Rasprava je stara najmanje četvrt stoljeća. U prosincu 1998., u vrijeme dok je Europska unija imala tek 15 članica i još se nije proširila na istočnu i srednju Europu, tadašnji britanski premijer Tony Blair i francuski predsjednik Jacques Chirac predložili su formiranje vojnih snaga koje bi mogle podupirati autonomno djelovanje EU-a u međunarodnim krizama.
Godinu dana kasnije Europsko vijeće je na sastanku u Helsinkiju zaključilo da zemlje članice EU-a trebaju do 2003. osigurati kontingent od 50 do 60 tisuća vojnika koji bi se mogli rasporediti na terenu u roku od 60 dana. To se nikada nije ostvarilo.
Teoretske borbene skupine
EU je u međuvremenu, doduše, oformila borbene skupine. U teoriji, riječ je o snagama od 1500 ljudi za brzu reakciju na krize i sukobe. U stvarnosti, maksimalni doseg borbenih skupina dosad bile su zajedničke vježbe – uglavnom zbog nedostatka političkog konsenzusa među zemljama članicama kada ih i kako koristiti, snage za brzu reakciju nikada nisu još testirane na terenu, niti raspoređene na krizno područje.
Kroz cijelo to razdoblje od četvrt stoljeća, nastavljena je diskusija oko pitanja koje unutar EU-a redovito izaziva žustre polemike: treba li Europska unija vlastitu vojsku? Rasprava se kroz godine vodila različitim intenzitetom, ovisno, naravno, o okolnostima. U ljeto 2016., primjerice, otvorio ju je mađarski premijer Viktor Orban zbog izbjegličke krize. Lani ju je iniciralo kaotično povlačenje američkih i međunarodnih snaga iz Afganistana.
Lekcije iz Afganistana
„Moramo izvući lekcije iz ovog iskustva. (…) Kao Europljani nismo bili u stanju poslati šest tisuća vojnika da osiguraju područje oko kabulskog aerodroma. SAD je mogao, mi nismo“, izjavio je tada za talijanski Corriere della Sera Josep Borrell, visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku. Prošle jeseni je stoga osmišljen plan za formiranje zajedničkih EU snaga od pet tisuća vojnika koji bi mogli intervenirati u krizama, ne oslanjajući se na SAD.
Uzimajući u obzir ranije pokušaje i promašaje, prijedlog je dočekan s razumljivom skepsom: postoje li ikakva jamstva da i ovaj pokušaj neće završiti kao prethodni, na lijepim obećanjima, a potom će slijediti nevoljkost da se išta u praksi poduzme? Povlačenje iz Afganistana bilo je završeno, a EU se u tom trenutku već bila okrenula drugim, prečima temama. No, ruski napad na Ukrajinu mogao bi opet sve promijeniti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Macronova inicijativa
Prošle srijede, u obraćanju svojim sunarodnjacima, francuski predsjednik Emmanuel Macron nabrajao je što sve EU, po mišljenju Pariza, mora poduzeti kako bi smanjila ovisnost o drugima i postala „neovisnija i suverenija“ sila. Uz ekonomiju i energetiku, spomenuo je i ulaganje u sigurnost: „Ne možemo više ovisiti o drugima da nas brane, bilo na kopnu, na moru, pod morem, u zraku, u svemiru ili u cyber prostoru“.
Macron se od početka mandata zalaže za jačanje obrambenih i strateških sposobnosti EU-a. Još je 2018. francuski predsjednik govorio o formiranju „istinske europske vojske“, tvrdeći da EU mora biti u stanju samostalno se braniti, ne oslanjajući se na Washington. Tada je na čelu SAD-a bio Donald Trump, čovjek koji je uporno dovodio u pitanje euroatlantsko savezništvo.
Macron, pak, sada najavljuje da će se o svim tim pitanjima – jačanja Europske unije kao ekonomske, energetske, a onda i „mirovne sile“ – raspravljati 10. i 11. ožujka na summitu koji Francuska, trenutno predsjedateljica EU-a, organizira u Versaillesu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prijedlozi iz Varšave
Prema neslužbenim izvorima Telegrama, u deklaraciji koja se priprema za sastanak na vrhu nema formulacije o europskoj vojsci, ali se spominje jačanje obrambenih sposobnosti EU-a. No, činjenica jest da je ideja zajedničkih EU snaga nakon ruske invazije na Ukrajinu manje mrska i u nekim zemljama Unije koje su dosad prema tom prijedlogu bile rezervirane, strahujući da bi to oslabilo sposobnosti NATO-a.
