Nekad je nužno odabrati stranu

Komentar: Utrka u naoružavanju Zagreba i Beograda loša je kopija Hladnog rata

Telegramov kolumnist Božo Kovačević piše o aktualnim događanjima u regiji

FOTO: AFP/AFP

Sigurnosna dilema naziv je za situaciju u kojoj države, nepovjerljive jedna prema drugoj, poduzimaju mjere radi povećanja razine svoje sigurnosti, ali svaka od njih poteze one druge države tumači kao da su agresivni i usmjereni na ugrožavanje njene vlastite sigurnosti.Svako povećanje sigurnosti jedne države – a to se najčešće iskazuje nabavkom novog oružja – druga država koristi kao izliku da i sama poveća izdvajanja za obranu.

Briga za vlastitu sigurnost potaknuta činjenicom da se suparnička država naoružava tako otvara prostor za nastanak utrke u naoružavanju. Razdoblje Hladnoga rata bilo je bitno obilježeno nepovjerenjem dviju supersila i neprestanim užurbanim naoružavanjem kako se ne bi dogodilo da ona druga strana postigne odlučujuću prevagu.

Međusobno uništenje

Kad je postalo jasno da obje tadašnje supersile, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, raspolažu količinom nuklearnog naoružanja dostatnog ne samo za uzajamno uništenje, nego i za trenutačno uništenje ljudske civilizacije i svega života na planetu, i da nijedna ne može uništiti drugu prije nego ta druga odgovori jednako razornim udarom, otpočelo je razdoblje kompliciranih pregovora o ograničavanju količina pojedinih kategorija oružja.

Čini se da se premijer Srbije Aleksandar Vučić posljednjih tjedana trudi uvjeriti svoju domaću i međunarodnu javnost da je Hrvatska, odlukom o nabavci američkog raketnog sustava M27 OMLRS, otpočela spiralu utrke u naoružavanju u još uvijek nestabilnoj balkanskoj regiji. Srbija će odgovoriti nabavkom ruskog raketnog sustava SS300. Takvo nadmetanje između malih zemalja zanemarivih vojnih potencijala izgleda kao amatersko oponašanje igara velikih globalnih igrača iz vremena Hladnoga rata.

Moderniziranje vojske i prilagodba standardima NATO-a zadaća je koju je Hrvatska prihvatila stupanjem u članstvo tog saveza. U tom kontekstu nabavka navedenog raketnog sustava, kao i druge već realizirane ili tek najavljene nabavke vojne opreme, ne predstavljaju iznenađenje.

Ni činjenica da se o tim nabavkama raspravlja u medijima ne govori u prilog pretpostavci da je riječ o pripremama za agresivno vojno djelovanje. Strategija nacionalne sigurnosti, vojna doktrina i – što je još važnije – iznosi iz državnog proračuna javno su dostupni dokumenti temeljem kojih je moguće izvoditi zaključke o mogućoj spremnosti neke države da primjenom vojne sile pokuša ostvariti svoje nacionalne interese.

Čini se da se premijer Srbije Aleksandar Vučić posljednjih tjedana trudi uvjeriti svu domaću i međunarodnu javnost da je Hrvatska, odlukom o nabavci raketnog sustava M27 OMLRS, otpočela spiralu utrke o naoružanju u još uvijek nestabilnoj balkanskoj regiji.

K tome, tu je i međunarodno pravo koje se uglavnom primjenjuje protiv malih država ako na svoju ruku poduzimaju korake koji ugrožavaju međunarodnu sigurnost. Sve to upućuje na zaključak da srbijanski premijer pretjeruje kad osuvremenjivanje hrvatskih oružanih snaga prikazuje kao izravnu prijetnju svojoj zemlji.

Budući da Hrvatska nije jedina susjeda Srbije koja je članica NATO saveza i koja se prilagođava njegovim standardima, gotovo je nevjerojatno da je samo Hrvatska percipirana kao mogući izvor prijetnje za nacionalnu sigurnost Srbije. NATO kao cjelina bi to mogao biti pod uvjetom da se ponovi situacija iz druge polovine devedesetih godina kad su strateški ciljevi Srbije i načini njihova ostvarivanja bili u koliziji s interesima jedine preostale svjetske supersile.

