U prvoj analizi za Telegram, Đivo Đurović objašnjava: NATO nije umro. Trump je samo imao loš dan
Jesu li mediji pretjerali s histeričnim najavama o novom vojnom poretku
Američki predsjednik odustao je od uloge lidera atlantske zajednice, a njemačka kancelarka prihvatila je njegovu ostavku – tako je dramatičnu promjenu geopolitičkih odnosa u zapadnome svijetu nastalu na summitu NATO-a sažeo Strobe Talbott, bivši zamjenik državnog tajnika u administraciji Billa Clintona, stara, mudra i ugledna figura američkog vanjskopolitičkog establišmenta. Prvi put od osnutka NATO-a u vrijeme Harryja Trumana, jedan američki predsjednik odbio je u govoru u sjedištu NATO-a potvrditi sveto pravilo najuspješnijeg vojnog saveza u povijesti. Trump nije dao jamstvo da će Amerika, najmoćnija svjetska sila, poštovati članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora i u slučaju potrebe pristići u obranu ostalih 27, a s ulaskom Crne Gore idućeg tjedna 28 članica.
Ta nezapamćena gesta šokantan je udarac savezu koji je očuvao sigurnost i demokraciju u Europi u vrijeme Hladnog rata i pridonio njegovom kraju, koji je pomogao zaustavljanju ratova na Balkanu i porazu Miloševića i koji je trenutačno jedina brana agresivnom Putinom revizionizmu i pokušaju stvaranja sfere ruskog utjecaja u istočnoj i jugoistočnoj Europi. Podjednako nezapamćena bila je i reakcija na Trumpov postupak koja je stigla od Angele Merkel. Amerika više nije saveznik na kojeg se Europa može osloniti, poručila je njemačka kancelarka, te je vrijeme da Europljani svoju sudbinu uzmu u svoje ruke.
Merkel želi spasiti NATO većom ulogom Europe
Najvažniji element sigurnosno-političkog poretka koji je nakon Drugog svjetskog rata stvorila upravo Amerika i koji je doveo do najdužeg razdoblja mira i prosperiteta u povijesti Europe, okrenut je naglavce u samo tri dana. Trump ga je potkopao bez stvarnog razloga, nezadovoljan izdvajanjem za obranu u članicama saveza, a Merkel ga želi spasiti – iluzorno – većom ulogom europskih članica. Međutim, koliko god ovi događaji bili šokantni, oni vrlo vjerojatno ne znače ni kraj NATO-a, niti američkog angažmana u Europi, niti početak stvaranja europskog pandana NATO-u.
NATO je nesumnjivo poljuljan, jer se načelo kolektivne obrane temelji prvenstveno na jamstvima, javno izrečenim porukama, političkoj i vojnoj suradnji i diplomatskim postupcima, a tek u krajnjoj liniji na tenkovima i puščanim cijevima. Organizacijski princip Sjevernoatlantskog saveza je teorija odvraćanja (deterrence). Ona kaže da se protivnik – nekoć Sovjetski Savez, danas Rusija – neće usuditi napasti jer zna da bi cijena agresije bila viša nego što je vrijednost potencijalnog plijena. Taj je princip uspješan, svjedoči gotovo sedam desetljeća povijesti NATO-a, ali pod uvjetom da je potencijalnom agresoru poslan jasan signal kako će za svoj postupak sigurno platiti cijenu. Donald Trump je odbio poslati takav signal.
Trump je politički potpuno neiskusan
Ipak, činjenica da je riječ o Donaldu Trumpu ujedno je i najgori i najbolji aspekt ove drame. Američki predsjednik nepredvidiv je na najopasniji mogući način. Njegov napad na NATO dogodio se potpuno neočekivano, nakon što je prije samo mjesec dana u Washingtonu potvrdio važnost NATO-a nakon sastanka s glavnim tajnikom Jensom Stoltenbergom. Od toga dana pa do Trumpova dolaska na summit ništa se značajno nije promijenilo, ni u savezu ni u američkom odnosu s NATO-om. Kako je riječ o nestabilnom, paranoidnom i politički potpuno neiskusnom čovjeku, kojemu je mjesto predsjednika Amerike prvi pravi posao u životu, objašnjenje Trumpova napada na NATO vjerojatno treba tražiti u dvorskim spletkama u kojima se guši njegova administracija.
