Ruska “specijalna vojna operacija” u Ukrajini trebala je trajati samo tri dana. Međutim, ni nakon tri stotine dana intenzivnog vojevanja još se ne nazire kraj rata. Epitet druge po jačini svjetske vojne sile izgleda da i nije bas impresionirao Ukrajinu. Od proglašenja, djelomične mobilizacije do sada na front je upućeno 150.000 rezervista. Još oko 150.000 prolazi intenzivnu vojnu obuku. Njihov dolazak na front očekuje se početkom 2023. godine.
Dolazak na front većeg broja rezervista korespondira s povećanjem broja ruskih napadnih aktivnosti. Kako je izjavio general-pukovnik Oleksandr Sirski, zapovjednik ukrajinskih kopnenih snaga, primjetan je dolazak rezervnog sastava koji je prošao djelomičnu obuku. To je znatno poboljšanje, u odnosu na prvi val rezervista sa svega dva dana vojničke obuke. U načelu, duž cijele linije fronta očit je porast broja, a i borbene spremnosti agresorskih snaga.
Znači li to da Vojska Ruske Federacije preuzima stratešku inicijativu u ukrajinskom ratu? U kojoj mjeri izostanak ofenzivnih akcija Združenih snaga Ukrajine diktiraju vremenski uvjeti? Možda je ratni stroj, kojim se zapovijeda iz Kijeva, potrošio svoju snagu? Na liniji fronta, niti jedna od zaraćenih strana ne ostvaruje značajne teritorijalne dobitke. Informacije koje dolaze s fronta odnose se na promjene taktičke razine, vrlo često su kontradiktorne i nepovjerljive.
Wagner ulaže maksimalne napore
Međutim, indikativan je znakovit porast broja borbi koje iniciraju ruske snage na liniji fronta u Donjecku. U Zaporožju je relativno mirno, dok na Luganskom frontu ruska strana i dalje izvodi aktivnu obranu s ciljem ometanja razvoja ukrajinskih napadnih operacija dalje prema istoku.
Ipak, fokus borbenih operacija, a i javnosti, usmjeren je na grad Bahmut u Donjeckoj oblasti koji je prije rata brojao oko 70.000 stanovnika. Već pet mjeseci ruska strana nastoji zauzeti ovaj grad, nekadašnje središte rudarenja soli.
Profesionalna privatna vojna organizacija Wagner uložila je maksimalne napore u cilju zauzimanja grada. Sad su im se pridružile 31. samostalna zračno jurišna brigada te dijelovi 76. zračno-desantne divizije. Poslije kratkog odmora i popune, nakon odstupanja iz Hersona, ove elitne jedinice ponovno su bačene u vatrene okršaje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bahmut tuče artiljerijsko oružje
Trajanje angažmana ruskih snaga, potrošnja ljudstva, tehnike i streljiva u boju za Bahmut neproporcionalna je vojnoj važnosti grada nešto većeg od Karlovca. Bahmut je regionalno prometno čvorište. Međutim, pošto se nalazi na liniji fronta, njegov upotrebljivi prometni kapacitet je isključivo od lokalnog značaja.
Uz organsku artiljeriju, napade ruskih snaga podržava najmanje i jedna samostalna artiljerijska brigada naoružana raznim borbenim sredstvima teškog kalibra. Samohodne haubice 2S19M2 Msta-S i 2S5 Zumbul-S, kalibra od 152 milimetra, predstavljaju dalekometno rusko topništvo na ovom dijelu fronta. Višecijevni bacači raketa BM-27 Uragan, kalibra 220 milimetara, koriste se za spektakularne noćne napade raketama čije su bojeve glave punjene bijelim fosforom.
