Markovina: Tiha smrt kurikularne reforme odnosi i zadnje tragove vjerodostojnosti ove Vlade

Vlada ostaje bez ikakvih argumenata u pogledu svog karaktera

ZADNJA IZMJENA: May 23, 2016
Foto: PIXSELL

Malo što tako zorno svjedoči o ispraznosti retorike o reformama kojim nas zasipa ova Vlada, kao najavljena ostavka Borisa Jokića. Današnji Jokićev istup predstavlja naravno potez očajnika koji pokušava krajnjim metodama osigurati barem djelomično usvajanje reforme koju je vodio, iako je vjerovatno i sam svjestan uzaludnosti tih nastojanja.

Stvari su vrlo jednostavne. Na vlasti imamo grupu ljudi koja je nevjerovatnom i do sada nezabilježenom bukom u javnom prostoru, svojim parolaškim pristupom suspendirala bilo kakvu mogućnost dijaloga. Iskoristivši recept koji je već odavno iskušan, a svodi se na bezrazložnu proizvodnju izvanrednog stanja, politički diletanti i radikalni nacionalisti papagajski su najaljivali smak svijeta, ukoliko njih ne izaberemo kao spasitelje.

Politika obilježena mesijanskim kompleksom

Tako je uspostavljena politika koja je presudno obilježena sindromom mesijanskog kompleksa, prisutnog kod svih vodećih ljudi na vlasti, s posebnim naglaskom na Božu Petrova. Magična riječ kojom je značajan dio populacije zaveden, bila je reforma, korištena u množini naravno. Pri čemu nitko, uključujući i mesijanske reformiste, nije znao suvislo objasniti sadržaj tih reformi, a s vremenom se odustalo i od onih koje su barem općenito spomenute, poput ukidanja županija.

Drugim riječima, društvo je izloženo konstantnoj terorizaciji od strane vlasti, kojoj je jedini vidljiv cilj održavanje na vlasti. No to je tek površinski sloj aktualnih vlastodržaca. Ključni smisao njihove politike odnosi se na stopiranje bilo kakvih istinskih reformi, koje bi zemlju konačno riješile baštine iz devedesetih.

Razgradnja stanja smeta ovoj vlasti

Dakle upravo suprotno onome za što se deklarativno zalažu. Hrvatsko društvo je u duhovnom smislu, od 1990. do danas dubinski obilježeno državotvornim nacionalizmom i presudnim utjecajem Katoličke crkve, sa svim njezinim svjetonzorskim i ideološkim teretom i pripadnike današnje vlasti bilo kakva razgradnja takvog stanja smeta.

Pri čemu to ide to razine u kojoj bilo kakva egzistencija drugačijih svetonazora i pogleda postaje problem, kojeg treba riješiti pretvaranjem jednog svjetonazora u opći. To je ono na čemu inzistiraju Željka Markić, Crkva i ministar kulture, koristeći se terminima poput zajedništva i nove nacionalne paradigme. S obzirom da se Most u pravilu slaže s ovim ideološkim postavkama, oko ovih stvari ne radi nikakav problem.

Potpuno ignoriranje realnosti

Imajući u vidu sve navedeno, jasno je kako se tiha smrt kurikularne reforme odnosi i zadnje tragove vjerodostojnosti tzv. reformske politike te ostavlja Vladu bez ikakvih suvislih argumenata u pogledu njezinog karaktera. On se naravno, kao što je već navedeno, odnosi na konzerviranje zadanih vrijednosti s jedne strane i potpunu ignoranciju realnosti s druge.

To je točka u kojoj se Vladina ideološka ofanziva skladno dopunjuje s nastojanjem Crkve i njezinih glasnogovornika. Jednako kao što u Vladi odbijaju prihvatiti činjenicu da se današnje obrazovanje ne može temeljiti na devetnaestostoljetnom razumijevanju svijeta i očekivanju da će školarci s oduševljenjem čitati Marulića, tako i Crkva odbija prihvatiti činjenicu da ljudi naprosto imaju spolne odnose sa ili bez braka i mimo želje da kao posljedicu zasnuju obitelj.

Uspostava totalitarnog društva

Sve navedeno je još i prije nastupanja aktualne vlasti bilo jasno svakome tko je makar i površno pratio gibanja u društvu i na političkoj sceni. Ono što je u novonastalim okolnostima novost je činjenica da se sada nastojanjem za uspostavom totalitarnog društva suočavaju i ljudi koji se analizama tih procesa nisu bavili, niti su ih društvena kretanja pretjerano zanimala.

To objašnjava Jokićevu šokiranost činjenicom s kim ima posla. Što ne mora nužno biti loše, jer je demokratsko društvo konačno počelo uviđati potrebu za suprotstavljanjem takvim trendovima, iz čega će lako proizaći zaključak da su hrvatskom društvu doista potrebne reforme, ali one koje bi razgradile uspostavljene odnose moći i klerikalno nacionalističku paradigmu koja uvjetuje gotova sva kretanja u politici, kulturi i društvu.

Dragan Markovina
Povjesničar i publicist
2 članaka Više o autoru