Ako je vjerovati tim interpretacijama, sigurnost i stabilnost Europe nije žrtva neke promišljene dugoročne strategije njegove administracije, nego iznenada pogoršanih odnosa između Trumpa i njegova zeta Jareda Kushnera. Trump je nedavno otpustio direktora FBI-ja Jamesa Comeyja kako bi, sam je priznao, pokušao smanjiti pritisak istrage o vezama Rusije i njegove kampanje. Zet Kushner, i sam predmet te istrage, bio je glavni zagovornik smjene Comeyja te je Trumpa uvjerio da će to biti veliki politički uspjeh. Ne da nije bio uspjeh – smjena Comeyja pretvorila se u dosad najveći politički skandal Trumpovog predsjedništva i na kraju je rezultirala imenovanjem posebnog istražitelja, što je vjerojatno najgori scenarij koji je Trump mogao zamisliti.
U danima pred putovanje na Bliski istok, u Italiju i na summit NATO-a, Trump je bio bijesan na Kushnera koji ga je loše savjetovao. No, muž Trumpove starije kćeri je trenutačno i najutjecajniji umjereni, liberalni glas u Bijeloj kući. Kushner i Ivanka Trump zaslužni su za većinu “normalnih” Trumpovih poteza i izjava – oni su se zauzimali za ostanak Amerike u Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama, pokušavaju spasiti slobodnu trgovinu i uspješno su blokirali uredbe kojima bi se poništila prava LGBT zaposlenika u administraciji. Padom Kushnera u – barem privremenu – nemilost, na svoje je došao drugi najutjecajniji Trumpov savjetnik, Steve Bannon.
Užasavajuće je kakav je čovjek predsjednik SAD-a
Vođa nacionalističke, rasističke i ksenofobne ekstremne desnice, tzv. alt-right, govori kroz Trumpova usta kad god predsjednika Amerike čujete da promovira ideju “Prvo Amerika!”, kad napada manjine, međunarodne institucije, ili samu ideju liberalnog međunarodnog poretka koji je Amerika stvorila i održavala još od 1945. Kako Trump uvijek ponavlja ono što mu je rekla posljednja osoba s kojom je razgovarao, beskrajno je važno – i očito globalno sudbonosno – tko ima njegovo uho. Uoči summita NATO-a to su bili Bannon i ljudi iz njegova kruga. Da najmoćnijom silom na svijetu upravlja ovakav čovjek je zastrašujuće. Ali u užasnom svijetu u kojem živimo zadnjih mjeseci može biti i ohrabrujuće. Jer, Trump zapravo nema svoj stav ni o čemu.
Čak i o pitanjima o kojima je bio najglasniji, poput odnosa s Kinom, njega je lako razuvjeriti. Možda je bolja riječ – obrlatiti. Tijekom kampanje, Trump je nebrojeno puta rekao da je “NATO pregazilo vrijeme”. Potom je, kao predsjednik, okrenuo ploču i, primivši Stoltenberga u Bijeloj kući, objavio da “NATO više nije pregazilo vrijeme”. Slično je bilo i s njegovim inzistiranjem na oštroj trgovinskoj politici prema Kini (odustao) ili inzistiranju da terorizam naziva “islamskim” (preskočio kad je govorio u Rijadu). Sve to je bilo rezultat utjecaja koji su na njega imali Kushner, savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster i ministar obrane Jim Matis.
Ironično, ova dvojica bivših generala glasovi su umjerenosti i razuma u Trumpovoj administraciji. No, umjerenost i razum očito imaju rok trajanja i on se mjeri u tjednima, ponekad tek u danima. Takva prevrtljivost, koja je odraz Trumpove prijeke naravi i apsolutne nekvalificiranosti za posao na koji je izabran, ipak može biti izvor kakve-takve utjehe europskim saveznicima u NATO-u da sve još nije izgubljeno. Kako je to legendarno definirala njegova glasnogovornica KellyAnne Conway, “ne treba slušati što izlazi Trumpovih usta, nego treba pogledati što je u njegovom srcu”. Daleko od toga da su Trumpove izjave i postupci bezopasni.
Rusija bi mogla isprobati koliko daleko može ići
Dapače, njihov najgori efekt je ogromna sigurnosna neizvjesnost u Europi. Stanje u kojem nije jasno garantira li Amerika sigurnost članica kojima se na to obvezala može se pokazati kao neodoljiva pozivnica Rusiji da isproba koliko daleko može ići. To bi se najprije moglo dogoditi u baltičkim članicama NATO-a, koje su Putinu trn u oku i prepreka njegovim ambicijama. Možda nije izgledno da bismo ponovo vidjeli ‘male zelene vojnike’ kako prelaze granicu, kao u slučaju Krima, ali provokacija za razinu niža od intervencije je ono čega se boje na Baltiku. Estonija je država sa značajnom ruskom manjinom kojom Moskva manipulira propagandom iz medija na ruskom jeziku.