Noću, deseci tisuća zapaljivih kuglica fosfora pale preostale dijelove grada. Fosforne kuglice lijepe se na krovove, zidove, čelik, ljudsko tkivo. Izgaraju dok su god u kontaktu sa zrakom. Požari, koji bjesne nakon noćnih napada, djeluju zastrašujuće jer vatrogasne službe, ako još i postoje, ne rade pod granatama. Bahmut konačno tuče i artiljerijsko oružje s najvećim kalibrom u naoružanju Vojske Ruske Federacije. Minobacač 2S4 Tulipan, kalibra 240 milimetara, zadužen je za razaranje čvrstih zidanih objekata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tu se troši ‘ljudski materijal’
Ovaj monstrum od minobacača ispaljuje mine mase 130 kilograma. Tulipan je ratni veteran iz sukoba u Afganistanu, Čečeniji i Siriji. Na to sve, napade na Bahmut podržavaju i taktički bombarderi Suhoj Su-24. Posljednje potvrđeno obaranje ovog moćnog zrakoplova dogodilo se 4. prosinca u okolici Bahmuta. Istočni dio Bahmuta sada podsjeća na malo belgijsko selo Passchendaele, nakon treće bitke za Ypres, u Prvom svjetskom ratu.
Potpuno razorena izravnom i neizravnom topničkom vatrom, većina stambenih objekata pretvorena je u apokaliptične ruševine. Procjenjuje se da se pod ruševinama još uvijek skriva oko 10.000 stanovnika koji nisu željeli ili nisu imali kamo otići. Prigradska naselja, a i okolna mjesta, doživjela su istu sudbinu. Rusko napredovanje, brzinom jednog kilometara na mjesec, plaćeno je velikim gubicima u tehnici, a pogotovo u ljudstvu.
Nema ni približne procjene o broju poginulih i ranjenih. Ovo je dio ratišta na kojem grupa Wagner troši ljudski “materijal” prikupljen iz kaznionica širom Ruske Federacije. Prema mnogim izvorima, u prvim redovima su kriminalci, koji krvlju odrađuju svoju kaznu. Nakon njih, u bitku se šalju rezervisti. Na kraju su plaćenici. Oni čine tek treći val pješadije koja se probija prema gradu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ukrajinci vjerni svojoj taktici
Ruske snage iskoristile su rotaciju ukrajinskih snaga, i tijekom primopredaje položaja zauzele su neke četvrti u istočnom dijelu grada. Ipak, dolaskom 46. samostalne zračno desantne brigade Združenih snaga Ukrajine, ruski vojnici izbačeni su iz okupiranog dijela grada i vraćeni na početne položaje, dva kilometra istočno od Bahmuta.
No, za branitelje Bahmuta kritični su obuhvatni prodori reguliranih ruskih snaga, južno i sjeverno od grada. Na nekim dijelovima, taktičkim protuudarima, uspijevali su usporiti, ali ne i potpuno zaustaviti rusko napredovanje. Njihov uspjeh prijeti odsijecanju obrane grada od glavnih linija opskrbe. Ukrajinska vojska ostaje vjerna svojoj taktici. Pružaju odlučnu, ali ne i odsutnu obranu. Doveli su i pojačanja. Računa se da Bahmut i okolicu brani oko 20.000 ukrajinskih vojnika.
Najjače pojačanje braniteljima Bahmuta je 43. samostalna artiljerijska brigada koja u svom naoružanju ima snažne haubice Pion kalibra 203 milimetra. Također, prvi put je dokumentirana upotreba, a nakon nje i rezultati, upotrebe konvencionalnog streljiva dvostruke namjene, skraćenog naziva DPICM, kalibra 155 milimetara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Municija koju zovu “čelična kiša”
Topovsko zrno, koje je ustvari kontejner napunjen s 88 bombi manjeg kalibra, otvara se prije udara u zemlju te stvara smrtonosni konus koji pokriva kružnu površinu radijusa 150 metara. Upravo ovaj tip streljiva masakrirao je vojnike grupe Wagner na prilazima Bahmutu. Iskustvo je pokazalo da je u probi protiv pješadije učinkovitost DPICM streljiva pet do 15 puta veća u odnosu na klasične rasprskavajuće granate kalibra 155 milimetara.
