Nitko nije odgovarao za šest ubijenih civila i zaselak kompletno spaljen sa svime što je tamo nađeno živo. Suci su sudili, ali nikome nisu presudili. Priča je lani pravomoćno završena. Sve uredno, lege artis. Bez ijednog osuđenog.
Što to znači za nas danas?
Sjedimo li s nekim od njih u parku?
To znači da u čekaonici doma zdravlja možda ugodno čavrljate s onim nepronađenim i neimenovanim sociopatom koji je 65-godišnjem Jovi Gruboru toga dana 1995. godine prerezao grkljan i raznio pola lica. To znači da se u susjedstvu možda srdačno pozdravljate s nekim od tih ostalih, koji su druge žrtve iz Grubora žive zapalili u njihovim kućama, uključujući i staricu od 90 godina, ili su ih pokosili rafalima.
Živimo, dakle, s ljudima okrvavljenih ruku koje sud nije uspio identificirati. Čovjek se zapita stanuje li u neboderu, balkon uz balkon pored njegove majke, neki od tih zločinaca koje je naše pravosuđe svojom rukom pomilovalo jer se nije potrudilo utvrditi tko su. Sjedimo li zajedno na klupici u parku dok nam se djeca ljuljaju? Plaćamo li im penzije da mogu živjeti mirno, kao najneviniji od najnevinijih?
Koliko ih je stvarno bilo?
Pravosuđe služi državama da bi građani bili zaštićeni od ubojica i kriminalaca. Ali ovi svirepi ubojice su tu, među nama. Koliko ih bilo – trojica, sedmorica, 23 – to ni danas ne znamo. Ali pouzdano znamo da je u Gruborima toga dana operirala ekipa ”čistača terena” iz Antiterorističke jedinice Lučko čiji je glavni zapovjednik bio Željko Sačić. Dio elitne postrojbe MUP-a. To je nepobitno utvrđeno na oba suđenja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Također nema sumnje da su počinitelji ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Gruborima bili specijalci iz Lučkog. I to je zaključio sud. Samo tko? Koji? Koliko njih? To je ostalo tajna. ”Samo” to. To što je jedino bilo važno da se bez fige u džepu na Grubore stavi točka.
Za Grubore se sudilo dva puta na Županijskom sudu u Zagrebu i pravda je oba puta ismijana. Optužena su bila samo trojica od njih tridesetak. Prvi put oslobađajuću presudu za dvojicu od trojice, jer je jedan u međuvremenu nađen obješen, dakle za Franu Drlju i Božu Krajinu, donijelo je sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Zdravka Majerovića. Vrhovni sud imao je primjedbe na postupak pa je zatražio da se optuženima sudi iznova.
Ni čuli, ni vidjeli
Već na prvom procesu opstrukcija je bila evidentna. Među više od 70 ispitanih svjedoka, oni ključni, koji su bili na visokim vojnim i policijskim pozicijama, a pogotovo direktni očevici iz ATJ Lučko, uvjeravali su sud da toga dana u Gruborima nisu ništa ni vidjeli ni čuli. Nisu se sjećali tko im je zapovijedao, tko je odredio smjer kretanja ni tko im je zadao ciljeve. Nisu vidjeli leševe, ni vatru. Nisu čuli jauke i hropac žrtava. Nisu imali pojma što se dogodilo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
A Željko Sačić, sada pobočnik Miroslava Škore, pokušao je prodati priču da su nenaoružani civili u Gruborima pružali oružani otpor hrvatskim snagama pa su poginuli u unakrsnoj vatri.
Sud je pustio da ih se smota
Očigledni dogovor sudionika o šutnji, promjena iskaza, prikrivanje i lažna izvješća upalili su kod suda koji u takvim situacijama mora znati kako zavjeri doskočiti. Ovaj naš nije znao. Pustio je da ih se smota. Tako je neslavno sudsko vijeće 2014. godine utvrdilo da su zločine počinili pripadnici ATJ Lučko, ali nije otkriveno tko su bili počinitelji.
Ista stvar ponovila se i na drugom suđenju koje je okončano 2016. pod palicom predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića koji je popravni za Grubore dodijelio sam sebi. Zločini su izvršeni, nad njima se sud gnuša, točno se zna koja skupina je za njih odgovoran. Ali osuđenih nema.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novu oslobađajuću presudu potvrdio je lani Vrhovni sud i tako je farsi došao službeni kraj. Tragove je prekrio snijeg. Kakav poraz države i sustava. Ne može se reći da Hrvatska nije sudila, ali, eto, ispalo je kako je ispalo. Da se postupak nikad neće obnoviti, u to možemo biti sigurni.
A ubojice su među nama. Kako zastrašujuća pomisao.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ubojice iz Grubora su ovdje, među nama. Kakva zastrašujuća pomisao
Zločini su izvršeni, točno se zna koja skupina je za njih odgovorna - ali osuđenih nema
Živimo s ljudima okrvavljenih ruku jer ih organi pravde nisu uspjeli identificirati. Možda u čekaonici doma zdravlja ugodno čavrljate s onim nepronađenim i neimenovanim sociopatom koji je 65-godišnjem Jovi Gruboru poslije Oluje prerezao grkljan i raznio pola lica. Možda se u susjedstvu srdačno pozdravljate s nekim od tih ostalih, koji su druge žrtve iz Grubora žive zapalili u njihovim kućama, uključujući i staricu od 90 godina, ili su ih pokosili rafalima.