„U teoriji, to nije najgora ideja“, tumačio je lanjskog proljeća dužnosnik poljske vlade, upozorivši, međutim, da se formiranje europskih snaga može temeljiti prvenstveno na jakim nacionalnim vojskama. Ako je državama problematično izdvajati dva posto BDP-a za obranu, što je cilj NATO-a, onda bi stvaranje i financiranje paralelne europske vojske uz NATO značilo slabljenje snaga koje čine taj vojno-politički savez.
Jačanje NATO-a?
No, poljski premijer Mateusz Morawiecki smatra da ima rješenje. Na sastanku EU vijeća „predložio sam izgradnju vrlo jake europske vojske koja bi bila integrirana u NATO“, izjavio je prije tjedan dana u intervjuu za Berliner Morgenpost. Kako bi to u praksi funkcioniralo, nije detaljizirao, mada se ipak čini da cilja tek na jačanje istočnog krila NATO-a. Treba imati na umu da nisu sve članice EU-a ujedno i članice NATO-a.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Morawiecki poziva i na povećanje izdvajanja za obranu na području EU-a. Umjesto dosadašnjih 300 milijardi eura, trebalo bi ulagati 500 do 600 milijardi, smatra poljski premijer. Nadalje, investicije u obrambene sposobnosti, financirane iz nacionalnih proračuna, smatra poljski premijer, ne bi trebalo uključivati u izračun deficita prema EU pravilima koja od država članica traže da proračunski deficit drže ispod tri posto BDP-a.
EU mijenja pravila?
Ta se pravila, zbog pandemije, trenutno ne primjenjuju striktno. No, sada se unutar EU-a javlja ideja da bi ulaganja u obranu trebalo trajno izuzeti iz tih pravila, kako bi države mogle investirati, a da se pritom ne izlažu problemima s Bruxellesom. Teško je, međutim, očekivati da će ta ideja dobiti potporu u zemljama koje su glavni pobornici proračunske discipline.
Unatoč tome, pojedine EU članice već planiraju bitno povećanje nacionalnih obrambenih proračuna. Njemački kancelar Olaf Scholz najavio je nedavno da će ove godine u njemačku uložiti sto milijardi eura te da će Njemačka ubuduće izdvajati dva posto svog bruto nacionalnog dohotka za obranu. Povećanje proračuna za obranu najavila je i Austrija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Argumenti protiv…
Ideja o formiranju zajedničkih snaga uvijek je, kako smo već napomenuli, izazivala žustre polemike unutar EU-a. Neki su smatrali da bi to utjecalo na sposobnosti NATO-a (gore smo već naveli razloge koje je iznio poljski dužnosnik), a da Europu ne bi učinilo sigurnijom. Pogotovo bi to mogao biti uvjerljiv argument sada, kada su se Sjedinjene Američke Države punom snagom svoje političke i vojne moći vratile u Europu, kao jedan od bitnih jamaca sigurnosti i aktivne uloge NATO-a.
No, EU mora računati da se u Bijelu kuću može vratiti predsjednik poput Trumpa koji će svojom potezima i retorikom opet potkopavati transatlantsko savezništvo. U Trumpovom mandatu je stoga među EU liderima prevladavao dojam da Unija mora poduzeti nešto da se u budućnosti ne mora dominantno oslanjati na SAD u pogledu svoje sigurnosti.
…i jedan za
Uz financiranje, uvijek se postavljalo i pitanje upravljanja tim snagama (osim ako nisu u okviru NATO-a, ali u tom slučaju što s EU zemljama koje nisu u Savezu?). Dakle, pitanje je kako bi se odlučivalo kada će i gdje biti upotrijebljene, pogotovo kad se zna koliko su zemlje članice EU-a nesklone prebacivanju nacionalnih ovlasti na Bruxelles u bilo kojem području, a kamoli u obrani.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U prošlosti je konfuziju stvaralo i sasvim bazično pitanje – čemu bi zajedničke europske snage uopće služile. Govorilo se o brzom odgovoru na krize i sukobe, o pomoći u slučajevima prirodnih katastrofa, ali i o migracijama, zaštiti vanjskih granica EU-a i tako dalje. Nakon napada na Ukrajinu i novog rata na tlu Europe čini se da je baš to pitanje dobilo, nažalost, konkretniji odgovor.
Treba li Europska unija vlastitu vojsku?