Irački vojnici nazvali su ovu vrstu municije „čelična kiša“. Rusi koriste streljivo istog načina djelovanja, ali ga lansiraju iz višecijevnih bacača raketa. Zbog daleko veće preciznosti, cijevna artiljerija mnogo je učinkovitija od višecijevnih bačvica raketa u napadu na pojedinačne manje ciljeve. Postoji niz teorija zbog kojih ruska strana inzistira na zauzimanju Bahmuta.
Neki kao razlog navode prestiž Wagner grupe i njenog vlasnika ruskog oligarha Jevgenija Prigožina. Pobjeda kod Bahmuta jako bi mu podigla ugled medu „silovikima“ . Time bi za sebe unaprijed osigurali adute kad se budu dijelile karte u postputinovskoj Rusiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bahmut nema neku posebnu vrijednost
Po drugoj teoriji Putinu treba kakva takva pobjeda zbog podrške domaće javnosti. Kompenzacija za izgubljeni Herson. Treća pretpostavka počiva na, vrlo neuvjerljivom, vojnom opravdanju angažmana tolikih resursa. Bahmut, dođe li pod rusku kontrolu, mogao bi poslužiti kao operativna osnovica za daljnji prodor prema sjeveru, u smjeru Kramatorska i Slovjanska.
Konačan cilj, “oslobađanje” cijele Donjecke oblasti, koja je “sastavni” dio Ruske Federacije. Bahmut nema nikakvu posebnu stratešku, a ni operativnu vrijednost, u odnosu na druga mjesta na linije fronta.
I konačno, postoji i mišljenje kako Rusi ustvari žele uvući Ukrajince u dugotrajnu bitku kako bi iskrvarili braneći Bahmut. Nešto slično pokušali su Nijemci u Prvom svjetskom ratu napadom na sustav francuskih utvrda oko gradića Verduna, na sjeveroistoku Francuske.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Podsjeća na bitku iz Prvog svjetskog rata
Prema zamisli zapovjednika vrhovnog štaba Ericha von Falkenhayna, Francuska bi izgubila volju za borbu ako bi pretrpjela velike gubitke. Verdunska bitka trajala je, inače, od 21. veljače do 18. prosinca 1916. godine. U bitci je stradalo oko 750.000 vojnika, približno isti broj vojnika s obje strane. Nijemci nisu postigli svoj cilj, a Francuzi su slavili bitku kao pobjedu svoje odlučnosti u otporu agresoru.
U svakom slučaju, kada i ako ukrajinski gubici postanu neekonomični, ili braniteljima bude prijetilo okruženje, ukrajinske snage napustit će grad. Za sada, i pored velikih žrtava na strani branitelja, gubici koje trpi napadač znatno su veći.
Međutim, i prema ruskim izvorima, slabosti novopridošlih ruskih trupa nedostatak su dočasničkog kadra za neposredno zapovijedanje, loša opremljenost vojnika za zimske uvjete i problemi s alkoholizmom. Alkoholizam je, inače, kroničan problem ruskog društva u cjelini, koji dodatno dolazi do izražaja zbog pojačanog stresa uslijed ratnih operacija.
Pokušaji prodora ukrajinskih snaga
Bilo je pokušaja manjih prodora ukrajinskih snaga, ali ih je zaustavila uglavnom ruska artiljerija. Takav je bio jedan pokušaj kod mjesta Vodjane. Ukrajinske snage pokušavaju održati lagani tempo napredovanja na Luhanskom frontu. Od Kupjanska, preko Svatova do Kremine, Združene snage Ukrajine uspijevaju ovladati nekim manjim mjestima, kao što je Kiselivka i Černopopivka. Neka od njih ruske snage uspiju povratiti u protuudarima. Zanimljivo je da je na ovom frontu, s ruske strane, angažirana 1. gardijska tenkovska armija, koja je na početku rata pretrpjela teške gubitke.
