Velika hrvatska stečajna prevara: kako su stečajni upravitelji zaradili 6,8 milijardi kuna na uništenim firmama
Dvojica cijenjenih stručnjaka istraživala su skrivenu povijest likvidacija niza tvrtki
U Hrvatskoj je u posljednjih 17 godina provedeno više od 14 tisuća stečajeva. Vrijednost imovine tvrtki koje su stavile ključ u bravu iznosio je 132,3 milijarde kuna, a njihova stečajna masa, dakle imovina iz koje su se pokušali namiriti vjerovnici, bila je 112,4 milijarde kuna. O kolikom je novcu riječ svjedoči usporedba: taj je iznos gotovo jednak godišnjem proračunu Republike Hrvatske. Njime je raspolagalo oko 250 stečajnih upravitelja, čiji je rad nadziralo pedesetak stečajnih sudaca. Iznos naknade stečajnim upraviteljima u spomenutih je 17 godina iznosio nevjerojatnih 6,8 milijardi kuna bruto. Kad se ta cifra preračuna u neto isplatu koju je tijekom 17 godina, u prosjeku, primio svaki stečajni upravitelj, dolazi se do prilično nevjerojatnog podatka: svaki stečajni upravitelj u prosjeku je dobio 14,3 milijuna kuna.
Materijal za tužitelje
No, učinak njihovog rada, koji se najbolje može mjeriti postotkom namirenja vjerovnika (što je i osnovna svrha stečajeva), dakle novcem kojeg su iz stečajne mase uspjeli izvući oni kojima su tvrtke u stečaju ostale dužne, ni približno ne odgovara enormnim prihodima stečajnih upravitelja. Vjerovnici su se uspjeli naplatiti s 14 posto. Svi navedeni podaci rezultat su izvedene analize, uz pomoć matematičkih modela, koje je dr. Vencel Čuljak temeljio na terenskom istraživanju dr. Domagoja Sajtera, docenta na osječkom Ekonomskom fakultetu, objavljenih u njegovu znanstvenom radu ”Stečaj: okvir za malverzacije ili za namirenje vjerovnika i rehabilitaciju povjerenja?”. Istraživanje dr. Sajtera rađeno na uzorku od 30 stečajeva većih dioničkih društava s područja istočne Hrvatske, kao i analize koje je radio dr. Čuljak nepobitno dokazuju da spominjanje ”stečajne mafije” nipošto nije puka fraza u medijima, nego gorka hrvatska činjenica, poput pljačke u pretvorbi ili organiziranog kriminala kojim je impregnirano društvo.
Ukupna imovina tvrtki s kojom je raspolagalo 250 stečajnih upravitelja u Hrvatskoj vrijedila je 112 milijardi kuna
Iako rađen prema strogim znanstvenim uzusima, rad dr. Sajtera (usput, ovaj 36-godišnji znanstvenik na temi stečajeva doktorirao je 2008.) čita se kao triler, a otkrića do kojih je došao mogu biti sjajan predložak svakom ambicioznijem državnom odvjetniku za sastavljanje barem desetak optužnica. Kada se pročita Sajterov rad posve je jasno zašto je u svojim znanstvenim istraživanjima nailazio na silan otpor. Godinama mu je bilo nemoguće doći do tražene dokumentacije, što u osječkom Trgovačkom sudu, što u Državnom arhivu. Zanimljiva su bila usmena objašnjenja: ”radi se o osjetljivoj dokumentaciji koja može biti predmetom kriminalističkih obrada”. Uzaludna su bila uvjeravanja dr. Sajtera da njega ne zanimaju imena stečajnih upravitelja i tvrtki u kojima su provodili stečajeve, još manje procesuiranje malverzacija do kojih bi mogao doći, već isključivo promatranje stečajeva na fenomenološkoj razini. Tek mu je promjenom čelnih ljudi u Trgovačkom sudu i Državnom arhivu u Osijeku, omogućen ulazak u arhive. A ondje je, uistinu, pronašao nevjerojatne stvari, koje potkrepljuju tvrdnje o raširenoj ”stečajnoj mafiji”, koja ”prešutno uništava privatnu i državnu imovinu, abolira većinu stečajnih sudaca i privilegiranih stečajnih upravitelja koji nisu položili test sposobnosti, odgovornosti, poštenja i morala” kako to u razgovoru za Telegram tvrdi dr. Vencel Čuljak.