Još 2007. ruske su obavještajne službe izvele dotad najveći cyber-napad na neku državu, kad je Estonija bila gotovo mjesec dana informacijski odsječena od svijeta i paralizirana, a na udaru su bile državne institucije, banke i dijelovi kritične infrastrukture. Razgovarao sam prije nekoliko tjedana ovdje u New Yorku s bivšim predsjednikom Estonije Toomasom Ilvesom, koji mi je na pitanje čega se najviše boji, rekao da ga brinu mogući novi ruski cyber-napadi, posebno na kritičnu infrastrukturu, kao i širenje “lažnih vijesti” iz moskovske propagandne mašine koji bi doveli do moguće eskalacije među ruskom manjinom. Pa ipak, rekao mi je, “Najviše me brine mogućnost da se raspadnu Europska unija ili transatlantsko jedinstvo i da to izravno našteti NATO-u. Naš je glavni prioritet da održimo Zapad zajedno kako bi bio spreman odvratiti bilo koju prijetnju”.
Bilo je to prije nego što je Marine Le Pen izgubila izbore u Francuskoj, što je zasad odagnalo mogućnost raspada Europske unije. Ali je, dva tjedna nakon našeg razgovora, Donald Trump na summitu NATO-a aktivno počeo raditi na ostvarenju Ilvesova najvećeg straha – raspada NATO-a. Estonija je jedna od tek pet članica NATO-a koje izdvajaju dogovorenih 2 posto BDP-a na vlastitu obranu. Ostale četiri su SAD (3,6%), Britanija (2,2%), Poljska (2%) i Grčka (2,4%), po NATO-ovim podacima za prošlu godinu. Iako je ova obveza nešto što su se članice NATO-a dogovorile i više puta potvrdile, sve ostale su značajno ispod 2 posto, uključujući i Hrvatsku (1,2%).
Problem je u ekonomskoj neefikasnosti članica
Čak je i vojno relativno moćna Francuska tek na 1,8% BDP-a. Europske članice NATO-a čine 50 posto ukupnog BDP-a cijelog saveza, a obrambenom budžetu doprinose sa samo 28 posto. Ostatak izdvajaju američki i u maloj mjeri kanadski porezni obveznici. I tu Donald Trump načelno ima pravo kad prigovara da se ostale članice šlepaju na američki račun – uživaju sigurnosne garancije koje pruža Washington, a ne dijele teret. Ovaj problem, međutim, nije nastao jučer, nije nastao slučajno, i zapravo nije veliki problem. Prve rasprave o šlepanju u NATO-u počele su još u Hladnom ratu. Prvu studiju, koja je pokušala objasniti zašto se to događa, napravio je američki ekonomist Mancur Olsun još davne 1966. i na njoj je izgradio teoriju kolektivne akcije koja ga je proslavila.
Ukratko, riječ je o problemu ekonomske neefikasnosti u kojem dolazi do prekomjernog iskorištavanja i nedovoljne proizvodnje nekog dobra (u ovom slučaju sigurnosti). Međutim, kako Sjedinjene Države u epohi nakon 1945. nisu vojno prisutne samo u Europi, nego u cijelom svijetu, pa imaju vojne izdatke koji su razmjerni potrebi da osiguravaju sva mora svijeta, a ne samo Europu, njihovi europski partneri mogli su si, i mogu i danas, priuštiti da konzumiraju američke sigurnosne garancije bez da razmjerno sami pridonose toj sigurnosti. S načela pravičnosti, ovo je potpuno nepravično. Ali s aspekta praktičnosti, to je vrlo praktično za Europljane. Ukupna izdvajanja za vojsku u NATO-u su 918 milijardi dolara, od čega SAD izdvaja 664 milijarde.
Mogućnost Europe da čak i s povećanim vojnim budžetima napravi neku značajnu promjenu nije izgledna i europski političari lako pronalaze druge stavke na koje bi potrošili novac. Odličan primjer je Grčka, koja je zadnjih godina povećala izdvajanje za vojsku i prestigla traženih 2 posto BDP-a. Ono što Trump vjerojatno ne zna jest da NATO ima i drugo pravilo, po kojem pojedine članice trebaju izdvajati barem 20 posto svog obrambenog proračuna na opremu, a ne na plaće. Stiješnjena ekonomskom krizom, Grčka je zanemarila to pravilo i povećala izdvajanje za obranu, ali kao mjeru borbe protiv nezaposlenosti. Tako je “vojsku nezaposlenih” pretvorila u “vojsku vojnika” pa gotovo cijeli vojni proračun troši na njihove plaće.
