Veliki lanac šverca od Sirije do Trsta: Preko Hrvatske masovno prevozili izbjeglice iz Sirije na zapad Europe

Kriminalna organizacija ukupno je zaradila oko 250.000 kn u 6 mjeseci

ZADNJA IZMJENA: Jan 26, 2016
Foto: Profimedia, UPPA News

“Jesu li crni ili bijeli?”

“Bijeli.”

“Bijelo je dobro, bijelo nije problem.”

Detalj je to tajno snimljenog razgovora dvojice krijumčara ljudi dok su preko Hrvatske za Sloveniju dogovarali prebacivanje skupine izbjeglica; bijelaca, budući da sa crncima ne žele imati veze. Jednostavnije im je kažu s bijelcima, jer crnci kompliciraju. A oni žele što manje problema i što veću zaradu.

Plan kako zaraditi na izbjegličkom problemu Riaz Anwar, 30-godišnjak iz Lahorea, smislio je u svojoj sobi u novozagrebačkom hotelu Porin. Već više od dvije godine živio je u tom prihvatnom centru za azilante, međutim, perspektiva iz zgrade na Sarajevskoj cesti 41 nije mu izgledala optimistična. Rodni Pakistan napustio je davno u potrazi za boljim životom. Sada je, međutim, bio sve uvjereniji da ima rješenje – organizirati prabacivanje svojih sunarodnjaka, ali i ostalih izbjeglica i migranata do zemalja Zapadne Europe.

Ideju je vrlo brzo podijelio sa Shaedom Gillom. I taj 26-godišnjak iz Pakistana već je mjesecima boravio u Porinu, a kao vozač taksija znao je kako bi se mogao organizirati prijevoz. Hodnicima Porina ubrzo se pronio glas o novoj skupini koja je za određene novčane iznose bila spremna organizirati putovanje u Sloveniju mimo graničnih kontrola. Iako neizvjesno, mnogima se činilo kao jedini mogući način da dođu do toliko željenog Zapada. Povratka u Siriju, Libiju, Afganistan, Irak…. za njih nije bilo. Anwar je to i sam dobro znao. Transkripti razgovora ovih krijumčara do kojih je došao Telegram otkrivaju načine prebacivanja izbjeglica preko hrvatskih granica.

Kazneno djelo

Na prelasku iz 2014. u 2015. godinu Anwarova skupina počela se organizirati. Bilo je predvečerje najvećeg izbjegličkog vala. Još dvojica azilanata, Pakistanaca s kojima se zbližio u Porinu brzo su mu se pridružila, kao i Afganistanac, koji je i sam bio zatečen u nezakonitom boravku u Hrvatskoj. Iako je dobio uvjetnu osudu, što je trebalo značiti da ne smije barem neko vrijeme počiniti neko drugo kazneno djelo, spremno je pristao biti član krijumčarskog lanca. Pronašli su i suradnike u Srbiji – jednog u pograničnom Šidu i jednog u Sremskoj Mitrovici. Angažirali su dvoje mještana Starih Jankovaca u Slavoniji, te još dvojicu zagrebačkih taksista. Cijela trasa preko Hrvatske tako je bila pokrivena.

Dogovorene su i cijene. Taksistima bi pripadalo 300 do 400 eura po prijevozu, a vodičima i do tisuću eura po prebacivanju skupine izbjeglica preko granice. Ukupna cijena bila je nešto viša od dvije tisuće eura.

Ovaj krijumčarski kanal dogovoren je dok se još činilo da će izbjeglička kriza nekako zaobići Hrvatsku. Da se na njene granice neće sliti more prestrašenih i izmučenih ljudi koji jedini spas vide u odlasku čim dalje od svojih ratom razorenih domovina. Ljudi koji su tek s ruksakom osnovnih stvari, nerijetko bez dokumenata, ali sa životnom ušteđevinom u džepovima krenuli put Europe. Dok Europska unija još nije kolone tih očajnika s Bliskog istoka, središnje i jugoistočne Azije, sa sjevera Afrike ali i samog juga Balkana, organizirala u legalne kanale transporta, na njihovoj muci zarađivali su Anwar i njemu slični. Iako su i sami u jednom trenutku do Hrvatske stigli u potrazi za boljim životom, gostoprimstvo su zlorabili.

