Ugledni profesor o čudnim potezima zambijskog pravosuđa: ‘Kako misle dokazati da su hrvatski parovi htjeli eksploatirati djecu?’
Aleksandar Maršavelski s Pravnog fakulteta u Zagrebu uočio je nedostatke u optužbi i zabijskom zakononodavstvu
Nakon što smo dobili uvid u dokumentaciju zambijskog tužiteljstva postalo je jasno da se osam hrvatskih državljana tereti za pokušaj trgovanja djecom s ciljem eksploatacije. Tužiteljstvo, u ovom trenutku, ne navodi sumnje u krivotvorenje dokumentacije o posvajanju iz Demokratske republike Kongo. To je otvorilo novo pitanje o optužbama na račun četiri posvojiteljska para iz Hrvatske.
Prema zambijskom zakonu, pod eksploatacijom koju trgovanje ljudima ima za cilj, podrazumijeva se: prisiljavanje na težak rad, iskorištavanje organa, seksualno iskorištavanje, slanje u rat… Za kazneno djelo krijumčarenja djece radi eksploatacije predviđeno je od 30 godina do doživotnog zatvora, dok se za pokušaj krijumčarenja, zbog čega su, dakle, uhićeni Hrvati u Zambiji, može izreći do 20 godina zatvora.
Nakon uvida u te dokumente, pravni stručnjaci iz Hrvatske postavljaju pak pitanje kakve dokaze o mogućoj eksploataciji zambijske vlasti doista imaju, budući da iz dosadašnjeg tijeka postupka to nije vidljivo.
Ima li dokaza eksploatacije djece?
Potvrđuje to u komentaru za Telegram izvanredni profesor na Katedri za kazneno pravo Aleksandar Maršavelski.
“Mislim da iskorištavanje koje bi bilo posljedica trgovanja djecom u ovom slučaju nije vidljivo. Naime, okrivljeni hrvatski državljani nisu dio neke organizirane kriminalne grupe niti su vlasnici polja na kojima bi djeca koju su posvojili bila prisiljavana na rad. Baš ništa ne upućuje da su posvajali djecu kako bi ih na bilo koji način iskorištavali. Osim toga, djeca imaju i vrijedeće hrvatske dokumente, dok o onim kongoanskima još ne možemo govoriti. Dokumentacija o posvajanju za sada je validna”, navodi profesor Maršavelski.
Rupe u zambijskom zakonu
Po njegovom mišljenju bit će jako teško dokazati da je cilj navodne trgovine djecom bilo njihovo iskorištavanje. Tim više što i sam zambijski zakon koji se odnosi na sprječavanje trgovine ljudima ima određenih praznina.
“U tom zambijskom zakonu nije definirano trgovanje djecom s ciljem nezakonitog posvajanja kao moguće oblika eksploatacije. Naš Kazneni zakon predviđa sankciju za takav oblik kaznenog djela. Dakle, zambijskom tužiteljstvu nedostaje osnov za nastavak kaznenog progona hrvatskih državljana jer, zapravo, imaju rupu u zakonu. Iskorištavanje neke druge vrste, kao što sam već naveo, bit će teško dokazati”, govori nam Maršavelski.
Osvrće se zatim i na ponovno pritvaranje okrivljenih, koje je po njegovom mišljenju potpuno neosnovano. Čak i ako postoje novi dokazi protiv nekog od parova, po mišljenju profesora Maršavelskog, zambijske vlasti nemaju razloga zatvarati i sve ostale.
Treba nam novi nacionalni program
“Kroz problem ovih optužbi vidjeli smo kakvi sve rizici postoje. Njih moramo identificirati i uvrstiti u novi Nacionalni program za suzbijanje trgovanja ljudima. Posljednji program koji smo imali istekao je 2021. godine. Novi je trebao vrijediti od 2022. do 2027., ali još uvijek nije donesen. Kada će biti, ne znamo, jer se radna skupina, kojoj sam član, uopće ne sastaje.
U novom programu moramo definirati potencijalne rizike. Treba nam nezavisni izvjestitelj, a to može biti i pučka pravobraniteljica, da na osnovu svih podataka definira rizike i predloži kroz program što bi sve trebalo unaprijediti, kako se bi zakonodavac uskladio s tim preporukama. Mi u ovom trenutku imamo samo vanjske evaluatore, poput GRETA-e i OESS-a, a potrebni su nam unutarnji koji će vidjeti gdje su rupe u sustavu”, objašnjava Maršavelski.
Podsjeća na kraju i na slučaj od prije desetak godina, o kojem je i Telegram nedavno pisao. Riječ je o slučaju tvrtke ‘Moja obitelj’ čija je vlasnica Adrijana Sučić Roginić bila optužena za prijevare prilikom posvajanja djece iz DR Kongo.
“Već tada smo znali da postoje rizici ali se ništa nije napravilo već je pušteno da se posvajanja odvijaju i dalje. To nije razlog da se kopa po životima te djece i njihovih obitelji, već da se stvari urede za budućnost”, zaključuje Aleksandar Maršavelski.