No, pogledajmo dio onoga što je analizirajući 30 stečajnih postupaka provedenih od listopada 2000. do lipnja 2009. godine pronašao dr. Sajter. Jedna tvrtka s područja istočne Hrvatske u trenutku stečaja imala je knjigovodstvenu vrijednost imovine od 109,51 milijun kuna, no stvarna imovina te tvrtke nije utvrđena ni tri godine nakon otvaranja stečaja. Stečajni upravitelj u početku je dobivao mjesečnu naknadu od 4000 kuna neto, ali kada su zbog vlasnički povezanih osoba koje su također završile u stečaju, pripojeni i ti predmeti, upravitelju je naknada povećana na 8000 kuna. Ti su predmeti, međutim, ubrzo razdvojeni pa stečajni sudac određuje da ih vode dvojica stečajnih upravitelja, a njihova mjesečna naknada, zajedno, sada se penje na 11.000 kuna. Sav taj novac, naravno, crpi se iz stečajne mase.
Šefovi za stečajeve
Jedan od dvojice stečajnih upravitelja angažirao je odvjetnika koji mu je pomagao u radu. Zanimljivost: isti je odvjetnik zastupao i tvrtku u stečaju i njene vjerovnike, a nakon što je stečajni upravitelj smijenjen, odvjetnik je za obavljene usluge podnio račun u iznosu od 2,16 milijuna kuna. Stečajni upravitelj, pak, strojeve svoje privatne tvrtke smjestio je u halu poduzeća nad kojim je provodio stečaj i taj prostor koristio za vlastito poslovanje.
Drugi primjer kojeg u svom znanstvenom radu navodi dr. Sajter, još je drastičniji: tvrtka u kojoj su radila 234 radnika završila je u stečaju u trenutku kada je njena knjigovodstvena vrijednost bila 48,29 milijuna kuna. Upravitelju koji je vodio postupak, stečajni je sudac odredio mjesečnu naknadu u iznosu od 6000 kuna i uz to mu još priznavao 3000 kuna za putne troškove, iako je stečajni upravitelj koristio službeni automobil visoke klase u vlasništvu posrnule tvrtke, a troškove goriva također naplaćivao iz novca dobivenog prodajom stečajne mase. Istom upravitelju ukupno je tijekom stečaja neto isplaćeno 349.998 kuna (samo za kao završnu nagradu dobio je 64.616 kuna), dok su 234 radnika ukupno namirena s 564.374 kune, dakle svatko od njih u prosjeku 2412 kuna, ali u bruto iznosu. Kako je radio taj odlično plaćeni stečajni upravitelj vidi se i iz podatka da je jedna izraelska tvrtka bila zainteresirana za kupnju tvornice i nastavak proizvodnje, no stečajni je upravitelj ignorirao sve telefonske pozive i telefaks poruke. Imovina tvrtke rasprodana je parcijalno petorici kupaca, a 234 radnika završila su na cesti.
Da provođenje stečajnih postupaka – koje bi budno morao motriti stečajni sudac – može biti pravi Eldorado za onoga tko dobije taj posao vidi se iz još jednog primjera: tvrtka čija je vrijednost u trenutku otvaranja stečaja iznosila 31,63 milijuna kuna dobila je upravitelja kojem je stečajni sudac diskrecionim pravom odredio mjesečnu naknadu od 5000 kuna neto, te putni trošak u iznosu od 1445 kuna. Na kraju stečajnog postupka, također uz odobrenje stečajnog suca, upravitelju je isplaćena završna nagrada od 150.000 kuna neto. Ovaj stečajni postupak zanimljiv je po još nečem: stečajni je sudac angažirao studenticu kojoj je za sređivanje arhivske građe isplatio 9900 kuna, no u Državnom arhivu nema ni jednog dokumenta te tvrtke.
