Uspjeh pjesmuljka Despacito nije nevažan; odraz je vesele Amerike u usponu, Amerike koja nije Trumpova

Amerika koja je pala na Despacito ne boji svojih različitosti

ZADNJA IZMJENA: Jul 17, 2017

“Pasito–a–pasito, suave–suavecito, nosvamospegando, poquito–a–poquito”- te sam stihove prvi put čuo ovdje u Harlemu, kupujući krumpir i jogurt u lokalnoj verziji Konzuma. Melodija nije tražila dozvolu da uđe u uho, ali sam najizvođenije pjesme na američkim radijima svejedno ostao nesvjestan, sve dok prije dva tjedna nisam primijetio da ju je, i sama kupujući krumpir i jogurt, pjevušila susjeda, prateći muziku sa zvučnika u dućanu.

Simpatična gospođa s dvoje male djece nije bila očekivana meta ljetnog hita na španjolskom. Ona živi u mom ulazu, kat iznad mene, u zgradi u kojoj sam ja jedini bijelac; svi ostali su crnci. Gospođa, drugim riječima, evidentno ne govori španjolski. Zašto je, pored sve muzike na svijetu koja bi joj bila bliža, pjevušila pjesmuljak Luisa Fonsija?

Zašto je Despacito tako uspješan?

Iako je uvjerljivo najuspješniji miš-maš raznih naroda i rasa na svijetu, New York i dalje ima nekoliko čisto etničkih kvartova; jedan od najistaknutijih je Spanish Harlem, dio grada koji graniči s Central Parkom i elitnim Upper East Sideom, tek par kilometara na jug od centralnog Harlema gdje ja živim. Spanish Harlem nastanjuju uglavnom Portorikanci i imigranti iz Dominikanske Republike, najveća etnička manjina u državi New York.

Da netko tamo pjevuši Despacito bilo bi ne samo očekivano, nego i potpuno prirodno – razgovor na španjolskom očekivana je stvar na ulicama Spanish Harlema. Pa ipak, ta pjesma na španjolskom probila se ne samo na vrhove top lista, nego i u kvartove u kojima nitko ne govori španjolski. Zadnji takav globalni hit na španjolskom bila je Macarena prije dvadeset godina. Zašto je Despacito tako uspješan?

Amerika koja je izgubila izbore

Kad se govori o muzici, pogotovo o ljetnim pop-hitovima, treba biti oprezan i iz njihova uspjeha ne izvlačiti više zaključaka nego što zaslužuju. No Despacito je zaslužio da se o njemu kaže više nego o prosječnom ljetnom hitu, zato što je njegov uspjeh odraz jedne nove Amerike koja je u usponu i koja će odrediti budućnost ove zemlje i utjecati na ostatak svijeta. Ta Amerika je značajno drukčija od one na koju smo naučili, koju poznajemo od 1950-ih do danas. To nije Amerika WASP-ovaca (bijelih, anglosaksonskih protestanata) nego Amerika koja je multikulturna, katolička (i ateistička) koliko i protestantska, koja je dvojezična, Amerika u kojoj kad nazovete banku ili vodovod morate na telefonu birati 1 za engleski ili 2 za španjolski, Amerika koja ekonomski prosperira od demografskog rasta, a jedina demografska grupa koja raste je ona koja govori španjolski.

To je Amerika koja je multikulturalnija od Njemačke pod Angelom Merkel, koja prihvaća stotine različitih identiteta i uspijeva ih utkati u jedan zajednički, američki identitet. U toj Americi se govore svi jezici, ali se na kraju svi svađaju i razumiju na engleskom. Amerika koja je pala na pjesmu Despacito je Amerika koja se ne boji svojih različitosti, nego zna da je jača upravo zbog njih. I ta idealna Amerika, koja obožava pjesmu Despacito i vjeruje u sve ove ideale, ta Amerika je – izgubila izbore. Donald Trump utjelovljenje je svega što takva Amerika nije. On je živi primjer svega što je izravno suprotno takvoj ideji Amerike.

