Ujedinjeno Kraljevstvo je vani. Koliko će trebati da se rasprše britanske iluzije o životu izvan EU-a?
Brexit nije riješio britanske dvojbe oko EU, ali je pokazao da je prekidanje složenih veza s EU-om put popločan političkim dramama i ostavkama
Big Ben se nije oglasio, mada su oduševljeni zagovornici Brexita priželjkivali da će čuveni sat označiti povijesni trenutak: tri i pol godine nakon referenduma, Ujedinjeno Kraljevstvo noćas je službeno napustilo Europsku uniju. Nakon gotovo četiri konfuzne, nerijetko dramatične godine – obilježene ostavkama, izvanrednim izborima, kasnonoćnim summitima – Brexit je konačno odrađen. Prvi puta u povijesti Europska unija izgubila je jednu članicu.
Kada su u lipnju 2016. godine objavljeni rezultati britanskog referenduma – 52 posto za, 48 posto protiv izlaska – kontinent je bio u stanju šoka. U Parizu, Berlinu, Bruxellesu… zavladalo je zaprepaštenje pomiješano sa žaljenjem, dok su euroskeptici diljem Europe slavili odluku Britanaca da nakon (u tom trenutku) 43 godine raskinu veze s Europskom unijom. Brexit je danima bio top vijest.
Jednom nogom čvrsto unutra
Tri i pol godine kasnije, u tjednu kada se Brexit stvarno događa, atmosfera nije ni izbliza tako dramatična kao tog lipnja 2016. godine. Britanci izlaze, EU se prvi puta u povijesti značajno smanjuje – njezina površina, broj stanovnika, BDP, količina novca u proračunu, a dijelom i njezin globalni utjecaj. Europa i svijet, međutim, uglavnom su ovoga tjedna bili zaokupljeni bitnijim temama: širenjem i posljedicama koronavirusa; u Hrvatskoj ostavkom ministra zdravstva i neuredno ispunjenim ministarskim imovinskim karticama.
Pustimo sad kako je do Brexita došlo. Kako je prije gotovo četiri godine vođena referendumska kampanja, što se Britancima lažno obećavalo, a nikada neće biti ispunjeno, poput notorne laži da će navodnih 350 milijuna funti tjedno, umjesto u briselsku kasu, moći biti uloženo u javni zdravstveni sustav. Brexit se ovoga petka formalno dogodio, Ujedinjeno Kraljevstvo više nije član EU-a. Ipak, malo se toga noćas doista i promijenilo.
Britanija je vani, ali jednom nogom još uvijek dosta čvrsto unutra. Sva europska pravila i dalje vrijede na Otoku. Barem do kraja godine Ujedinjeno Kraljevstvo primjenjivat će europske propise, u tzv. prijelaznom razdoblju koje će trajati najmanje do 31. prosinca, kako bi građani i poduzetnici imali vremena pripremiti se, a London i Bruxelles pokušali dogovoriti sporazum o budućim odnosima. Brexit je, dakle, odrađen, ali zapravo nije gotov.
Iluzije o trgovinskoj sili Britaniji
Britanija i dalje klizi prema mogućem neuređenom izlasku iz Europske unije. Samo što sat ne otkucava onako brzo kao krajem prošle godine, kada je kaotični Brexit prijetio već krajem siječnja 2020. Sat je resetiran, a novi je deadline kraj ove godine. Dotad bi EU i Britanija, sada kao tzv. treća država, dakle, trebali dogovoriti kako će biti uređeni njihovi odnosi nakon tog roka.
Britanski premijer Boris Johnson nonšalantno obećava sporazum bez carina i kvota do kraja godine, kakav EU zapravo nema ni s jednom državom, i sasvim je neizvjesno je li ga uopće moguće postići. Pogotovo u 11 mjeseci, to je dramatično kratak rok za ambiciozan dogovor: prije godinu dana je, primjerice, stupio na snagu trgovinski sporazum s Japanom, s kojim je EU počela pregovore u proljeće 2013. godine. Johnson se nada i brzom dogovoru s prekoatlantskim saveznikom, SAD-om.
Ali ti bi se snovi – o Britaniji, “oslobođenoj” okova EU-a, koja jurca svijetom i brzopotezno sklapa sporazume o slobodnoj trgovini; sporazume koji će, dakako, njoj presudno ići u korist – jako brzo mogli raspršiti. U EU se alarm oglasio nakon što je britanski ministar financija Sajid Javid nedavno izjavio da se nakon Brexita neće usklađivati s europskim pravilima što je u Bruxellesu odmah podiglo obrve.
