Umro je Tuđmanov prevoditelj, pouzdani svjedok naše recentne povijesti; Silvana Menđušić piše zašto je bio impresivan
Janko Paravić jedini je slušao presudne razgovore sa svjetskim vođama 90-ih
Bio je 3. kolovoza 1995. godine. U ranim poslijepodnevnim satima nazvali su ga iz Ureda predsjednika. Crni automobil došao je po njega u Bauerovu i prevezao ga na Pantovčak, stizao je američki veleposlanik Peter Galbraith. Razgovor je, sjećao se, trajao kratko. Predsjednik je želio znati daju li Sjedinjene Države zeleno svjetlo za Oluju.
Preveo je ambasadorovu rečenicu koja je glasila: “Gospodine predsjedniče, molim vas, obratite pažnju na ono što nisam izgovorio”. Tako je škrtim, ali preciznim rečenicama, susret Franje Tuđmana i američkog diplomata, održan svega 15-ak sati prije početka akcije Oluja, svojedobno prepričao Janko Paravić, stručni, tehnički i konferencijski prevoditelj.
Bio je to čovjek koji je radio kao prevoditelj predsjednika Tuđmana, Mesića i Josipovića te premijerke Jadranke Kosor. U utorak je objavljena vijest da je nakon duge i teške bolesti preminuo u Zagrebu, u 82. godini života.
Nije mi htio ispričati detalje razgovora o Oluji
Gospodin Paravić primio me na razgovor prije dvije godine, kada sam kao novinar-istraživač surađivala na dokumentarnoj seriji Godine Oluje koju je za HTV kao scenarist i redatelj potpisao američki redatelj Jack Baric. Nije to bio pretjerano zanimljiv zadatak: nabavljala sam telefonske brojeve, pripremala intervjue, nagovarala sugovornike.
Svi su nakon više (poneki nakon puno više) nagovaranja, pristali. Samo je gospodin Janko Paravić, glavni i službeni Tuđmanov prevoditelj i čovjek koji je jedini sudjelovao u brojnim tête-à-têtes hrvatskog predsjednika i svjetskih državnika – otklonio molbu za intervju.
Nagovaranje nije imalo smisla, (njegovo ‘ne’ bilo je ljubazno, ali konačno), iako mi se činilo da je za epizodu koja se bavila intenzivnim diplomatskim okolnostima uoči i nakon Oluje možda jedan od važnijih i vjerojatno preciznijih i vjerodostojnijih svjedoka. Prevodio je, naime, i polusatni noćni telefonski razgovor s američkim diplomatom Richardom Holbrookeom, vođen 14. listopada 1995., nakon kojeg je Tuđman donio zapovijed da hrvatske snage – tada su već bile 20-ak kilometara do Banja Luke – stanu.
Kako su Tuđman i Clinton razgovarali u Daytonu?
Prevodio je i razgovor Tuđmana i američkog predsjednika Billa Clintona u Daytonu, kada je zaključen mirovni sporazum. Što su rekli, kako su tekli ti razgovori, je li bilo povišenih tonova? Bez odgovora. U njegovom stanu u kojem je središnju prostoriju zauzimala biblioteka s knjigama strogo poredanim poput vojnika, ostala sam još koji sat. Preporučio mi je par knjiga i sugovornika, ispričao svoje dojmove o nekim diplomatima koje je ratnih devedesetih sretao na mirovnim konferencijama.
Carl Bild i lord Owen nisu mu bili pretjerano simpatični, razumio je Holbrookeovu realpolitik, ‘kaubojski’ izravan stil Jacquesa Kleina mu se dopao. I to je bilo sve što se od gospodina Paravića moglo izvući. Kad sam ga pitala zašto ne piše memoare, kimnuo je glavom. Da sam imala mikroskop sigurno bi mi se učinilo da se nasmiješio: “To se u ovom poslu ne radi.” Javila sam u redakciju da nemamo intervju, ali bilo mi je drago: u svijetu koji ne prestaje blebetati, takva vam neupitna diskrecija imponira.
‘Prevoditelj je jedini koji na večerama ne jede’
“Bio je vrhunski profesionalac, samozatajan, suzdržan, diskretan i ljubazan, gotovo nevidljiv. Dolazio bi na prevođenje, pozdravio se i otišao. Imao je poseban odnos s Tuđmanom. Iako nisam sigurna da se politički slagao s pokojnim predsjednikom, znam da su se međusobno poštovali. Otišao je i ponio je sve tajne sa sobom”, kaže Vesna Škare Ožbolt koja je Paravića gotovo svakodnevno susretala u Uredu predsjednika. “Nikad se nije nasmijao, nikada nakašljao, nikada nije pokazao svoje mišljenje. Na licu je uvijek imao izraz pokeraša.”