Izgleda da se postupno oporavlja s pristizanjem rezervista. Od opreme na Luganski front dopremljeni su najsuvremeniji ruski tenkovi T-90M. U borbu, na ruskoj strani, prvi put je prikazano djelovanje borbenog stroja za potporu tenkova BMPT “Terminator”. Ovaj ruski hibridni borbeni stroj napravljen je na šasiji tenka T-72 na koji je nakalemljena borbena stanica gdje je utrpano gotovo sve. Dva automatska topa, kalibra 30 milimetara, strojnica kalibra 7,62 milimetar, bacač granata kalibra 30 milimetara, lanseri za četiri protuoklopnih raketa te bacač dimnih bombi.
Na frontu je djelovao samostalno, izvan tenkovske formacije. Nema povratnih informacija o iskustvima borbene upotrebe. Ukrajinske pokušaje prodora prema gradovima Svatove i Kremina ograničavalo je produženo stanje rasputice.
Špekulacije oko nove ofenzive
Zbog temperatura, koje su varirale od minusa do plusa, većina tla još uvijek je teško prohodna zbog debelog sloja blata. Dalekometna artiljerija većinu svojih udara, po dubini okupiranog teritorija, usmjerila je prema Zaporožju i Krimu. Vrlo je slično oblikujućoj operaciji koja je provedena prije oslobađanja Hersona. Međutim, to ne znači da će na tom području biti sljedeća ukrajinska ofenziva.
Kao posljedica uspješnog djelovanja preciznih raketa, ispaljenih iz višecijevnih bacača raketa HIMARS, Rusi su svoja skladišta streljiva izmjestili dublje u pozadinu, izvan dometa radara M31 koji iznosi 85 kilometara. Zbog toga je fokus ukrajinskih raketnih udara usmjeren po zapovjednim mjestima, objektima u koje je smještena vojska te komunikacijskim objektima.
I dalje kruže razne špekulacije oko nove ukrajinske ofenzive nakon smrzavanja tla. Sadašnji angažman ukrajinskih snaga nije ekvivalentan udarnoj moći brigada koje su povučene s desne obale Dnjepra. Očito štede snage za novu ofenzivu. Nema naznaka o izraženom težištu. Rusi dovlače pojačavanja oko Melitopolja i Tokmaka.
Vode istu taktiku kao i prije
Treba imati na umu da Združene snage Ukrajine do sada nisu uspjele probiti organiziranu rusku obranu koju podržava artiljerija. Uspjesi na desnoj obali Dnjepra, u Hersonskoj oblasti, posljedica su postupnog iscrpljivanja ruskih snaga i odsijecanja linija opskrbe.
Za razbijanje fortifikacijski uređene, ešalonirane obrane, koju brane borbeno spremne vojne formacije, potrebne su ogromne količine streljiva. Na frontu su se pojavile prve granate kalibra 122 i 152 milimetra, ukrajinske proizvodnje. Ipak, domaća proizvodnja nije uspjela u roku od samo mjesec dana izbaciti ni približnu količinu streljiva potrebnu za razbijanje, po dubini, uređene obrane.
Rujanska ukrajinska ofenziva u Harkovskoj oblasti tipičan je primjer „gromovitog prodora“. Za tako nešto potrebna je posebna prilika. U slučaju Harkovske ofenzive prilika se ukazala zbog nesmotrenog prebacivanja ruskih, borbeno sposobnih, profesionalnih jedinica na drugi kraj ratišta. Dakle, ukrajinski planovi za veće napadne zimske operacije još se ne naziru.
Situacija je vrlo ozbiljna
Prvotni ruski plan bio je uvođenje svih 318.000 mobiliziranih rezervista do kraja 2022. godine. Mogu li preostalih 150.000 rezervista, koji na front stižu početkom naredne godine, preokrenuti situaciju u rusku korist? Osim što je narastao broj angažiranih snaga i sredstava, Vojska Ruske Federacije i dalje provodi istu taktiku kao i prije mobilizacije. Sve se oslanja na masovne topničke udare, manje prodore pješadije, s ili bez podrške oklopa.
