Odustani // Pritisni ENTER za pretraživanje
Politika & Kriminal

Što će rezultati izbora u Americi, zapravo, značiti za Hrvatsku? Stručnjaci govore za Telegram

Daniel Serwer, James Ker-Lindsay i Dejan Jović analiziraju za nas

Telegram analiza

Pošalji Podijeli Tweetaj

Za Hrvatsku, regiju, Europu i ostatak svijeta američki su izbori najzanimljiviji u kontekstu vanjske politike koju će provoditi budući predsjednik ili predsjednica najmoćnije zemlje svijeta. Politika Hillary Clinton tu je poznata. Ona je predstavnica intervencionističke škole američke vanjske politike. Njezin suprug Bill, ostavio je dubok trag na ovim prostorima. Posebno ga obožavaju na Kosovu, gdje po njemu imenuju trgove, ulice i grade mu spomenike.

“Pobjeda Hillary Clinton bit će s oduševljenjem primljena na Kosovu i u Albaniji te vjerojatno među Bošnjacima u Bosni i Hercegovini”, kaže politiolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović. “No, ako pobijedi Donald Trump, to će izazvati jednako takvo oduševljenje kod Srba, barem većine njih. Prezime Clinton – prije svega zbog politike koju je vodio Bill Clinton – nije neutralno na Balkanu”.

I Albanci i Srbi, naime, Billa Clintona vide kao glavnog aktera odvajanja Kosova od Srbije te kasnijeg bombardiranja Srbije, kaže Jović. “S obzirom da to nije neka davna prošlost, ti događaji imaju izravnog utjecaja na način na koji se prati američka izborna kampanja u tim krajevima. Dakle, većina Albanaca sasvim sigurno žele da Hilary Clinton pobijedi, a većina Srba da izgubi”.

‘Trump o Balkanu ne zna ništa’

Dok je manje više sve kod vanjske politike Hillary Clinton poznato, kod njenog je protukandidata isto tako, manje više sve – nepoznato. Uzburkao je duhove, posebice u baltičkim zemljama rekavši kako ne bi nužno branio države članice NATO-a u slučaju napada Rusije. Njegova vanjska politika prema Europi i Balkanu ostaje nepoznanica. “Čini se kako Donald Trump ne zna ništa o Balkanu”, kaže Daniel Serwer, bivši američki diplomat koji je dio svoje diplomatske karijere proveo i na Balkanu, danas profesor na Sveučilištu za međunarodne odnose John Hopkins u Washingtonu.

“A vjerojatno mari još i manje, osim za prikupljanje nekoliko glasova Srba i Hrvata u Ohiju. Nisam vidio nikakve znakove da mu je supruga dala neke instrukcije o Sloveniji”, kaže.

Manja uloga SAD-a nego 90-ih

Premda je uloga SAD-a na Balkanu znatno manja nego 90-ih, Washington je i dalje prisutan u regiji. “Mislim da bi Hillary Clinton bila dobro rješenje za one koji gledaju prema EU i NATO-u kao sidrištu njihove vanjske politike”, kaže Serwer. Među te države zasigurno možemo svrstati i Hrvatsku. Zagreb je nedvosmisleno okrenut prema Bruxellesu i Washingtonu. Mnoge susjedne zemlje na putu su prema tim integracijama no otvaraju im se i neke alternative. “Clinton razumije regiju i htjeti će vidjeti napredak za one zemlje koje traže članstvo u tim organizacijama”, kaže Serwer.

Zemlje poput Srbije, BiH i Makedonije nalaze se na sporom putu prema euroatlantskim integracijama. Srpski šef diplomacije Ivica Dačić nedavno je izjavio, kako bi, ako bi morali birati između EU i Rusije, izabrali Rusiju. Izolacionistička politika kakvu bi možda vodio Donald Trump (što je teško zaključiti, njegov populizam je takav da govori ono za što procijeni da publika želi čuti) sigurno ne bi pomogla tim državama da krenu putem euroatlantskih integracija. Alternative bi postale realnije, a ne treba sumnjati kako bi ostali akteri to spremno dočekali.

Daniel Serwer, James Ker-Lindsay i Dejan Jović
Daniel Serwer, James Ker-Lindsay i Dejan JovićPixsell/AFP

Utjecaj Rusije i Turske

Rusija i Turska svoju priliku za snažniji politički angažman u Europi vide upravo na Balkanu. Povlačenje SAD-a s ovih prostora tome je pridonijelo. Europa je politički razjedinjena i ne uspijeva riješiti probleme niti unutar same Unije poput Brexita, fiskalne politike ili izbjeglica. Njen je angažman na svojim granicama godinama slabio. Profesor na londonskom LSE-u i stručnjak za područje Balkana i Jugoistočne Europe James Ker-Lindsay kaže kako posljednjih godina postoje tendencije Sjedinjenih Država da se povuku s Balkana. “Ne mislim da je to bila pogreška”, kaže.

