti dva života. Kako bi izgledao moj život da nisam kao studentica otišla u London. Da mogu nedjeljom k mami na ručak i da nisam navikla na sedamnaest raznih zvukova kiše, ali da nemam sva iskustva, ljude, događaje koje mi je taj izbor pružio.

Pruga ide i uz neke autoputove. Na njima mnoga vozila, preplanule obitelji u family friendly automobilima, s ocem još uvijek nadrkanim što do penzije više neće voziti neki ‘muški’ auto. A kako stvari stoje s ekonomijom, ni tada. Jer, gore nam je nego što nam je bilo.

Ono ogromno vozilo za koje ne znam kako se zove, a prevozi automobile u dva kata, kao i uvijek, čini se baš nesigurnim i pitam se kako li samo pažljivo mora voziti taj vozač s tako dragocjenim teretom. Prolazi i mnogo kamiona. Na jednom je reklama za piletinu.

Instinkt za preživljavanje

Ne vidi se na bočnoj strani izvana, jer riječ je, naime, o željezu, da je iznutra, golim rukama, željezo izgrebano skoro do puknuća. Jer takav je ljudski instinkt za preživljavanje.

Unutra, u kamionu, koji reklamira piletinu, sedamdesetak je ljudi, natrpanih jedni preko drugih, teško je ustanoviti koliki broj sati ili dana. Hrane i vode, ako su imali, više nemaju, nuždu obavljaju u toj istoj ćeliji bez zraka. Možda u kutu, ako ima toliko mjesta. Ali, sedamdeset ih je. Satima i danima. Tako je to u kamionima od kojih ovaj nije ni prvi ni zadnji. Tu i povraćaju, jer je vruće, zagušljivo, jer su uhvatili bolesti na putu, jer su neke žene trudne, neke krvare, a djeca plaču. Jer je, osim svih tih neshvatljivih okolnosti, jedan dio njih unutra već mrtav. Ovi, još živi, sjede, leže, uz, na, po leševima svojih sunarodnjaka, članova obitelji ili totalnih stranaca i ti se leševi u vrućini i vlazi brzo raspadaju i nepodnošljivo smrde. Preostali golim rukama pokušavaju razrovati pukotinu u željezu. Rukama. U željezu. Da bi udahnuli spasonosni dašak zraka. Ali ne uspijevaju. I svi umiru.

Pa zamišljam što misli netko takav u tom kamionu što se vozi pored nas. Razmišlja li uopće ili je samo u grozničavoj nevjerici da su mu baš tako pale karte. Da ga istjeraju iz kuće jer se u njegovoj zemlji odvija rat u koji su prste umočile sve velike sile svijeta. Da se odvaži na taj put. Da je put u nepoznato. Tamo gdje je jedino dosad bilo sasvim sigurno i vlastito, tamo su sad traume i more i to ‘tamo’ više ne postoji. I da se možda nikad neće vratiti.

Smrad raspadajućih tijela

Da je ostavio za sobom sve što voli, i sve što je poznato, i sve što posjeduje. I da takav, bespomoćan, slab, ranjiv psihički, fizički, ontološki, bježi. Jer ima taj zadnji atom snage – kojim želi živjeti i želi da mu prežive djeca. I ne može shvatiti da neće, negdje u nepoznatom, nepristupačnom svijetu, s vremenom, nakon osamljeničkih, mukotrpnih, ponižavajućih godina, izgraditi novi život u kojem će biti još nekih dobrih trenutaka. I djeca će zaboraviti. Ne, ugušit će se u smradu raspadajućih tijela svoje vlastite djece, u kamionu, ostavljenom na autoputu, koji na sebi nosi reklamu za piletinu.

Do tada je bio ljudsko biće i živio dostojanstveno koliko to život, u prosjeku, dopušta. Zna da postoji jedna škola mišljenja da smo svi pripadnici iste vrste koja je stvorila silnu umjetnost, poeziju, filmove, pjesme, spotove, slike, knjige, priče, spomenike, povelje i protokole ispjevane kao posljedica velikih trauma dvadesetog stoljeća; u sjećanje na holokaust, na stradanja u dva rata i u drugim ratovima. Ljudi, ipak, osim psihopata, imaju sposobnost suosjećajnosti.

Optužbe za terorizam i kriminal

Na izlazu iz Eurostara svi priskačemo u pomoć trudnici. Kolege biciklisiti neobično solidarno pomažu jedni drugima s kabastim koferima s biciklima. Sjati se čitavo čudo osoblja da pomognu dvjema gospođama u invalidskim kolicima.

Pa možda misli da će mu, kad golim rukama, do krvi, noktima, grebe po željezu kamiona jer se guši, netko otvoriti jebena vrata!

Da, kad stoji na granici, bez ičega, osim plastične vrećice, s uplakanom, upišanom, premorenom, prestravljenom djecom u naručju, da neće na njega bacati suzavac.

Da ga narod, koji je tek prije dva desetljeća bježao i oslanjao se na suosjećajnost raznih zemalja Europe, neće optuživati za terorizam, kriminal i lukavo prebacivanje radikalizirane vojske.

Najprimitivnije desničarske opcije

Da ta neizvjesna patnja neće biti samo adut za raspirivanje straha kojim će manipulirati najprimitivnije desničarske političke opcije svake zemlje na koju se imao nesreću namjeriti. A da njega nitko neće čuti kad kaže da ne bi išao da je mogao birati.

Jer, uglavnom se ne ide – ako se ne mora. Samo studenti i bankari idu smiješeći se. Prvi naivno. Drugi demonski.

Migranti idu samo kad moraju. Kad su sve druge opcije prekrižene. A netko ili nešto stalno križa druge opcije. Od prvog afričkog plemena naovamo. Svi smo tako došli. Svi smo prvo odnekud došli. Osim Afrikanaca. Oni jedini nisu prvo došli. Oni jedini od nas, u suštini, nisu migranti.

---

Objavljeno u tiskanom Telegramu, 5. rujna 2015.