Izbjeglice su stigle nešto prije dva sata u noći. Na jedan od dogovorenih vlakova su zakasnili, pa je Anwar pobjesnio jer je novac bio kod Petre. Do jutra ju je još nekoliko puta zvao. Nije želio da sve propadne zbog novca.

“Čim dođeš u Šid, kad sve bude gotovo, nazovi me”, na mobitel Anwarova suradnika Milana Ješića (26) stigla je prva poruka. Ješić je točno znao o čemu je riječ. Bio je iskusan u švercu ljudi preko hrvatsko-srpske granice, već i kažnjavan zbog toga. Znao je kako treba organizirati prethodnicu da provjerava gdje se nalaze policijske patrole i koji je put najsigurniji za pješačenje.

Anwar je za to vrijeme s Petrom Osmakčić, 45-godišnjakinjom iz Starih Jankovaca koja je bila jedna od veza za Slavoniju, dogovarao nastavak krijumčarenja. Tog 30. prosinca 2014. godine u 14.23 sati javio joj je: “Prema dogovoru, doći ćeš s ljudima, koje ti dovedu u Vinkovce, vlakom do Zagreba. Uzimat ćeš ih troje po troje.” Naknadno joj je javio da će i on osobno doći u Vinkovce i navečer sve organizirati. “Kad ih dovedem u Zagreb uzet ću novac, a ti ćeš se vratiti kući.”

Izbjeglice su stigle nešto prije dva sata u noći. Na jedan od dogovorenih vlakova su zakasnili, pa je Anwar pobjesnio jer je novac bio kod Petre. Do jutra ju je još nekoliko puta zvao. Nije želio da sve propadne zbog novca.

“Organizator će biti ljut ako mu ne platimo na vrijeme”, vrlo jasno joj je rekao. “Uzmi dva taksija i smjesti ljude u hotel.”

Čekanje transfera

“Samo hodamo, ne znam uopće kamo idemo. Sljedeći put to moramo bolje dogovoriti”, uzvraća Petra već vidno umorna jer očito dio plana nije pošao onako kako je bilo predviđeno.

“Čim čovjek pusti novce osobe ćemo smjestiti u hotel”, umiruje ju Anwar.

“Na ulici sam, smrzavam se, a ništa ne radi”, već očajna javlja Petra oko 8.30 sati.

“Novac je poslan iz Grčke. Pokušaj se razdvojiti od tih ljudi, jer neće biti dobro ako te policija vidi da hodaš s njima”, savjetuje Anwar.

Oko 10.10 sati šalje joj SMS: “19.000 kuna.”

“Može kune”, uzvraća ona, a Anwar na to pristaje.

No, kako novac očito sporo putuje među krijumčarima u sljedećih sat vremena ponovno rastu tenzije.

Izbjeglice ulaze u taksije da nastave putovanje prema Sloveniji
Izbjeglice ulaze u taksije da nastave putovanje prema SlovenijiPatrik Macek/PIXSELL

“Milan i Miloš su vozili ljude i sad žele novac. Prijete da će mi uzeti automobil”, javlja Petra.

“Otići će dečko za dvadesetak minuta u Western Union i poslati novac”, uvjerava ju Anwar.

Dok je čekala transfer Petra se čula i s Milošem Dražićem, 32-godišnjim Vukovarcem koji je novi život pronašao u Šidu, a Anwarovoj skupini priključio se kao jedan o krijumčara preko same granice.

“Jel Milan s tobom”, pita ga Petra.

“Bio je, više nije”, uzvraća Dražić.

“Kreten, otkud ti s njim”, nastavlja Petra komentirati jednog od suradnika.

“Nisam jučer imao nikog drugog da čisti put”, pravda se Dražić.

Prevaren za 80 eura

“J… te, nemoj to radit. Uzmi nekog drugog za ubuduće, pogotovo sad”, savjetuje mu Petra koja ubrzo šalje i poruku Arnesu Joldiću, 29-godišnjaku iz Starih Jankovaca.