Rasprava o zajedničkim EU snagama vodi se već barem 25 godina
Ideja o EU vojsci uvijek je izazivala žustre polemike. Neki su smatrali da bi to utjecalo na sposobnosti NATO-a, a da Europu ne bi učinilo sigurnijom. No, EU mora računati da se u Bijelu kuću može vratiti predsjednik poput Trumpa koji će svojom potezima i retorikom opet potkopavati transatlantsko savezništvo
Rasprava je stara najmanje četvrt stoljeća. U prosincu 1998., u vrijeme dok je Europska unija imala tek 15 članica i još se nije proširila na istočnu i srednju Europu, tadašnji britanski premijer Tony Blair i francuski predsjednik Jacques Chirac predložili su formiranje vojnih snaga koje bi mogle podupirati autonomno djelovanje EU-a u međunarodnim krizama.
Godinu dana kasnije Europsko vijeće je na sastanku u Helsinkiju zaključilo da zemlje članice EU-a trebaju do 2003. osigurati kontingent od 50 do 60 tisuća vojnika koji bi se mogli rasporediti na terenu u roku od 60 dana. To se nikada nije ostvarilo.
Teoretske borbene skupine
EU je u međuvremenu, doduše, oformila borbene skupine. U teoriji, riječ je o snagama od 1500 ljudi za brzu reakciju na krize i sukobe. U stvarnosti, maksimalni doseg borbenih skupina dosad bile su zajedničke vježbe – uglavnom zbog nedostatka političkog konsenzusa među zemljama članicama kada ih i kako koristiti, snage za brzu reakciju nikada nisu još testirane na terenu, niti raspoređene na krizno područje.
Kroz cijelo to razdoblje od četvrt stoljeća, nastavljena je diskusija oko pitanja koje unutar EU-a redovito izaziva žustre polemike: treba li Europska unija vlastitu vojsku? Rasprava se kroz godine vodila različitim intenzitetom, ovisno, naravno, o okolnostima. U ljeto 2016., primjerice, otvorio ju je mađarski premijer Viktor Orban zbog izbjegličke krize. Lani ju je iniciralo kaotično povlačenje američkih i međunarodnih snaga iz Afganistana.
Lekcije iz Afganistana
„Moramo izvući lekcije iz ovog iskustva. (…) Kao Europljani nismo bili u stanju poslati šest tisuća vojnika da osiguraju područje oko kabulskog aerodroma. SAD je mogao, mi nismo“, izjavio je tada za talijanski Corriere della Sera Josep Borrell, visoki predstavnik EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku. Prošle jeseni je stoga osmišljen plan za formiranje zajedničkih EU snaga od pet tisuća vojnika koji bi mogli intervenirati u krizama, ne oslanjajući se na SAD.
Uzimajući u obzir ranije pokušaje i promašaje, prijedlog je dočekan s razumljivom skepsom: postoje li ikakva jamstva da i ovaj pokušaj neće završiti kao prethodni, na lijepim obećanjima, a potom će slijediti nevoljkost da se išta u praksi poduzme? Povlačenje iz Afganistana bilo je završeno, a EU se u tom trenutku već bila okrenula drugim, prečima temama. No, ruski napad na Ukrajinu mogao bi opet sve promijeniti.
Macronova inicijativa
Prošle srijede, u obraćanju svojim sunarodnjacima, francuski predsjednik Emmanuel Macron nabrajao je što sve EU, po mišljenju Pariza, mora poduzeti kako bi smanjila ovisnost o drugima i postala „neovisnija i suverenija“ sila. Uz ekonomiju i energetiku, spomenuo je i ulaganje u sigurnost: „Ne možemo više ovisiti o drugima da nas brane, bilo na kopnu, na moru, pod morem, u zraku, u svemiru ili u cyber prostoru“.
Macron se od početka mandata zalaže za jačanje obrambenih i strateških sposobnosti EU-a. Još je 2018. francuski predsjednik govorio o formiranju „istinske europske vojske“, tvrdeći da EU mora biti u stanju samostalno se braniti, ne oslanjajući se na Washington. Tada je na čelu SAD-a bio Donald Trump, čovjek koji je uporno dovodio u pitanje euroatlantsko savezništvo.
Macron, pak, sada najavljuje da će se o svim tim pitanjima – jačanja Europske unije kao ekonomske, energetske, a onda i „mirovne sile“ – raspravljati 10. i 11. ožujka na summitu koji Francuska, trenutno predsjedateljica EU-a, organizira u Versaillesu.
Prijedlozi iz Varšave
Prema neslužbenim izvorima Telegrama, u deklaraciji koja se priprema za sastanak na vrhu nema formulacije o europskoj vojsci, ali se spominje jačanje obrambenih sposobnosti EU-a. No, činjenica jest da je ideja zajedničkih EU snaga nakon ruske invazije na Ukrajinu manje mrska i u nekim zemljama Unije koje su dosad prema tom prijedlogu bile rezervirane, strahujući da bi to oslabilo sposobnosti NATO-a.
