U čemu je, zapravo, stvar s interpelacijom oko koje se upravo žestoko raspravlja u Saboru
Je li i tko pogodovao investitorima u vjetroelektranu i zašto u Vladi paze da ne spomenu Ivana Vrdoljaka
Sabor upravo raspravlja o interpelaciji o radu Vlade u vezi projekta vjetroelektrane Krš-Pađene, koju je podnio Domovinski pokret. Zahtjev za interpelacijom potpisalo je 20 zastupnika, među kojima i oni iz Mosta te Dario Zurovec iz Fokusa.
Interpelacijom se od Vlade traži da se Saboru dostave svi relevantni ugovori i odluke vezane uz vjetroelektranu Krš-Pađene. Traže se i sve odluke Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR) i uprave HBOR-a vezane za ovaj projekt.
Zašto?
Dvadeset zastupnika tvrdi da je za Hrvatsku nastala šteta potpisivanjem ugovora s poticajnom cijenom po proizvedenom kilovatsatu u prosincu 2013. godine. Cijena koju je Vlada s investitorom (C.E.M.P.) potpisala, kaže se, iznosi 0,78 kuna po kWh.
Samo dan poslije, na snagu je stupila odredba po kojoj je poticajna cijena za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora smanjena na 0,53 kune po kWh. Ovo smanjenje, naravno, nije vrijedilo za ranije potpisane ugovore. Potpisnici interpelacije smatraju da će Hrvatska u razdoblju od 14 godina ovime biti oštećena za 2,2 milijarde kuna.
Je li, onda, za sve kriva Vlada Zorana Milanovića?
Ne. Iako na tome u sadašnjoj Vladi inzistiraju, ovo je tek početak priče. U interpelaciji se proziva i ministra Tomislava Ćorića koji je 2017. godine ukinuo obvezu izrade studije o utjecaju na okoliš za projekt ove vjetroelektrane, iako su se tome, vele potpisnici interpelacije, “protivile stručne službe ministarstva i agencije za zaštitu okoliša”.
Nadalje, proziva se i HBOR, koji je investitoru odobrio kredit od 80 milijuna eura i to nakon što je taj kredit u siječnju 2019. na sjednici Nadzornog odbora HBOR-a odbijen. U ožujku iste godine je odobren. Potpisnici interpelacije smatraju da je time investitoru, osim povlaštene (pre)visoke cijene, dan i povlašteni kredit državne razvojne banke.
Još jedna stvar vezana uz Vladu iz 2013. godine
U sadašnjoj Vladi govoreći o ovom slučaju izrazito pažljivo paze na terminologiju. Naime, kad se govori o onima koju su potpisali prvi ugovor s C.E.M.P.-om o otkupu električne energije, uvijek se koristi izraz “Vlada Zorana Milanovića”. Tada resornog ministra ni slučajno ne spominju.
Jasno je i zašto – bio je to Ivan Vrdoljak, strateški partner HDZ-a u narednom mandatu i čovjek koji je omogućio Andreju Plenkoviću da ima saborsku većinu i vodi Vladu od lipnja 2017. (raskid HDZ-a s Mostom) do ljeta ove godine.
Što se kaže u službenom odgovoru Vlade na interpelaciju?
Da je, jasno, sve u redu. Barem da je bilo nakon što je “Vlada Zorana Milanovića” potpisala ugovor u prosincu 2013. godine. Na zamjerke o ukidanju obveze o izradi zaštite okoliša za projekt vjetroelektrane pozivaju se na pravomoćnu sudsku presudu iz prošle godine kojom se osporavana Ćorićeva odluka proglašava zakonitom.
Za HBOR-ov kredit Vlada ističe da u siječnju 2019. godine nije donesena nikakva odluka o odbijanju kredita, već je NO o njemu samo informiran. U kasnije odobrenom kreditu ne vide ništa sporno.
Naravno da neće, ali što bi se dogodilo da se interpelacija ipak u Saboru izglasa?
Ništa i svašta. Naime, jedini zahtjev interpelacije je da se Saboru dostave traženi dokumenti. Vlada to ne želi napraviti, iako tvrdi da je sve čisto. Kako HDZ i partneri imaju matematički tanku, ali posve neupitnu većinu u Saboru, jasno je da se interpelacija neće prihvatiti. Kad bi se to kojim slučajem dogodilo, u konkretnom predmetu bi to samo značilo da Vlada mora preko Markovog trga poslati nekoliko dokumenata.
No, značilo bi i da saborska većina više nije pod kontrolom Andreja Plenkovića i da bi svaka buduća ideja Banskih dvora mogla dobiti crveno svjetlo u Saboru. To bi prilično, a moguće i fatalno, zakompliciralo budući rad Vlade u ovom sastavu, koja bi time, de facto, postala manjinska. Takav rasplet je, međutim, tek teoretski moguć. Interpelacija će biti odbijena.
Pa što od svega onda ima opozicija?
Ono što ima i svaka opozicija na svijetu. Političku pozornicu i temu na kojoj može propitivati rad Vlade s nadom da će te kritike biti dovoljno argumentirane da privuku birače na nekim narednim izborima.
Stoga se ovdje, kao i kod opoziva ministara, pobjednici i poraženi ne mjere brojem glasova na kraju rasprave. Taj omjer će uvijek, osim kad se većina raspadne i Vlada nađe pred padom, biti na strani vlasti.