“Što se događa? Ovi lude!”, sve je zabrinutija zbog zastoja u transportu izbjeglica.

“Osobe su u pošti i uplaćuju”, bio je odgovor što ga je dobila. To joj je očito u tom trenutku podiglo raspoloženje pa je odmah napisala Dražiću: “Velika količina love u kunama. O, jedva čekam da bude gotovo.”

No, novac tog dana nije uplaćen. Tek 2. siječnja Petra i Jodlić komentiraju kako je banka Dražića zakinula za 80 eura. Poslano mu je tisuću eura, a primio je 7250 kuna. Kad je to razmijenio dobio je 930 eura od kojih Ješiću mora dati 500, a kad podmiri sve troškove ostaje mu 700. Jodlić je dobio 60 eura. Te noći, 30. na 31. prosinca 2014. godine preko hrvatsko-srpske granice ilegalno je prebačeno pet izbjeglica. Dražić i Ješić preuzeli su ih nedaleko od Tovarnika, u blizini granice koju su prešli pješice. Dražić ih je zatim prevezao do Vinkovaca, a otamo je uslijedilo prebacivanje vlakom do Zagreba.

Novi posao počeli su dogovarati već nekoliko dana kasnije. S Anwarova mobitela poziv je upućen Festusu Oyakhiri Oriaranu, 33-godišnjaku iz Nigerije, koji je također bio smješten u azilantskom centru u Zagrebu. I ovaj nezaposleni student vidio je priliku za dobru zaradu na Balkanskoj ruti izbjeglica koja je postajala sve traženija.

Traženje vozača

“Halo gazda, kako si”, pitanje je na koje Oriaran odgovara da je “dobro”. “Moj prijatelj je slab. Izgubio je dvije osobe. Mogu li oni tvoji ljudi krenuti danas”, zanima muškaraca s druge strane telefonske linije koji očito želi čim prije nadoknaditi izgubljenu zaradu na ono dvoje izbjeglica. Iako je Oriaran skupini ljudi rekao da dođu tek tjedan dana kasnije, priliku za zaradom ne propušta.

“Nazvat ću tog momka da vidi mogu li ti ljudi krenuti ranije.” Prije nego što je Oriaran uspio završiti rečenicu javlja mu se Anwar osobno: “Brate, Isa ima četiri osobe. Koliko ljudi daje Ibrahim?”, Anwara zanima samo računica.

“Vidi jel’ to osam, devet ili deset, pa ćemo samo progurati. Jer ovo je loše, samo priča i priča, a tako nemamo ništa, razumiješ, nagovara Anwar i u nekoliko navrata ponavlja pitanje: “Imaju li ti ljudi novac?” Kad od Oriarana konačno dobije pozitivan odgovor Anwar počne slagati skupinu za prebacivanje preko granice: “Znači to je troje ljudi, i Isa ih ima četvero. Imamo i dvoje od Ibrahima, dvoje Arapa. To je kao deset. I slušaj brate, ako sutra budeš spavao u svom domu, vjeruj mi, imat ćemo problem. Jer kad ti nisi tu, uvijek samo gubimo. To je puno ljudi”, upozorava Oriarana.

U samom središtu Zagreba, gdje se hotel Central i nalazi, događao se tako dio ovog krijumčarskog lanca što ga je policija predvođena zamjenicom ravnatelja USKOK-a Jasminkom Đak-Horvatić na kraju uspjela raskrinkati.

Idući dan kada se kanal pokrenuo ponovno su se pojavili problemi, i ponovno je u pitanju novac. Anwar je svjestan da mora platiti sve suradnike. “Nikad nisam želio izgubiti vozača. To je moja hrana”, komentira Anwar jer očito nije prikupio dovoljno novca da plati dobrog vozača.

Rješenje pronalazi u angažmanu 60-godišnjeg zagrebačkog taksista, Franje Zelka, kojeg i zove 6. siječnja oko 16 sati. “Brate, kako je sve”, obraća se u svom stilu Zelku koji nakon kraćeg razgovora pristaje na vožnju.