Balkan više nije, kao u 90-ima, područje najveće nestabilnosti u svijetu. “Amerika jednostavno ne može biti svugdje u isto vrijeme. Tim više što se sve do nedavno činilo kako Zapadni Balkan ide prema većoj stabilnosti”, kaže Ker-Lindsay. Izgledalo je obećavajuće, poput napredka u pregovorima između Srbije i Kosova a u Bosni, unatoč političkom kaosu, nije bilo naznaka kofrontacije. “Sve se to promijenilo”, kaže naš sugovornik s LSE-a. Bosna i Hercegovina, kao i Makedonija ponovno su izvorište nestabilnosti.

Dodikov susret s Putinom…

Ne treba zaboraviti kako je upravo u Moskvu na sastanak sa Vladimirom Putinom otišao čelnik Republike Srpske Milorad Dodik, neposredno prije referenduma u tom entitetu. Službeno, referendum je bio o slavljenju praznika, no nakon objave da je referendum uvjerljivo prošao, Dodik je objavio “Republika Srpska je država”.

Daniel Serwer, koji je od 1994. do 1996. bio specijalni izaslanik State Departmenta i koordinator za BiH, kaže kako bi SAD spriječio da se provedu takve Dodikove najave. “Sjedinjene Države neće prihvatiti objavu samostalnosti Republike Srpske ili bilo koji druge poteze koji bi ugrozili mir i stabilnost u Jugoistočnoj Europi”, rekao je za Telegram. Naš je sugovornik 90-ih posredovao između Hrvata i Bošnjaka u BiH, a ostat će zapamćen i po tome što je ispregovarao prvi sporazum za vrijeme Daytonskih mirovnih pregovora. I on se slaže kako prioritet američke vanjske politike više nije na Balkanu. “Washington je davno predao glavnu odgovornost za Balkan Europi”.

I Europa se tu, čini se, nije najbolje snašla. Rusija pomoću energetske politike i povijesnih veza želi osnažiti svoju prisutnost u regiji. Ruski Gazprom kupio je Naftnu industriju Srbije (NIS), a s energetskim poslovima prisutni su i u BiH, odnosno Republici Srpskoj. Serwer je skeptičan prema utjecaju Rusije na Balkanu. Kaže kako je je Rusija “opadajuća regionalna sila s bruto nacionalni proizvodom (BNP) manjim od Španjolske, stanovništvom koje stari i smanjuje se, lošom ekonomijom i autokratskim predsjednikom”.

…i Izetbegovićev s Erdoganom

“Svatko tko želi ruski utjecaj može ga imati, ako se mene pita, ali očekujem da većina ljudi na Balkanu shvati da EU ima mnogo više za ponuditi, posebno kako se počinje oporavljati od duboke recesije”, kaže. No, EU nije više privlačna kao što je bila prije deset ili dvadeset godina. Jug Europe tvrdi da ih guši fiskalna politika Sjevera. Skandinavske zemlje i Njemačka primaju izbjeglice i migrante, dok se sve veći blok zemalja poput Mađarske i Poljske protivi takvoj politici. EU više nije jedina, a dijelu političkih elita i stanovništva zemalja u Europi, posebice Balkanu, niti najprivlačnija mogućnost.

“Turska, kao i Rusija, ima dugu povijest na Balkanu”, kaže Serwer. “Njezine tvrtke su ovdje uspješnje”, dodaje. “No i oni pate od rastuće autokracije. Naravno, Ankara će imati određeni utjecaj tamo gdje su njene poslovne aktivnosti, ali ne mislim da je njihov model vladavine prava ili slobode medija dobar”. Sjedinjene Države i dalje će biti diplomatski prisutne u regiji, kaže, ali očekuju da suverene države preuzmu što više odgovornosti za svoje poslove.

Turski predsjedsjednik Recep Tayyip Erdogan lani je posjetio Sarajevo i tamo se sastao s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem. Ove mu je godine Izetbegović uzvratio posjetom u Istanbulu. Osim ekonomskog, Erdogan je odlučan u BiH ostvariti i politički utjecaj. A situacija u okruženju, ide mu na ruku.