Jedna mi se ružna stvar mota po glavi od prekjučer, kad su ministar branitelja Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i član SDSS-a Boris Milošević i predsjednik Zoran Milanović odali počast žrtvama pokolja nad seljanima srpske nacionalnosti u Gruborima poslije operacije Oluja.
Nitko nije odgovarao za šest ubijenih civila i zaselak kompletno spaljen sa svime što je tamo nađeno živo. Suci su sudili, ali nikome nisu presudili. Priča je lani pravomoćno završena. Sve uredno, lege artis. Bez ijednog osuđenog.
Što to znači za nas danas?
Sjedimo li s nekim od njih u parku?
To znači da u čekaonici doma zdravlja možda ugodno čavrljate s onim nepronađenim i neimenovanim sociopatom koji je 65-godišnjem Jovi Gruboru toga dana 1995. godine prerezao grkljan i raznio pola lica. To znači da se u susjedstvu možda srdačno pozdravljate s nekim od tih ostalih, koji su druge žrtve iz Grubora žive zapalili u njihovim kućama, uključujući i staricu od 90 godina, ili su ih pokosili rafalima.
Živimo, dakle, s ljudima okrvavljenih ruku koje sud nije uspio identificirati. Čovjek se zapita stanuje li u neboderu, balkon uz balkon pored njegove majke, neki od tih zločinaca koje je naše pravosuđe svojom rukom pomilovalo jer se nije potrudilo utvrditi tko su. Sjedimo li zajedno na klupici u parku dok nam se djeca ljuljaju? Plaćamo li im penzije da mogu živjeti mirno, kao najneviniji od najnevinijih?
Koliko ih je stvarno bilo?
Pravosuđe služi državama da bi građani bili zaštićeni od ubojica i kriminalaca. Ali ovi svirepi ubojice su tu, među nama. Koliko ih bilo – trojica, sedmorica, 23 – to ni danas ne znamo. Ali pouzdano znamo da je u Gruborima toga dana operirala ekipa ”čistača terena” iz Antiterorističke jedinice Lučko čiji je glavni zapovjednik bio Željko Sačić. Dio elitne postrojbe MUP-a. To je nepobitno utvrđeno na oba suđenja.
Također nema sumnje da su počinitelji ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Gruborima bili specijalci iz Lučkog. I to je zaključio sud. Samo tko? Koji? Koliko njih? To je ostalo tajna. ”Samo” to. To što je jedino bilo važno da se bez fige u džepu na Grubore stavi točka.
Za Grubore se sudilo dva puta na Županijskom sudu u Zagrebu i pravda je oba puta ismijana. Optužena su bila samo trojica od njih tridesetak. Prvi put oslobađajuću presudu za dvojicu od trojice, jer je jedan u međuvremenu nađen obješen, dakle za Franu Drlju i Božu Krajinu, donijelo je sudsko vijeće pod predsjedanjem suca Zdravka Majerovića. Vrhovni sud imao je primjedbe na postupak pa je zatražio da se optuženima sudi iznova.
Ni čuli, ni vidjeli
Već na prvom procesu opstrukcija je bila evidentna. Među više od 70 ispitanih svjedoka, oni ključni, koji su bili na visokim vojnim i policijskim pozicijama, a pogotovo direktni očevici iz ATJ Lučko, uvjeravali su sud da toga dana u Gruborima nisu ništa ni vidjeli ni čuli. Nisu se sjećali tko im je zapovijedao, tko je odredio smjer kretanja ni tko im je zadao ciljeve. Nisu vidjeli leševe, ni vatru. Nisu čuli jauke i hropac žrtava. Nisu imali pojma što se dogodilo.
A Željko Sačić, sada pobočnik Miroslava Škore, pokušao je prodati priču da su nenaoružani civili u Gruborima pružali oružani otpor hrvatskim snagama pa su poginuli u unakrsnoj vatri.
Sud je pustio da ih se smota
Očigledni dogovor sudionika o šutnji, promjena iskaza, prikrivanje i lažna izvješća upalili su kod suda koji u takvim situacijama mora znati kako zavjeri doskočiti. Ovaj naš nije znao. Pustio je da ih se smota. Tako je neslavno sudsko vijeće 2014. godine utvrdilo da su zločine počinili pripadnici ATJ Lučko, ali nije otkriveno tko su bili počinitelji.
Ista stvar ponovila se i na drugom suđenju koje je okončano 2016. pod palicom predsjednika Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića koji je popravni za Grubore dodijelio sam sebi. Zločini su izvršeni, nad njima se sud gnuša, točno se zna koja skupina je za njih odgovoran. Ali osuđenih nema.
Novu oslobađajuću presudu potvrdio je lani Vrhovni sud i tako je farsi došao službeni kraj. Tragove je prekrio snijeg. Kakav poraz države i sustava. Ne može se reći da Hrvatska nije sudila, ali, eto, ispalo je kako je ispalo. Da se postupak nikad neće obnoviti, u to možemo biti sigurni.
A ubojice su među nama. Kako zastrašujuća pomisao.