Mogućnost za tri osobe bila bi 400 (očito 400 eura za prijevoz op.a.), potvrđuje mu Zelko i pristaje još isti dan na turu. Na kraju su čak bila potrebna dva automobila.

U 19.57 sati Zelko javlja Anwaru da ljude može pokupiti kod poštanskog ureda s druge strane hotela Central.

U samom središtu Zagreba, gdje se hotel Central i nalazi, događao se tako dio ovog krijumčarskog lanca što ga je policija predvođena zamjenicom ravnatelja USKOK-a Jasminkom Đak-Horvatić na kraju uspjela raskrinkati. Iskusna tužiteljica, koja je iza rešetaka već poslala brojne švercere ljudi i presjekla njihove kanale što su vodili preko Hrvatske prema Mađarskoj i Sloveniji, ovaj put željela je biti sigurna da joj vozači iz lanca neće izmaknuti. Često su to bili taksisti, no od optužbi bi se izvukli pravdajući se svojim poslom i činjenicom da ne pitaju koga uzimaju u automobil. Imamo pravo voziti ljude i ako taksimetar nije uključen, uvjeravali su ranije istražitelje.

Zato je sada sudski nalog za tajno praćenje i prisluškivanje izdan i za taksiste koje je angažirao Anwar. Među brojnim tajnim snimkama nalaze se tako i dogovori sa Zelkom, ali i Tonijem Cilijem, 53-godišnjakom koji je također prevozio izbjeglice.

Zelko je oko 21 sat i preuzeo ljude, te ih svojim renaultom odvezao u Istru. Oko 21.35 sati prošao je naplatne kućice na autocesti u Lučkom gdje su ga snimile nadzorne kamere.

Zagrebački taksisti
Zagrebački taksisti Jurica Galoic/PIXSELL

U Istri je izbjeglice preuzeo Oriaran ne bi li ih odveo u Sloveniju. Kada su pješice krenuli prema slovenskom teritoriju počeli su novi problemi.

Oriaran nešto prije tri sata u noći panično zove Anwara.

“Hrvatska, Slovenija, ekspres, mi smo u Gambusima (očito misli na Gamboce nedaleko Buja op.a.)… probao sam GPS, ne pokazuje mi smjer za Trst, ništa se ne miče”, objašnjava vodič. Anwar ga smiruje: “Idi na internet i hodaj. Trebat će ti dvije minute jer GPS nekad u džungli ne radi. Moraš čekati minutu-dvije.”

Izgubljeni ilegalci

“Znaš to mjesto Gambusi? Nismo došli do Buja”, primjećuje očito izgubljeni Oriaran. Ne bi li provjerio gdje se vodič s izbjeglicama nalazi Anwar zove Zelka koji mu objašnjava da ih je ostavio u Umagu.

“Samo 25-30 kilometara i direktno su u Trstu”, dodaje Zelko. No, Anwarovo obrazloženje Oriaranu nije pomoglo.

Prema službenim informacijama istarske policije, troje ilegalaca je zajedno s Festusom Oyahirieom Oriaranom 7. siječnja 2015. godine oko 18.10 sati uhićeno nedaleko od mjesta Bužin. Pokušali su tamo ilegalno prijeći hrvatsko-slovensku granicu.

No, Anwar i Zelko nastavili su surađivati. Novi ilegalni transfer dogovoren je 28. siječnja. Ovoga puta planirano je prebacivanje osam osoba iz Hrvatske u Sloveniju. Za transport su odabrani stranci koji su u međuvremenu smješteni u azilanstki centar. Po hodnicima Porina Anwar je nudio vožnju od Slovenije. Sve je već unaprijed dogovorio.

Varanje izbjeglica

Istražitelji su se za to vrijeme već dobro organizirali i počeli prisluškivati mobitele sumnjivaca iz Porina. Kako bi pokušali shvatiti detalje njihova dogovora angažirali su i prevoditelje. Nije im bilo lagano pronaći osobu koja razumije što Anwar govori. Naime, u Pakistanu se koristi 50-ak dijalekata, no ipak je prevoditelj za urdu jezik, jedan od pakistanskih službenih, pohvatao sadržaj i smisao kriminalnih planova ovog azilanta koji se prometnuo u šefa zločinačke skupine.