Trumpova grupa oportunista

Trumpova Republikanska stranka, nastala na plemenitoj ideji Abrahama Lincolna da treba ukinuti ropstvo jer su svi ljudi jednako dobri ili loši, bez obzira na boju kože, prestala je biti snaga u američkom društvu koja vuče naprijed. Dapače, postala je glavna snaga koja vuče unazad. Republikanski predsjednici svojedobno su bili vođe “progresivnog doba” – američkom društvu nisu samo nametali svjetske trendove, nego su sami postavljali nove, sve više letvice i za Ameriku i ostatak svijeta. Republikanci su, još u doba Ronalda Reagana i Georgea Busha starijeg još u nešto vjerovali.

No, tome je došao kraj. Stranka koju vodi Donald Trump klijentelistička je grupa oportunista čija se filozofija može svesti na nacionalističku ideju bjelačke dominacije kojoj je cilj služiti interesima najbogatijih nauštrb onih koji imaju najmanje. Ironično, najviše podrške takvoj zloj i mračnoj politici dolazi od slabije obrazovanih bijelih birača kojima je Trump prodao strah od drukčijih. Oni su glasali za njega nadajući se da će tako zaustaviti vrijeme i možda ga vratiti unazad, kad je Amerika bila “bjelja”. To je i smisao Trumpovog slogana “Make America Great Again”.

Nazadni plan američkog predsjednika

Ključna riječ u toj krilatici nije ni “America” ni “great”, nego “again”. Obećanje da će Trump Ameriku učiniti “ponovno” velikom samo je drugo ime za plan u kojem bi Amerika ponovno postala “bijela”, u kojoj ne bi bilo drugih rasa ni vjeroispovijesti osim bijelih protestanata, u kojoj bi žene ponovno imale onoliko prava koliko smo vidjeli da imaju u seriji “Mad Men”, sluškinje i sekretarice kojima se lako začepi gubica, u kojoj gejevi i lezbijke ne bi imali pravo javnog nastupa ni ljudska prava. Ta Amerika koja bi bila “great again” isključila bi stotine tisuća ljudi koji su doista Ameriku učinili velikom i uspješnom u svakom aspektu ljudskog djelovanja. To je Trumpov plan i zbog njega svi slobodoljubivi ljudi trebaju biti ozbiljno zabrinuti.

Takva Trumpova Amerika na prošlim je izborima pobijedila. I zato je popularnost Despacita važna. Iako samo pop-hit, on je signal vitalnosti drukčije Amerike, pristupa koji odbacuje Trumpove vrijednosti i promovira Ameriku koja je uključiva, koja živi u 21. a ne u 19. stoljeću, koja govori španjolski jednako koliko i engleski, koja desetak milijuna imigranata ne želi masovno deportirati nego uključiti u društvo, koja ne zabranjuje ulazak u zemlju ljudima na osnovi njihove vjeroispovijesti, koja nudi “američki san” svima koji ga žele ostvariti, a ne samo trećoj generaciji imigranata iz Njemačke kojoj pripada Donald Trump.

Zapanjujući razmjeri diskriminacije

Bili u Americi legalno, kao državljani, ili kao nedokumentirani imigranti, Latinosi čine sve veću i presudnu grupu u ovom društvu. Na prošlim izborima činili su 11 posto biračkog tijela i svoju su podršku masovni dali Hillary Clinton. Dvije trećine Hispanoamaerikanaca glasale su za Clinton, što ne čudi s obzirom na to da je Donald Trump započeo svoju kampanju rasističkom izjavom da su Meksikanci ubojice i silovatelji, a svoju mržnju i predrasude nastavio je širiti sve do izbornog dana. Trump je loše prošao čak i među Kubancima, republikanskoj utvrdi među Latinosima, ali opet ne tako loše da izgubi Floridu, državu u kojoj živi većina Kubanaca.