Isplate bez kontrole
Ali ono što je, znanstveno analizirajući stečajne postupke, u tvrtki koja je otišla u stečaj s imovinom vrijednom 30,8 milijuna kuna, otkrio dr. Sajter nadmašuje sve do sada spomenuto. U tom je poduzeću bio zaposlen 151 radnik, čija je prosječna plaća iznosila 3535 kuna bruto. Unatoč tome, stečajni je sudac upravitelju odredio mjesečnu naknadu od 8000 kuna neto. To je, kako se čini, stečajnom upravitelju bilo premalo pa je – što pokazuje samo dio nađene dokumentacije – od svake veće doznake uplaćene na račun tvrtke u kojoj je vodio stečaj, uplaćivao pozamašne iznose na svoj privatni račun. Od 21. siječnja 2004. – a rekli smo, riječ je samo o dijelu pronađenih izvadaka s bankovnog računa – do 27. listopada 2005., dakle u razdoblju kraćem od dvije godine, taj si je stečajni upravitelj u 15 navrata ukupno isplatio 594.891 kunu. No, čak mu ni taj iznos koji je s računa tvrtke u stečaju prebacivao na svoj osobni, nije bio dovoljan: povremeno si je isplaćivao i okrugle iznose za službena putovanja u visini od 2000 kuna.
Dr. Vencel Čuljak, i sâm nositelj licencije za stečajnog upravitelja, koji unatoč golemom iskustvu u privredi, financijama i ekonomiji, nije za 14 godina otkako je licenciran za stečajnog upravitelja dobio vođenje niti jednog stečaja, upozorava na opasnu spregu stečajnih sudaca i stečajnih upravitelja. Kaže da zahvaljujući ”osobnim privilegijama” – treća životna dob, definitivno završena poslovna i znanstvena karijera, nepripadnost niti jednoj političkoj opciji – može govoriti bez okova i straha od moćnih, te nema potrebu dodvoravati se bilo kome, o toj vrućoj temi, za koju tvrdi da je ravna kriminalu iz razdoblja pretvorbe i privatizacije, može reći ono što se drugi ne usude.
“Stečajni sudac imenuje i razrješava stečajnog upravitelja, nadzire njegov rad, daje mu upute, određuje mu mjesečnu nagradu i trošak stečajnog postupka, a često sugerira i osobu koja sastavlja bilancu početnog stanja dužnika u stečaju”, objašnjava za Telegram dr. Čuljak. Stečajni sudac glede hijerarhije, upravljanja i rukovođenja predstavlja, u jednoj osobi, poslodavca, poduzetnika, direktora, vlasnika, gazdu i menadžera. Što u takvom odnosu preostaje stečajnom upravitelju, kada stečajni sudac ima svu vlast koju mu je omogućio zakon, dok stečajni upravitelj ima samo dužnosti, obveze i odgovornost? Stečajni sudac, dakle, može raditi što god hoće, a prigovori bilo koje vrste mogu stečajnog upravitelja koštati razrješenja.
To, smatra Čuljak, dovodi do kategorije tzv. privilegiranih stečajnih upravitelja, onih koji na očigled javnosti uživaju benefite i povlastice, ali ne zbog svojih sposobnosti već zbog podobnost i poslušnosti. Zato je danas u Hrvatskoj moguće da neki stečajni upravitelji vode i po deset, dvadeset, pa i trideset stečajnih postupaka (ima i onih, tvrdi Čuljak, koji su vodili i po 50), dok drugi stečajni upravitelji nisu vodili niti jedan stečaj.
Nedodirljivi suci
To su oni, nastavlja dr. Čuljak, koje su pojedini stečajni suci licencirali kao svoje i hrvatske brendove, zaštićeni su ne samo od kritike javnosti, već i od njenog pogleda. Njima se odobravaju posebni troškovi stečajnog postupka, a koliki će oni biti ovisi isključivo o volji stečajnog suca.