Dogovor sa Zelkom za novi transport bio je pred finalizacijom.

“Ti ljudi idu u Italiju. Imam osam ljudi. Ne mogu uzeti više jer ti ljudi imaju nešto novca ovdje. Kad odu u Italiju ja imam 500-600 eura, a ako ne odu nemam ništa”, objašnjava Zelku koji pristaje na dogovor.

“Al trebamo biti oprezni. To nije cesta na glavnom trgu… treba biti oprezan…”, razmišlja na glas Zelko.

“Želim da ti ljudi idu u Italiju, jer svaki od njih ima malo novca ovdje i ako prijeđu ja uzimam taj novac”, planira Anwar. Snimljeno je tog dana još nekoliko razgovora iz kojih je jasno da od izbjeglica traži veći iznos novca od onog što mu je obećan, no tek nakon što budu u Sloveniji.

Za Istru je skupina krenula oko 20.30 sati. U nekoliko navrata Anwar je zvao Zelka ne bi li provjerio ide li ovoga puta sve prema planu.

“Sve je usporeno. Pred tunelom smo, ima radova pa je promet otežan”, objašnjava mu Zelko koji je nešto iza ponoći ilegalce iskrcao 30-ak kilometara od Trsta.

“Rekao sam im da budu oprezni i da ne idu blizu ceste. Upozorio sam ih i da budu tihi. To je 32-33 kilometra od Trsta i sada je sve na njima”, izvijestio je Zelko Anwara.

“Kad stignu u Trst dat ću ti još 100 eura”, obećaje mu Anwar. Međutim, taj dio dogovora je propao jer je i ovu skupinu ilegalaca uhitila istarska policija.

Ali krijumčari još to ne znaju, pa se dogovaraju na koji način da od njih izvuku još novca. Zabrinuti su, međutim, što im se nitko iz te skupine ne javlja.

“Idi u sobu kod Abdulaha i nađi nečiji broj. Nazovi ih. Kad preuzmeš odgovornost onda moraš to odraditi do kraja. Ja od početka nisam imao povjerenja u njih. Mislio sam, ako imaju novca da će samo izaći iz automobila i izgubiti se. Dao sam im 150 eura, a 800 eura sam uzeo od njih. Da je 200 eura po osobi to nema smisla”, ogorčeno i ljutito govori Anwar Gillu. Očito je kako ga uopće ne brine sudbina izbjeglica nego samo zarada. Na kraju razgovora još upozorava Gilla da nikome ne priča koliko su platili taksistu.

Prvi put sam vozio ljude do Lupoglava i ostavio ih tamo na autobusnoj stanici. Vozio sam ljude još u dva navrata. Jednom nas je zaustavila policija i odvela te ljude. Preuzimao sam ih u Gajevoj ulici. Nakon onoga s policijom nisam ih više želio voziti do Buzeta jer nisam želio više problema.

Jer baš tada je Anwar drugog taksistu angažirao za prevoženje ilegalaca. Toni Cili je 3. veljače nešto prije 19 sati dobio poruku: “Imam mali posao ako želiš. Pet ljudi je spremno i čekaju pet minuta. Ako dođeš, uzmeš i ideš.” Cili je pristao, pa mu je Anwar na brzinu objasnio kako ljude treba odvesti do Buzeta – ali ne u Buzet, nego tri sela prije.

“Oni žele u Italiju”, dodaje Anwar.

“Cijena?”, zanimalo je prije polaska Cilija.

“Zadnji put smo imali dobru cijenu, 250”, prisjeća se Anwar.

“Ali tada su bile četiri osobe, a sada ih je pet”, pregovara Cili.

“Pa i tada smo dogovarali pet-šest osoba, sjećaš se”, ne popušta Anwar.

“To je bio prvi put, sada je drugi put. 300!” Nakon dogovora, već u 19.35 sati Cili je kretao prema Istri, a dva sata kasnije iskrcao je ilegalce nedaleko od Buzeta. Izvan graničnog prijelaza prešli su u Sloveniju. Organizatori su podijelili 1600 eura, dok je taksist dobio svoj dio.