Trump ili ne razumije ili ne mari za činjenice
Pa ipak, većina članica – iako i dalje ispod 2 posto BDP-a – u posljednje je vrijeme doista povećala izdvajanja za obranu. Iako je zasluge za to Trump višekratno pripisivao sebi, svi koji su povećali vojne budžete to su napravili znatno prije njegova izbora za predsjednika Amerike i svi su to napravili nakon ruske okupacije i aneksije Krima i vojne intervencije u istočnoj Ukrajini. S ovim je povezana i jedna nevjerojatna, gotovo bizarna okolnost. Iz Trumpovih javnih izjava čini se da on do dana današnjeg ne razumije da se pravilo izdvajanja 2 posto BDP-a za obranu odnosi na nacionalne proračune pojedinih članica, a ne na plaćanje tog iznosa NATO-u kao organizaciji, a još manje plaćanje tog novca Americi.
Trump, naime, ili misli da se taj iznos uplaćuje u američki proračun kao neka vrsta sigurnosnog reketa ili ne razumije da NATO nema “svoju” vojsku. Članice plaćaju članstvo u NATO-u kojim se financira administracija u Bruxellesu, ali to su zanemarivi iznosi u odnosu na njihove pojedinačne vojne proračune. Kad sudjeluju u vojnim akcijama, poput one u Afganistanu, novac ide dijelom iz NATO-ova budžeta, ali ogromnim dijelom iz budžeta članica koje sudjeluju u misiji. Trump, međutim, uporno govori da, otkad je on došao u Bijelu kuću, “novac je počeo pljuštati, vjerujte mi, pljuštati!” – iz članica NATO-a. To je rekao više puta, a zadnji put na samom summitu u Bruxellesu prošlog tjedna, što ukazuje da vjerojatno ili ne razumije ili ne mari za činjenice.
Njemačka radi na stvaranju europske vojske
No, unatoč geopolitičkom šoku koji je nastao Trumpovim odbijanjem da pruži jamstva NATO-u i najavi Angele Merkel da će Europljani “preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke”, nije previše izgledno da će se dogoditi ni američko povlačenje ni europsko preuzimanje. Prvo, Europa nema vojne kapacitete ni organizacijske sposobnosti da bi u skoroj budućnosti sama preuzela odgovornost za vlastitu sigurnost. Njemačka je počela ozbiljno raditi na nečemu što bi u teoriji jednog dana moglo postati europska vojska: brigade češke, rumunjske, nizozemske i nekih drugih europskih vojski integriraju se u Bundeswehr kao njegove trajne sastavnice. Međutim, to je još daleko od prave europske vojske. Svi europski procesi, kao što se vidi u Europskoj uniji, idu jako sporo.
Usto, američke vojne snage, što god Trump rekao, neće nikamo otići i bit će i dalje najjači oslonac europske sigurnosti. Pitanje je i što će Trump o svemu reći sutra, kad bude bolje volje i manje ljut na svoga zeta. Ako Bannon bude otpušten, o čemu se dulje špekulira, ne bi se trebalo čuditi da NATO i načelo kolektivne obrane iz članka 5. za Trumpa odjednom postanu najvažniji. Političke analize uglavnom polaze od pretpostavke da su države, i ljudi koji njima upravljaju, racionalni akteri koji će dobro odvagnuti što je u njihovom interesu, koje su koristi i opasnosti, prije nego što djeluju. Donald Trump dokazuje da to ne mora uvijek biti tako.
Međutim, još je prerano da bi se sedam desetljeća transatlantskog partnerstva otpisalo zbog nekoliko njegovih izjava. S druge strane, Trump je odbijanjem uvriježene međunarodne suradnje, svojim neznanjem i nedoraslošću za najmoćniji posao na svijetu stvorio neizvjesnost koju bi Putin mogao iskoristi. NATO je osnovan 1949. da bi se držalo “Ruse vani, Amerikance unutra i Nijemce dolje”. Štogod rekla Angela Merkel, Nijemci se neće uskoro podići gore. Ali ako Amerikanci odluče izaći van, s Putinom u Kremlju teško je zamisliti da će Rusi htjeti ostati “vani”. Najdulje razdoblje mira u Europi tako bi moglo biti prekinuto. Bila bi to prevelika cijena izbora narcisoidnog ignoranta za predsjednika Amerike.
* Politički analitičar Đivo Đurović 1. lipnja pridružio se Telegramu. Redovito će pisati iz New Yorka gdje je, na Sveučilištu Columbia, magistrirao međunarodne odnose. Na Institutu Harriman istog sveučilišta stekao je i diplomu iz ruskih, eurazijskih i istočnoeuropskih studija.
Đivo je, pritom, član uredništva Journal of International Relations, a prije Columbije, stekao je magisterij iz povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Gotovo dva desetljeća radio je kao novinar u Hrvatskoj. Bio je dnevni urednik na RTL Televiziji, urednik portala Jutarnji.hr, glavni urednik portala Net.hr, pomoćnik glavne urednice Hrvatske televizije te novinar i urednik na Radiju 101.