Između Bruxellesa i Washingtona
EU u svom dvorištu ne želi državu koja drastično snižava pravila o zaštiti okoliša, radnim pravima ili državnim potporama: što više Britanija bude inzistirala na deregulaciji i odstupanju od europskih standarda – pokušavajući svojim kompanijama osigurati prednost na tržištu, koju će u Bruxellesu smatrati nepoštenom konkurencijom – to će biti manje šanse za sporazum s EU-om. Može li si Britanija priuštiti propast trgovinskih pregovora s EU-om? Možda, ali teško: na EU otpada 45 posto britanskog izvoza. Britanske kompanije ne žele izgubiti barem dijelom povlašteni pristup europskom tržištu.
Ni preko Atlantika London ne može očekivati popustljivost. Nakon Johnsonove pobjede na prosinačkim izborima, američki predsjednik Donald Trump u svom je stilu obećao “golemi” novi trgovinski sporazum s Britanijom, ali su se već sredinom siječnja između Londona i Washingtona pojavile prve ozbiljne nesuglasice. Trumpova administracija zaprijetila je Johnsonu carinama ako Britanija bude uvela digitalni porez. U Washingtonu vjerojatno računaju da je pozicija Londona, nakon Brexita, oslabljena i da bi Johnson mogao biti spreman na ozbiljnije ustupke radi trgovinskih dealova.
No, Trumpove prijetnje carinama, na koje su europske zemlje već navikle, nisu jedina prepreka brzom prekoatlantskom dogovoru. Teško je, recimo, zamislivo da bi Johnson mogao pristati da američke farmaceutske kompanije dobiju veći pristup britanskom javnom zdravstvu, a SAD bi baš na tome mogao inzistirati.
Novi odnosi unutar EU-a
Europska unija je, dakle, u ponoć izgubila jednu veliku, bogatu članicu, drugu ekonomsku silu, nuklearnu silu, zemlju koja ima stalno mjesto u Vijeću sigurnosti. Državu koja je kroz desetljeća, unatoč često tegobnim odnosima, dala nemjerljiv politički, sigurnosni, gospodarski i kulturni doprinos Europskoj uniji. Zemlju koja je imala značajan utjecaj na neke od ključnih politika EU-a, kao uvjerena zagovornica slobodne trgovine ili širenja Unije na nove članice. Nedostajat će i “njihov smisao za humor”, izjavila je ovoga tjedna izvršna potpredsjednica Komisije Margrethe Vestager.
Izlazak Britanije mijenja odnose snaga u europskim institucijama – primjerice, u EU parlamentu koji su napustili britanski zastupnici, ravnoteža će se pomaknuti udesno, jer će desne političke grupacije, zahvaljujući preraspodjeli 27 “britanskih” mjesta, dobiti najviše dodatnih zastupnika (izabranih na izborima lanjskog svibnja, ali koji su, poput SDP-ove Romane Jerković, čekali da Britanci i formalno odu). Ali promijenit će i odnose među članicama, utjecati na sklapanje novih savezništava: odlaskom Britanije, kazala je Vestager, ostat će praznina i u odnosu Francuske i Njemačke, u koju će uskočiti druge članice. “Mislim da ćemo vidjeti novu dinamiku unutar Unije”, procijenila je Dankinja.
Što je Brexit donio Uniji
Na opće iznenađenje, a vjerojatno i britansko razočaranje, u pregovorima s Londonom zemlje članice pokazale su dosad nesvakidašnje jedinstvo. Prepustile su glavnu ulogu svom pregovaraču Michelu Barnieru, uglađenom Francuzu koji je uspio gotovo nezamislivo: održati jedinstveni front 27 država koje inače teško pronalaze zajednički nazivnik. Barnier će, sigurno ne na oduševljenje britanske Vlade, voditi i ovu drugu fazu, pregovore o budućim odnosima.
Kaotične tri i pol godine u kojima se britanska politika koprcala oko Brexita donijele su Europskoj uniji ipak određeno olakšanje: do prije nekoliko godina, populistička desnica, od Francuske do Nizozemske, obećavala je biračima neku verziju exita, ali se pokazalo da razvrgavanje kompleksnih veza s EU-om nije nimalo pravocrtno ni jednostavno. Da na tom pitanju padaju vlade i premijeri. Desnica se na kontinentu zato uglavnom ušutkala, što je jednom prilikom primijetio i novi šef europske diplomacije Josep Borrell: Brexit nije donio epidemiju, naprotiv, pokazao se kao cjepivo jer zemlje ne žele slijediti primjer Britanije.
Ako je netko, pak, priželjkivao ili nadao se da će Brexit riješiti višedesetljetne britanske dvojbe oko EU-a, već sada se sa sigurnošću može predvidjeti da neće. Ista pitanja i dileme progonit će i dalje britansku javnost i politiku. Evo jedne ovotjedne sličice iz Škotske u kojoj, zbog Brexita, dio političara već traži novi referendum o neovisnosti: škotski zastupnici, u znak svojevrsnog prosvjeda što, protivno svojoj volji napuštaju EU, donijeli su simboličnu odluku – na zgradi škotskog parlamenta i dalje će se vijoriti zastava Europske unije.