Upotreba bataljunskih borbenih grupa, kao osnovnih taktičkih organizacijskih jedinica ruske kopnene vojske, pokazala se vrlo neučinkovitom. Logistika je potpuno pretumbana. Rusi su morali dislocirati svoja divizijska i korpuska bojna skladišta i skladišta pogonskog goriva preko 100 kilometra od linije fronta. Zbog toga, neposredna borbena logistika može učinkovito podržavati operacije viših taktičkih jedinica i združenih operativnih postrojbi.
Kao posljedica, kamionski transportni kapaciteti angažirani su na dnevne dostave streljiva i goriva. Zbog toga je ostala logistika katastrofalna. I ono malo raspoloživih zimskih odora i opreme stiže na bojište u nedovoljnim količinama. Dijeli se jedan obrok na dan. Sanitarni uvjeti su na rubu epidemije. Nesumnjivo je da povećanje brojnosti snaga može donijeti neke lokalne dobitke. Ipak, to nije recept za pobjedu u ratu koji se vodi na krivi način, s nerealno postavljenim ciljevima i masovnom armijom koja baš i nema volje ginuti na tuđoj zemlji.
Putin nema dovoljno resursa
Vojsci Ruske Federacije potrebna je temeljena reorganizacija po svim njenim sastavnicama. Reorganizaciju vojske, u vrijeme provođenja borbenih operacija, uspjela je provesti jedino Crvena armija tijekom Drugog svjetskog rata. To je plaćeno milijunskim žrtvama građana SSSR.
Vrijeme su pokušavali kupiti napuštanjem ogromnih prostora na zapadu zemlje. Vojska je prihranjena konzerviranim obrocima dopremljenima iz Sjedinjenih Država. Za razliku od Staljina, Vrhovni zapovjednik Vojske Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin nema na raspolaganju tolike rezerve ljudskih, materijalnih, a ni prostornih resursa. U tom smislu, njegovu izjavu da je stanje u okupiranim dijelovima Ukrajine vrlo teško treba uzeti krajnje ozbiljno.
Vojni komentator: Zašto Putin inzistira na osvajanju Bahmuta, grada veličine Karlovca? Kremlj priprema krvavu klopku
Trajanje angažmana ruskih snaga, potrošnja ljudstva, tehnike i streljiva neproporcionalna je vojnoj važnosti grada
Rusi žele uvući Ukrajince u dugotrajnu bitku kako bi iskrvarili braneći Bahmut. Nešto slično pokušali su Nijemci u Prvom svjetskom ratu napadom na sustav francuskih utvrda oko gradića Verduna, na sjeveroistoku Francuske. U bitci je stradalo oko 750.000 vojnika, približno isti broj vojnika s obje strane. Nijemci nisu postigli svoj cilj
Ruska “specijalna vojna operacija” u Ukrajini trebala je trajati samo tri dana. Međutim, ni nakon tri stotine dana intenzivnog vojevanja još se ne nazire kraj rata. Epitet druge po jačini svjetske vojne sile izgleda da i nije bas impresionirao Ukrajinu. Od proglašenja, djelomične mobilizacije do sada na front je upućeno 150.000 rezervista. Još oko 150.000 prolazi intenzivnu vojnu obuku. Njihov dolazak na front očekuje se početkom 2023. godine.
Dolazak na front većeg broja rezervista korespondira s povećanjem broja ruskih napadnih aktivnosti. Kako je izjavio general-pukovnik Oleksandr Sirski, zapovjednik ukrajinskih kopnenih snaga, primjetan je dolazak rezervnog sastava koji je prošao djelomičnu obuku. To je znatno poboljšanje, u odnosu na prvi val rezervista sa svega dva dana vojničke obuke. U načelu, duž cijele linije fronta očit je porast broja, a i borbene spremnosti agresorskih snaga.