Bez Latinosa Amerika bi – kao Hrvatska, Mađarska ili Srbija – demografski stagnirala ili propadala. Ali zahvaljujući upravo njima, imigrantima iz srednje i južne Amerike koji ovamo dolaze i postaju Amerikanci, Sjedinjene Države su od početka 1990-ih do danas porasle s 270 na 330 milijuna stanovnika. To su milijuni koji klikaju na Despacito na YouTubeu, oni su pjesmi portorikanskog pjevača donijeli dvije i pol milijarde (!) pregleda. Moja afroamerička susjeda koja je pjevušila Despacito u supermarketu pripada prvoj sljedećoj grupi koja je će pasti na ljetni hit – crnci su najdiskriminiranija društvena grupa u Americi i njihova solidarnost s drugima dijelom mi je objasnila zašto je pjevušila Despacito. Razmjeri diskriminacije su zapanjujući – našoj publici prispodobivi možda samo s razmjerima diskriminacije Roma (čak ne Srba) u Hrvatskoj.

Ružna priča koja ipak obećava

Ali to nije sve. Ova američka priča je jako ružna danas, ali je i obećavajuća u izgledima za budućnost. Amerika je zaslužna za gotovo sve progresivne ideje i politike koje su uhvatile maha diljem svijeta i ne treba sumnjati da će i ova epizoda završiti sličnim ishodom. Pravo žena da glasaju, predstavnička demokracija, kontracepcijska pilula, podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, prihvaćanje LGBT ljudi kao ravnopravnih dionika društva, antikolonijalizam, nezavisni mediji, sloboda vjeroispovijesti, antifašizam – sve je to poteklo iz Amerike. I Amerika je bila najangažiranija u obrani tih ideala. Na izborima prošle godine Amerika je – isto tako – izabrala predsjednika koji prkosi doslovno svakom od tih ideala. Tragična je to posljedica demokracije u Americi, ali ona nije kraj te borbe.

Što o Americi možemo naučiti iz Despacita? Za početak, to da je Trumpova ideja razaranja trgovinskih sporazuma i slobodne trgovine potpuno promašena. Hit portorikanskog pjevača Luisa Fonsija i portorikanskog repera Daddy Yankeeja ne bi nikad skupio dvije i pol milijarde klikova na YouTubeu da ovog proljeća remiks njihove pjesme nije snimio Justin Bieber. To je bio povijesni trenutak jer je Bieber prvi put propjevao na španjolskom. Ali bio je to povijesni trenutak i na simboličkoj razini. Dok Donald Trump u Washingtonu prijeti da će razvrgnuti NAFTA-u, sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini između Kanade, Sjedinjenih Država i Meksika, dogodila se muzička suradnja na pjesmi koja ruši rekorde. Justin Bieber, kanadski pjevač, snimio je obradu portorikanskog hita, pjevajući prvi put na španjolskom, za američko tržište. Ima li uvjerljivijeg argumenta za NAFTA-u od Despacita?

Dokaz da se borba nastavlja

Autor pjesme, Luis Fonsi, dolazi iz Portorika, američkog otoka koji nema status savezne države kakav imaju New York ili Havaji. Iako je Portoriko na nedavnom referendumu zatražio da mu se dodijeli status 51. američke države, to se gotovo sigurno neće dogoditi. Portoriko u pravilu glasa za demokrate, pa njegova potencijalna dva mjesta u Senatu republikanci ne žele prepustiti suprotnoj strani.

Je li to pošteno? Jasno da nije. Ima li to veze s tim da u Portoriku žive ljudi koji nisu bijeli protestanti? Jasno da ima. Ali hoće li se to promijeniti? Sigurno neće. Amerika je država koja je najviše napravila kako bi pomogla drugima da stvore pravednija društva. Ali u tom procesu nije nužno sebe učinila pravednijom. Ipak, bitka nije izgubljena, a Despacito je dokaz da se borba nastavlja.

 

Đivo Đurović
Analitičar
21 članak Više o autoru