Izbjeglice odlaze iz hotela Porin.
Izbjeglice odlaze iz hotela Porin.Davor Puklavec/PIXSELL

“Zvali su me na broj mobitela koji je bio istaknut na taksiju. Prvi put sam vozio ljude do Lupoglava i ostavio ih tamo na autobusnoj stanici. Vozio sam ljude još u dva navrata. Jednom nas je zaustavila policija i odvela te ljude. Preuzimao sam ih u Gajevoj ulici. Nakon onoga s policijom nisam ih više želio voziti do Buzeta jer nisam želio više problema. Vožnje sam dogovarao s dvojicom stranaca u kafiću Karma (lokal nedaleko od hotela Porin op.a.) Sve mi je to bilo malo sumnjivo, no pristao sam zbog novca”, priznao je istražiteljima nakon uhićenja Toni Cili. Svoje uloge priznali su i Zelko i Petra Osmakčić. Ona je s Anwarom bila u vezi i zato je pristala dopratiti petoricu stranaca vlakom od Vinkovaca do Zagreba. Prisjetila se kako novac iz Grčke nije stizao, pa je morala biti sa strancima sve dok cijeli iznos nije uplaćen.

Nezaposlena pred razvodom

“U to vrijeme nigdje nisam radila, a bila sam i pred razvodom. Imam četvero djece pa sam pristala pomoći Riazu. Dražić i Ješić doveli su te strance preko granice do kuće moje sestre u Jankovcima. Kako im Riaz nije platio uzeli su ključeve mog automobila ne bi li se na taj način platili. Pričali su da im je obećano 1700 eura”, rekla je istražiteljima Petra Osmakčić dok je Arnes Joldić za svoju ulogu, smještanje ilegalaca u svoju kuću, dobio 50-ak eura.

Tijekom veljače prošle godine još dva prebacivanja skupina stranaca preko hrvatsko-slovenske granice uspješno su odrađena. Iznos je u oba slučaja dosegao dvije tisuće eura. U prvi mah činilo se da će samo dvojica muškaraca prelaziti granicu Slovenije i Italije. “Čovjek će ih odvesti dalje u Italiju ako budu barem petorica. Kad idu petorica neće biti nikakvih problema”, govori suradnicima Anwar. Gill je pak sumnjičav i upozorava ga kako bi tako velika skupina ipak mogla biti sumnjiva. Ali Anwar ne odustaje.

“Ti si samo trebao poslati broj i nije bilo potrebe ni za kakvim razgovorom”, nastavio je Anwar podsjećajući kompanjona kako su dogovorili da svega pola sata uoči finalizacije šverca ljudi pošalju broj mobitela na koji je potrebno javiti sve informacije.

Nova putovanja su, nakon prvih nekoliko neuspjeha, očito bila razrađena do najsitnijih detalja. Strancima je savjetovano da ne nose puno stvari budući da ih do Trsta očekuje i pješačenje od najmanje tri sata. “Imat će vodiča. Neka uzmu dobru obuću”, dogovaraju se krijumčari koji prije polaska provjeravaju i jesu li ljudi uzeli hranu.

Ipak, u razgovorima ne propuštaju spominjati novac. “Kaže čovjek da je trebao smjestiti ljude i tada razgovarati o novcu. Oni nama ne vjeruju, a mi ne vjerujemo njima”, dio je razgovora koji dokazuje kako je i među krijumčarskim skupinama što su se povezale na Balkanskoj ruti vladalo posvemašnje nepovjerenje.

I Anwar se sa svojim najbližim suradnicima žestoko posvađao.