SAD se ne planira vratiti u regiju

EU prepuna unutarnjih problema, zemljama regije ne obećaje mogćunost brzog članstva, što smanjuje i spremnost lokalnih stranaka i političara da njihovo ponašanje bude umjereno, kaže Ker-Lindsay. “Generalno govoreći, nisam sigurano hoće li SAD vratiti svoj fokus na Balkan, a niti što bi mogli učiniti kada bi ga vratili. EU je imala vrlo malo uspjeha jer nije mogla puno ponuditi regiji u ovom trenutku. Što bi to SAD mogao ponuditi što bi nadmašilo Europu europsku ponudu”, pita se Ker-Lindsay.

Smatra kako ne postoji politička volja, niti financijska potpora kako bi SAD ponovno vratio fokus na regiju. “Sigurno ne na način kako smo to vidjeli u 1990-ima”. Ako pobijedi Clinton, u Bijeloj kući bio netko tko poznaje regiju i spreman je na mogućnost američkog angažmana, nastavlja. Sve to, međutim, ovisi o širim zbivanjima. “Amerika se ne može boriti s toliko požara odjednom. Čak i uz zabrinjavajuće trendove koje smo vidjeli u zadnje vrijeme, nisam siguran da će Washintgon na to gledati kao na gorući problem”.

Pobijedi li Trump, Hrvatsku i regiju, kao uostalom i dobar dio svijeta čeka nepoznato. “Mislim da nitko nema ideju kako bi se razvijala njegova vanjska politika ako pobijedi”, kaže Ker Lindsay. “Mi jednostavno ne znamo. To je ono što čini mogučnost njegove pobjede tako zabrinjavajućom. To donosi nevjerojatnu nesigurnost u trenutku kada bi nam pomoglo nešto stabilnosti”.

Obamina vanjska politika

Trump je u kampanji često napadao Obaminu ekonomsku politiku. Naziva je katastrofalnom. New York Times je nedavno pisao kako Trump živi u paralelnoj stvarnosti u kojoj je sve užasno, a recesija još uvijek traje. No, brojke ga demantiraju. Obamina vanjska politika bila je puno manje uspješna od unutarnje. Sporazumi s Iranom i Kubom djeluju kao nedovoljna postignuća u uspredbi s ratovima na Bliskom istoku i Ukrajini. Trump svoju vanjsku politiku nije jasno artikulirao, pa nije sasvim jasno što očekivati. A niti što bi mogao napraviti.

“Pitanje je što američki predsjednik ili predsjednica mogu sami učiniti u okvirima konsolidiranog sistema kao što je američki”, kaže Dejan Jović. “Barack Obama je bio nada za mir u svijetu, a najavio je – kroz svoju parolu “Yes, we can! – da će voditi sasvim drugačiju politiku u odnosu na Iran, Irak, u odnosu na Guantanamo i “borbu protiv terorizma” od svog prethodnika. Georgea Busha Mlađeg”, kaže Jović.

Što može američki predsjednik?

Nastavlja: “Pa ipak, iza njega su ostali ratovi, nove nesigurnosti u svijetu. Nije uspio zatvoriti Guantanamo, iako je to najavljivao. Prema tome, čak i američki predsjednik ne može ono što želi, nego može ono što mu dopuštaju okolnosti u kojima djeluje”.

U tom se kontekstu Jović se pita i da li bi Trump uistinu mogao provoditi vanjsku politiku koja bi značajnije odstupila od postojeće. “Možda najveći potencijalni reformatori američke vanjske politike: predsjednici Kennedy i Nixon – su loše završili (Kennedy je ubijen, a Nixon je odstupio zbog afere Watergate op.a.) možda upravo stoga što im je sistem onemogućavao da provedu ono što su zamislili”.

Slabljenje administracije bilo bi ravno revoluciji

Kada biste u američkoj politici tražili kandidata koji više predstavlja establišment, ne biste ih našli puno koji to čine više od Hillary Clinton. Trump je njen antipod. Upravo na obećanju da će se suprotstaviti establišemntu i strukturama američkih vlasti došao je u poziciju da osvoji nominaciju republikanaca i tako, unatoč velikim otporima u vlastitoj stranci, uđe u borbu za predsjednika. Jović nije siguran koliko će Trump, postane li predsjednik, moći zaokrenuti vanjsku politiku.

“Osim ako njegova snaga ne bude tolika da značajno oslabi moć državne administracije, a to bi u SAD-u bilo ravno revoluciji”, kaže. “A revolucija se u Americi zadnji put dogodila sad već prije skoro 250 godina.”

Podijeli 55 Tweetaj 0 Pošalji E-mailom
Ovaj članak ima komentara. Klikni ovdje za čitanje.

Prijava na Newsletter

Odustani