Povratak Miloševiću

Premda je tadašnja unipolarnost sustava međunarodnih odnosa modificirana pa se Sjedinjene Države – što temeljem strateških opredjeljenja Obamine administracije, što slijedom činjenice da su se u međuvremenu pojavili drugi globalni ekonomski i vojni igrači – priklanjaju multilateralnom odlučivanju o pitanjima globalne sigurnosti, malo je vjerojatno da bi se Srbiji toleriralo ponašanje koje bi u političkom, vojnom ili humanitarnom pogledu predstavljalo pokušaj obnove katastrofalne Miloševićeve politike.

U tom slučaju bi NATO dobio mandat međunarodne zajednice za otklanjanje prijetnje svjetskom miru i sigurnosti. Čak ako u tom slučaju Srbija ne bi ostala potpuno sama i izolirana kakva je bila 1999. godine, ishod bi za nju mogao biti samo pogubniji nego što je bio tada.

Kada bi postojao neki tajni hrvatski plan za ostvarivanje interesa na štetu Srbije putem primjene sile, bilo bi gotovo nemoguće angažirati NATO za ostvarivanje toga cilja.

O svrsi i opravdanju postojanja NATO saveza nakon što je SSSR nestao s karte svijeta ima smisla raspravljati. Danas je očito da se misija te međunarodne organizacije ne iscrpljuje samo u obrani teritorija zemalja članica u slučaju da je neka od njih napadnuta.

Zbog nepostojanja jednoznačno definiranog globalnog neprijatelja koji bi generirao koheziju unutar saveza isto je tako jasno da se ta organizacija danas ne može lako instrumentalizirati radi postizanja parcijalnih interesa neke od zemalja članica u odnosima sa zemljama nečlanicama.

Slučaj Ukrajina

Drugim riječima, kad bi postojao neki tajni hrvatski plan za ostvarivanje interesa na štetu Srbije putem primjene sile, bilo bi gotovo nemoguće angažirati NATO za ostvarivanje toga cilja. Štoviše, neki poznavatelji odnosa u toj organizaciji ozbiljno spekuliraju o tome bi li NATO bio spreman vojno se konfrontirati s Rusijom ako bi bile ugrožene baltičke zemlje koje su, kako znamo, u sastavu NATO-a i opravdano računaju na primjenu članka 5. Povelje u slučaju da budu napadnute.

Takvo stanje u NATO savezu te ozbiljno uzdrmani temelji EU-a izbijanjem grčke krize i, u još većoj mjeri, eskalacijom problema migranata i izbjeglica pokazuju da euroatlantska sigurnosna arhitektura nije otporna na sve vrste seizmičkih poremećaja.

Kakvi god da jesu, EU i NATO su najpouzdaniji jamci sigurnosti u regiji. Stoga bi i Srbiji bilo u interesu da na uspostavi trajno stabilnih prilika radi zajedno s njima, a ne protiv njih.

Ukrajinska kriza je NATO i EU ujedinila do mjere da zajednički primjenjuju ekonomske sankcije protiv Rusije, ali time nije u potpunosti prikrivena činjenica da u pogledu mogućeg otvorenijeg vojnog angažmana na strani Ukrajine ne postoji suglasnost među državama članicama.

Jamci mira u regiji

Ako bi politički vrh Srbije zaključio da su ti nedvojbeni znakovi krize među euroatlantskim saveznicima prilika da se Srbija profilira kao regionalni igrač važniji nego što objektivno može biti i da pokuša profitirati koketirajući istodobno i s Rusijom i sa Zapadom, onda bi opet bio na pragu povijesne pogreške.

Neka im usporediv pokušaj bivšeg ukrajinskog predsjednika Janukoviča, ali i katastrofa koja je zadesila cijelu Ukrajinu, bude opomena. Mislim da bi za Srbiju bilo prerizično da baš ona pokuša provjeriti bi li neki novi pokušaji destabilizacije rubnih dijelova EU-a i NATO saveza rezultirali daljnjim kolebanjima ili homogenizacijom euroatlantskih saveza i povećanjem sigurnosnih rizika za Srbiju.

Kakvi god da jesu, EU i NATO su najpouzdaniji jamci sigurnosti u regiji. Stoga bi i Srbiji bilo u interesu da na uspostavi trajno stabilnih prilika radi zajedno s njima, a ne protiv njih.


Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 16. siječnja