“Ti kao da prvi put radiš i kao da nikada prije nisi radio. Ja sam cijelu noć sjedio kraj čovjeka koji je bio garancija. A ti si samo trebao poslati broj”, bjesnio je Anwar na Islama Maidula, 29-godišnjaka iz Bangladeša, koji je čak dobio azil u Hrvatskoj, ali ga to nije spriječilo da se upusti u krajnje nečasne poslove. “Ti si samo trebao poslati broj i nije bilo potrebe ni za kakvim razgovorom”, nastavio je Anwar podsjećajući kompanjona kako su dogovorili da svega pola sata uoči finalizacije šverca ljudi pošalju broj mobitela na koji je potrebno javiti sve informacije. Tako su, bili su uvjereni, zavaravali istražitelje, činili svoju mrežu sigurnijom i uspješnijom. Nakon poziva uslijedila je isplata punog iznosa za šverc.

No, nije im uvijek sve išlo po planu.

“Ti si odgovoran za ovo. Ti si radio u Srbiji i znaš kako to ide. Broj treba poslati pola sata ranije kako bi razgovarao s ljudima. Zašto si tako nepovjerljiv prema nama? Zbog novca?”, i Gill je bio ljutit na Maidula.

“Pa znaš da ne radim sam”, pokušao se opravdati krijumčar zbog kojeg je jedan od transfera propao jer je skupina stranaca pala u ruke policiji, a novac im nije prije toga uplaćen.

“Znam da ti ne radiš sam, ali samo si trebao poslati čovjekov broj i reći da će za pola sata biti u Italiji. I gotovo. Samo je to trebalo ne bi li nam dali novce. Onda smo čuli da su uhvaćeni i sad se j…. Sad nemam novac ni ja, al nemaš ni ti. Ni za troškove ni za nešto drugo”, sasuo je Gill u slušalicu Maidulu.

Problemi s crncima

Iz tajno snimljenih razgovora doznaje se i kako su Afganistanci moglo dobiti prijevoz već za 700 eura po osobi, dok su drugi plaćali 900. Valjda su svojim sunarodnjacima krijumčari davali popust. Ipak, Anwar je turu znao naplaćivati i po 1200 eura.

“Jako puno problema smo imali s ovim crncima. Bili su neodlučni i stalno su komplicirali nešto”, požalio se u jednom razgovoru Gill besramno komentirajući ljude koji su uz njegovu pomoć pokušali doći do Zapadne Europe.

Potkraj veljače stigao je krijumčarima zahtjev s Tajlanda – za 144.638 kuna trebalo je iz Srbije preko Hrvatske i Slovenije do Francuske, prevesti šestero stranaca. Kasnije će se ispostaviti da se radilo o Vijetnamcima.

“Imam kontejnere koje bi trebalo premjestiti u Italiju ili Austriju”, javio je Gill Oriaranu koji se tada nalazio u prihvatnom centru za strance u Ježevu.

Na uplatu novca trebali su čekati do ponedjeljka, jer su u subotu sve banke u Kini bile zatvorene, barem su im tako javili. Planirali su na tom poslu zaraditi čistih 3600 eura. Novac im je na kraju uplaćen s Tajlanda.

“Kad dođu u Srbiju uzmite im pola novca, a drugu polovicu ostavite kao garanciju za agenta”, počinje odmah dogovor Gill prema čijim riječima je taj transport trebao stajati 2300 eura po osobi.

“Samo jedan od njih razumije nešto malo engleski jezik. Svi su bijelci iz Azije”, opisuje Oriaran osobe koje će prevoziti. S bijelcima im je bilo lako.

Oko pet sati ujutro javio mu se Anwar: “Znaš brate, ako idu neka požure, neka ne gube vrijeme. Jer ako upoznaju neke druge ljude, to će ih zbuniti. Neka me nazovu i ja ću ih brzo poslati, meni to nije problem.”

Na uplatu novca trebali su čekati do ponedjeljka, jer su u subotu sve banke u Kini bile zatvorene, barem su im tako javili. Planirali su na tom poslu zaraditi čistih 3600 eura. Novac im je na kraju uplaćen s Tajlanda.

Do 22. travnja Anwarova je grupa iz Srbije u Hrvatsku prokrijumčarila 11 stranaca, a iz Hrvatske u Sloveniju prebacila njih ukupno 32. Zaradili su više od četvrt milijuna kuna.


 

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 23. siječnja 2016.

Ana Raić Knežević
Telegram autor
932 članka Više o autoru