„U teoriji, to nije najgora ideja“, tumačio je lanjskog proljeća dužnosnik poljske vlade, upozorivši, međutim, da se formiranje europskih snaga može temeljiti prvenstveno na jakim nacionalnim vojskama. Ako je državama problematično izdvajati dva posto BDP-a za obranu, što je cilj NATO-a, onda bi stvaranje i financiranje paralelne europske vojske uz NATO značilo slabljenje snaga koje čine taj vojno-politički savez.
Jačanje NATO-a?
No, poljski premijer Mateusz Morawiecki smatra da ima rješenje. Na sastanku EU vijeća „predložio sam izgradnju vrlo jake europske vojske koja bi bila integrirana u NATO“, izjavio je prije tjedan dana u intervjuu za Berliner Morgenpost. Kako bi to u praksi funkcioniralo, nije detaljizirao, mada se ipak čini da cilja tek na jačanje istočnog krila NATO-a. Treba imati na umu da nisu sve članice EU-a ujedno i članice NATO-a.
Morawiecki poziva i na povećanje izdvajanja za obranu na području EU-a. Umjesto dosadašnjih 300 milijardi eura, trebalo bi ulagati 500 do 600 milijardi, smatra poljski premijer. Nadalje, investicije u obrambene sposobnosti, financirane iz nacionalnih proračuna, smatra poljski premijer, ne bi trebalo uključivati u izračun deficita prema EU pravilima koja od država članica traže da proračunski deficit drže ispod tri posto BDP-a.
EU mijenja pravila?
Ta se pravila, zbog pandemije, trenutno ne primjenjuju striktno. No, sada se unutar EU-a javlja ideja da bi ulaganja u obranu trebalo trajno izuzeti iz tih pravila, kako bi države mogle investirati, a da se pritom ne izlažu problemima s Bruxellesom. Teško je, međutim, očekivati da će ta ideja dobiti potporu u zemljama koje su glavni pobornici proračunske discipline.
Unatoč tome, pojedine EU članice već planiraju bitno povećanje nacionalnih obrambenih proračuna. Njemački kancelar Olaf Scholz najavio je nedavno da će ove godine u njemačku uložiti sto milijardi eura te da će Njemačka ubuduće izdvajati dva posto svog bruto nacionalnog dohotka za obranu. Povećanje proračuna za obranu najavila je i Austrija.
Argumenti protiv…
Ideja o formiranju zajedničkih snaga uvijek je, kako smo već napomenuli, izazivala žustre polemike unutar EU-a. Neki su smatrali da bi to utjecalo na sposobnosti NATO-a (gore smo već naveli razloge koje je iznio poljski dužnosnik), a da Europu ne bi učinilo sigurnijom. Pogotovo bi to mogao biti uvjerljiv argument sada, kada su se Sjedinjene Američke Države punom snagom svoje političke i vojne moći vratile u Europu, kao jedan od bitnih jamaca sigurnosti i aktivne uloge NATO-a.
No, EU mora računati da se u Bijelu kuću može vratiti predsjednik poput Trumpa koji će svojom potezima i retorikom opet potkopavati transatlantsko savezništvo. U Trumpovom mandatu je stoga među EU liderima prevladavao dojam da Unija mora poduzeti nešto da se u budućnosti ne mora dominantno oslanjati na SAD u pogledu svoje sigurnosti.
…i jedan za
Uz financiranje, uvijek se postavljalo i pitanje upravljanja tim snagama (osim ako nisu u okviru NATO-a, ali u tom slučaju što s EU zemljama koje nisu u Savezu?). Dakle, pitanje je kako bi se odlučivalo kada će i gdje biti upotrijebljene, pogotovo kad se zna koliko su zemlje članice EU-a nesklone prebacivanju nacionalnih ovlasti na Bruxelles u bilo kojem području, a kamoli u obrani.
U prošlosti je konfuziju stvaralo i sasvim bazično pitanje – čemu bi zajedničke europske snage uopće služile. Govorilo se o brzom odgovoru na krize i sukobe, o pomoći u slučajevima prirodnih katastrofa, ali i o migracijama, zaštiti vanjskih granica EU-a i tako dalje. Nakon napada na Ukrajinu i novog rata na tlu Europe čini se da je baš to pitanje dobilo, nažalost, konkretniji odgovor.