U jednom od rijetkih intervjua koje je dao, čovjek koji je pratio ovu našu recentnu povijest iz prvog reda, opisao je kako ima raznih protokolarnih posjeta. Od onog ‘kako gospođa, kako djeca’ do, za prevodioce, vrlo teških trenutaka. “I onda se znojite, a poslije toga pipate si košulju koja je nekako čudno mokra.”
Ispričao je novinarima Nove TV kako bi znao raditi od jutra do mraka: dan bi počeo sa sastancima, a završio službenim večerama. Na kojima, našalio se, jedino prevoditelj ne jede. “Prevoditelj obično sjedi između svog principala i gosta, da mogu komunicirati. Vi ne možete jesti, jer vi ste stalno u pogonu. Moj predsjednik nešto kaže – ja prevodim. Onda predsjednik sluša i jede pa on nešto kaže pa gost sluša i jede.”
Izgledao je kao gentlemen koji popodne igra bridž
Bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić kaže kako je bio sjajan prevoditelj, vrhunski profesionalac kojeg je predsjednik Tuđman duboko cijenio. “Bio je uvijek smiren i pouzdan, pogotovo u poslu u kojem ne smije biti krive interpretacije. Njegova profesionalna i ljudska dimenzija činili su ga posebnim”, opisuje Granić jednog od osnivača Društva konferencijskih prevoditelja te dugogodišnjeg člana Hrvatskoga društva književnih prevodilaca.
Na protokolarnim fotografijama i snimkama koje su bilježili snimatelji i fotoreporteri u Uredu predsjednika, često ćete u kutu primijetiti sitnog gospodina s bradicom i blokom na kojem je stenografirao rečenice koje su tamo izmijenjene. Izgledao je više kao sveučilišni profesor ili kao gentlemen koji poslijepodne igra bridž.
Od njega apsolutno ništa nikada nije iscurilo
Nekako ga je bilo lakše zamisliti kako s Matom Marasom, uz čašicu šerija, raspreda o tome zašto je za Chaucera travanj sladak, a za Eliota okrutan, nego da stoji korak iza leđa, primjerice, Miomira Žužula. U 50-godišnjoj karijeri, Paravić je prevodio i Le Carréa, W. Johnstona, L. C. Thurowa, I. M. Wallersteina, S. Huntingtona, a sa suprugom Nedeljkom na hrvatski je preveo niz klasika beletrističke i nebeletrističke prijevodne književnosti.
Milada Privora, šefica državnog protokola opisat će gospodina Paravića kao visokoprofesionalnog, diskretnog i vrhunskog stručnjaka. “Taj je posao neobično zahtjevan, a on je bio prvi na popisu službenih državnih predvoditelja i bio je 24 sata na raspolaganju. Bio je posljednji Mohikanac svoje profesije. I nikada ništa nije iscurilo van. Maksimalno predan, uvijek susretljiv, čak i kada bih ga zamolila za prijevod u nekim delikatnijim situacijama”, rekla nam je gospođa Privora.
Neobična situacija na večeri Kosor i Berlusconija
Prevodio je i na susretima bivše premijerke Jadranke Kosor koja veli da bi gospodin Paravić trebao biti uzor svim prevoditeljima. “Imao je rijetku sposobnost da bude nevidljiv, a apsolutno prisutan.” Kosor se prisjetila kako su sjedili za ručkom u rezidenciji Silvija Berlusconija koji je pred kraj obroka i tête-à-tête razgovora pozvao pjevačicu koja je otpjevala pjesmu uglazbljenu na stihove koje je talijanski premijer sam napisao.
“Zamolila sam gospodina Paravića da prevede stihove, a on se diskretno nagnuo sa svog stolca i rekao: ‘Gospođo predsjednice, jeste li sigurni da želite da ovo prevodim?’ Inzistirala sam, a on je potpuno mirnog lica i još mirnije intonacije preveo stihove koji su govorili o bedrima lijepe putene žene. Kad je završio s prijevodom još je jednom rekao: ‘Jeste li još uvijek sigurni da ste ovo htjeli čuti?”.
Obitelj, prijatelji i kolege će se danas, u četvrtak 31. kolovoza, na zagrebačkom Krematoriju oprostiti od čovjeka koji je čuo puno, a govorio malo.