Koliko je dr. Čuljak u pravu, svjedoči i podatak iz istraživanja dr. Sajtera: jedan stečajni upravitelj kao trošak postupka obračunao je iznos od 160.000 kuna, za stručnu literaturu i edukaciju, no iz dokumentacije koja je nakon završetka stečaja ostala, nemoguće je utvrditi za što je stvarno potrošen taj novac.
Tako uspostavljen odnos suca i stečajnog upravitelja, smatra dr. Čuljak, otvara širok prostor nepotizmu, protekciji, korupciji i kriminalu. Upravo to vidljivo je iz primjera koje smo spomenuli, a do kojih je terenskim radom, istražujući kako su tekli stečajni postupci, utvrdio dr. Domagoj Sajter.
Ograđujući se da kao znanstvenik može govoriti samo o onom što je moguće dokazati, dr. Sajter ne želi ulaziti u spekulacije je li riječ o simbiozi stečajnih sudaca i stečajnih upravitelja u kojoj i jedni i drugi imaju koristi.
Pogrešni kriteriji
No, dr. Sajter upozorava na još jedan apsurd: to su tzv. liste A i B stečajnih upravitelja koje je uveo novi stečajni zakon, u primjeni od 1. rujna ove godine. Ali da simbioza stečajnih sudaca i stečajnih upravitelja uistinu postoji i štoviše, da je novi stečajni zakon dodatno učvršćuje, slaže se i dr. Sajter.
“Raniji stečajni zakon je omogućavao da stečajni sudac potpuno samostalno određuje stečajnog upravitelja”, kaže dr. Sajter za Telegram. Tako se događalo da pojedini suci uvijek biraju iste stečajne upravitelje, a da neki nikada ne budu izabrani. Bilo je očekivano da se takav sustav napusti, odnosno da se način izbora promijeni nabolje, kako bi se ta sprega prekinula. Ali dogodilo se suprotno: novi stečajni zakon to još dodatno učvršćuje. Ne samo da će oni koji su ranije bili birani, biti birani i ubuduće, već oni koji nisu bili birani, sada neće moći biti birani sve dok ne završe dugotrajnu “obuku” koja ničim nije propisana. To su famozne liste A i B, u kojoj su oni koji su bili birani uvršteni u listu A, a oni bez iskustva na listu B. Zakon, doduše, predviđa nasumičan izbor, ali ako sudac nije zadovoljan izborom, ima pravo izabrati onoga koga hoće. To je potpuni apsurd.
O mogućoj sprezi stečajnih sudaca i stečajnih upravitelja, dr. Sajter govori vrlo obazrivo, ali nije teško zaključiti kakav je sve odnos među njima moguć: ”Stečajni upravitelji ekonomski su odgovorni vjerovnicima, no formalno (pravno) odgovaraju stečajnim sucima i suci imaju široke ovlasti nad stečajnim upraviteljima”, piše u njegovom znanstvenom radu u kojem odgovara na pitanje jesu li stečajevi okvir za malverzaciju ili namirenje vjerovnika. ”Malo je vjerojatno da su stečajni suci potpuno neupućeni u nekorektna postupanja upravitelja i opravdano je pretpostaviti da su u nekim slučajevima upravitelji oštećivali vjerovnike ili u neposrednom dosluhu sa sucima, ili uz njihovo prešutno odobrenje.”
Likvidacija Gradske banke u Osijeku odvjetnicima je donijela prihod od 20 milijuna kuna. Stečaj traje od 1999.
Razlozi poražavajućih rezultata analiza stečajne prakse u Hrvatskoj mogli bi se, ukratko, svesti na četiri temeljna problema. Prvo: stečajni su upravitelji neuredni u vođenju poslovne dokumentacije i nisu dužni podnositi detaljne troškovnike postupka, kao ni dokumentaciju o uplatama i isplatama s računa tvrtke čiji stečaj vode.
Drugo: kada je stečaj formalno zaključen, u mnogim slučajevima naknadno se i nekoliko godina kasnije, pronađe imovina tvrtke koja je prestala postojati i u pravilu, novac ostvaren prodajom te imovine završava u džepu stečajnog upravitelja.
