Ugledna turska književnica opisala je kako Istanbul izgleda nakon puča. Ovo je njezina potresna priča
Esmahan Aykol objavila je u Turskoj nekoliko bestsellera
Otkako je prošli vikend propao puč po istanbulskim se ulicama čuju pozivi na džihad. Bradati muškarci izvikuju: “Allahu Akbar”, nešto što je ovdje dosad bilo nezamislivo. Postoje brojne teorije urota, mnogo šuškanja iza leđa, piše Berliner Zeitung. Ljudi u tajnosti špekuliraju o tome jesu li puč doista izveli pristaše islamskog propovjednika Fethullaha Gülena.
Ljudi se pitaju jesu li Erdoganovi ljudi omogućili održavanje puča, iako su unaprijed znali što se planira, zbog toga kako bi se održali prijevremeni izbori. Erdoganovoj stranci AKP, naime, u parlamentu treba još 367 ruku kako bi se mogao promijeniti ustav čime bi se otvorila mogućnost da ponovno postane predsjednik.
Situacija usporediva s onom u Trećem Reichu
Kao autorica krimića gledala sam što se događa i zapitala se tko će od toga profitirati. Jasno, Erdogan je jedini pobjednik. Ta, i sam je neuspjeli puč u nekoliko navrata nazvao Božjim darom. Od petka su uhićene tisuće vojnika, gotovo 3.000 sudaca – trećina svih turskih sudaca, 15.000 državnih službenika suspendirano je pod sumnjom da su Gülenovi pobornici. A taj val suzpenzija neće se tako skoro zaustaviti.
Ljudi koji se poznaju njemačku povjest, sjećaju se paljenja Reichstaga 1933. Pokušaj puča mogao bi, s obzirom na posljedice, značiti isto što i atentat na Hitlera iz 1944. Svima nam je jasno sa nas čekaju još lošija vremena. Erdoganov režim neće nam dati disati. Njegovi pristaše već sad tijekom svakog njegovog govora traže povratak smrtne kazne. I on sam se, dakako, zalaže za to. MHP, radikalni desničarski nacionalistički pokret, također je na njegovoj strani.
Sablasno prazne ulice
U danima koji su uslijedili nakon puča istanbulske ulice bile su opustošene i prazne. Od jučer se, doduše, na cesti može susresti više ljudi, ali to i dalje ne znači da se situacija normalizirala. A hoće li se to ikada dogoditi, nitko ne zna. Jučer sam se vozila autobusom. Javni promet besplatan je do srijede kako bi ljudi ponovno izašli iz svojih kuća. No, autobus je bio gotovo prazan, a to se ovdje ne događa nikad.
Bila sam na trgu Taksim, mjestu na kojem se od subote navečer sastaju protivnici puča. Htjela sam otići u Dolmabahçe gdje se nalazi moja omiljena čajana, odmah uz more. Na kraju Taksima, odakle se kreće prema Dolmabahçeu, nalazi se mala autobusna stanica pred kojom gotovo uvijek stoji ogroman red ljudi. Jučer nije bilo nikoga.
Vozač je napao slučajnog prolaznika pred mojim očima
Kad sam joj se približavala čula sam kako ljudi glasno pričaju. Nisam se usudila nastaviti. Neki čovjek sjedio je na stolici koju je postavio nasred ceste te je sasvim mirno jeo svoj kebab. Ja sam stajala pored njega i promatrala što se događa.
Vozač autobusa derao se na na nekog mladića u kratkim hlačama i s ruksakom na leđima. Mladić mu ništa nije odgovarao, jednostavno ga je gledao. Vozač se na njega derao sve glasnije, a onda ga je šakom udario u lice. Mladić ga je samo zbunjeno gledao.
Napadu se, nepozvan, priključio i drugi vozač
Sve se to događalo pred mojim očima i trajalo je nekoliko sekundi. Navrle su mi slike na smrt pretučenih ljudi koji su ubijeni u nemirima u noći s petka na subotu. Horor. U sljedećem trenutku iz drugog je autobusa izašao još jedan, debeli vozač. I on se na mladića derao iz petnih žila. Udario ga je. Mladić je i dalje ostao stajati na istom mjestu poput neke marionete.
Drugi vozač pitao je prvoga tek nakon toga što se događa. Ovaj mu je odgovorio da ga je mladić kudio. Debeli vozač izgubio je na to živce. “Znaš li ti tko smo mi? Znaš li ti tko je te večeri bio na ulici? Mi! Mi!” Mladić nije ni usta otvorio, vjerojatno je bio pod šokom, ali debeli se nastavio na njega derati još glasnije.
Oko njega stajali su i drugi vozači, ali nitko od njih nije poduzeo ništa kako bi ga smirio. “Čekaj ovdje! Samo čekaj ovdje! Pokazat ću ja tebi”, nastavio se derati dok je hodao prema svom autobusu iz kojeg je izvukao bokser. Vratio se noseći ga na desnoj šaci.
Zemlja postaje sve opasnija iz minute u minutu
Ja sam to vidjela, mladić nije. Jadničak je bio potpuno zbunjen. Vozač mu se brzo približavao. Šro sad? Što? Tad sam počela vikati: “Bježi, sine! Bježi!” Pogledao me praznih očiju. “Trči”, nastavila sam se derati.Tek se tad pribrao i pobjegao.
U turskom postoji poslovica: “Kurdun disine kan degdi.” U doslovnom prijevodu to znači Vukov zub dodirnuo je krv, što bi značilo da se vuka koji je jednom osjetio krv više ne može zaustaviti. Ako je to točno, naša će zemlja postati jako opasna za male ovce.
Ljudi iz Turske bježe glavom bez obzira
Ženske organizacije boje se vala nasilja. Glasnogovornik vlade Numan Kurtulmus rekao je kako će se zbog puča od sad lakše moći nabavljati oružje.
Država već godinama ne vodi statistike, ali ženske organizacije javljaju kako svaki dan pogibaju četiri žene. Ubijaju ih njihovi muževi ili, pak, njihovi rođaci. Zbog toga je pitanje protiv koga će se okrenuti to oružje itekako opravdano.
Turska se je pretvorila u društvo straha. Tko može, bježi. Imam prijatelja homoseksualca koji je zatražio azil u Kanadi. Druga prijateljica, samohrana majka, bježi sa svojim sinom u London. Čisti crni humor: Mene svaki dan zaprose barem dvojica poznanika koji znaju da imam njemačku putovnicu.
Esmahan Aykol rodila se 1970. u Edirneu. Danas živi u Istanbulu i Berlinu. Njezini krimići o njemačkoj knjižničarki Kati Hirschel su u Turskoj bestselleri. Objavljuje i na njemačkom, s velikim uspjehom.