Treće: volja vjerovnika, dakle onih koji se nadaju da bi mogli biti namireni iz stečajne mase, često se izigra. Rijetko se događa da vjerovnici uspiju isposlovati smjenu stečajnog upravitelja, a dogodi li se to, novi stečajni upravitelj vrlo često uzima bivšeg za suradnika, čime se samo povećava trošak postupka.
Četvrto: stečajni upravitelji, što neki obilato koriste, mogu u troškove postupka – što smo vidjeli u navedenim primjerima – ugraditi rashode čija je namjena nejasna. Vjerovnici ne samo što nemaju mogućnost sankcioniranja takve prakse, već nad tim nemaju ni učinkovit nadzor. To može jedino stečajni sudac, ali kao što smo također vidjeli, iz njima znanih razloga oni često za to uopće ne mare.
Stečaj bez kraja
Iako je zakonom određeno trajanje stečaja, ono se u praksi vrlo često ne poštuje. Dr. Vencel Čuljak iznosi podatak da je prosječno vrijeme trajanja stečaja tri godine i sedam mjeseci. No, ima slučajeva da neki stečajevi višestruko nadmašuju taj prosjek. Tako, primjerice, stečaj osječke Gradske banke traje već 16. godinu (usput, životni vijek te banke trajao je četiri puta kraće: osnovana je u lipnju 1995., a u stečaj otišla u svibnju 1999.), a na plaće stečajnih upravitelja u tom je razdoblju potrošeno više od pet milijuna kuna. Bilo je godina kada je plaća stečajnog upravitelja u bruto iznosu mjesečno iznosila i 37 tisuća kuna. Za odvjetničke usluge koje odobrava stečajni upravitelj, potrošeno je, pak, više od 20 milijuna kuna. Stečaj još traje i trenutačno ga vodi Perica Mitrović, stečajni sudac koga – s obzirom na broj stečajeva koji su mu dodijeljeni – dr. Vencel Čuljak naziva ”zaštitnim znakom Trgovačkog suda u Osijeku”, jer je, kaže, vodio stečajeve najvećih tvrtki, s najvećom vrijednosti imovine.
Ako može biti utjeha vjerovnicima Gradske banke, ni u svijetu nisu rijetkost dugotrajni stečajni postupci. U Velikoj Britaniji postoje stečajni postupci koji se vode i više od 30 godina. Ta zemlja, također nije imuna ni na malverzacije u stečajevima pa su zabilježeni slučajevi, kaže dr. Sajter, da stečajni upravitelji odbijaju dobre ponude za prodaju imovine tvrtke u stečaju, da bi ih, po povoljnoj cijeni prodali tvrtkama koje su sami osnovali. I u Francuskoj su poznati slučajevi da su upravitelji, suci i pravnici sklopili vrlo bliske radne odnose. O Italiji da se i ne govori: ondje postoje presude protiv stečajnih upravitelja koji su pronevjerili značajan novac, ali i presude protiv sudaca koji to nisu kontrolirali.
Dr. Domagoj Sajter, koji je i sam – kaže bez namjere da se bavi poslom stečajnih upravitelja, sve dok se taj posao ne učini profesionalno – položio ispit koji mu omogućava da bude upravitelj (učinio je to, ističe, da bi imao i tu kvalifikaciju s obzirom da izučava i analizira stečajnu praksu u Hrvatskoj), komentirajući podatak da su stečajevi problematični i drugdje, ne samo u Hrvatskoj, kaže: “To što kriminala u stečajnim postupcima ima i drugdje ne može nam biti opravdanje da vlastito blato peremo tuđim.”
Dr. Čuljak, pak, na pitanje kako uvesti reda u stečajeve, kaže da rješenje vidi u osnivanju komore stečajnih upravitelja, neovisne i samostalne strukovne organizacije koja bi štitila prava i zastupala interese stečajnih upravitelja, brinula se o njihovu ugledu i o pravilnom obavljanju njihova rada.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 26. rujna 2015.