Znači li to da Vojska Ruske Federacije preuzima stratešku inicijativu u ukrajinskom ratu? U kojoj mjeri izostanak ofenzivnih akcija Združenih snaga Ukrajine diktiraju vremenski uvjeti? Možda je ratni stroj, kojim se zapovijeda iz Kijeva, potrošio svoju snagu? Na liniji fronta, niti jedna od zaraćenih strana ne ostvaruje značajne teritorijalne dobitke. Informacije koje dolaze s fronta odnose se na promjene taktičke razine, vrlo često su kontradiktorne i nepovjerljive.
Wagner ulaže maksimalne napore
Međutim, indikativan je znakovit porast broja borbi koje iniciraju ruske snage na liniji fronta u Donjecku. U Zaporožju je relativno mirno, dok na Luganskom frontu ruska strana i dalje izvodi aktivnu obranu s ciljem ometanja razvoja ukrajinskih napadnih operacija dalje prema istoku.
Ipak, fokus borbenih operacija, a i javnosti, usmjeren je na grad Bahmut u Donjeckoj oblasti koji je prije rata brojao oko 70.000 stanovnika. Već pet mjeseci ruska strana nastoji zauzeti ovaj grad, nekadašnje središte rudarenja soli.
Profesionalna privatna vojna organizacija Wagner uložila je maksimalne napore u cilju zauzimanja grada. Sad su im se pridružile 31. samostalna zračno jurišna brigada te dijelovi 76. zračno-desantne divizije. Poslije kratkog odmora i popune, nakon odstupanja iz Hersona, ove elitne jedinice ponovno su bačene u vatrene okršaje.
Bahmut tuče artiljerijsko oružje
Trajanje angažmana ruskih snaga, potrošnja ljudstva, tehnike i streljiva u boju za Bahmut neproporcionalna je vojnoj važnosti grada nešto većeg od Karlovca. Bahmut je regionalno prometno čvorište. Međutim, pošto se nalazi na liniji fronta, njegov upotrebljivi prometni kapacitet je isključivo od lokalnog značaja.
Uz organsku artiljeriju, napade ruskih snaga podržava najmanje i jedna samostalna artiljerijska brigada naoružana raznim borbenim sredstvima teškog kalibra. Samohodne haubice 2S19M2 Msta-S i 2S5 Zumbul-S, kalibra od 152 milimetra, predstavljaju dalekometno rusko topništvo na ovom dijelu fronta. Višecijevni bacači raketa BM-27 Uragan, kalibra 220 milimetara, koriste se za spektakularne noćne napade raketama čije su bojeve glave punjene bijelim fosforom.
Noću, deseci tisuća zapaljivih kuglica fosfora pale preostale dijelove grada. Fosforne kuglice lijepe se na krovove, zidove, čelik, ljudsko tkivo. Izgaraju dok su god u kontaktu sa zrakom. Požari, koji bjesne nakon noćnih napada, djeluju zastrašujuće jer vatrogasne službe, ako još i postoje, ne rade pod granatama. Bahmut konačno tuče i artiljerijsko oružje s najvećim kalibrom u naoružanju Vojske Ruske Federacije. Minobacač 2S4 Tulipan, kalibra 240 milimetara, zadužen je za razaranje čvrstih zidanih objekata.
Tu se troši ‘ljudski materijal’
Ovaj monstrum od minobacača ispaljuje mine mase 130 kilograma. Tulipan je ratni veteran iz sukoba u Afganistanu, Čečeniji i Siriji. Na to sve, napade na Bahmut podržavaju i taktički bombarderi Suhoj Su-24. Posljednje potvrđeno obaranje ovog moćnog zrakoplova dogodilo se 4. prosinca u okolici Bahmuta. Istočni dio Bahmuta sada podsjeća na malo belgijsko selo Passchendaele, nakon treće bitke za Ypres, u Prvom svjetskom ratu.
Potpuno razorena izravnom i neizravnom topničkom vatrom, većina stambenih objekata pretvorena je u apokaliptične ruševine. Procjenjuje se da se pod ruševinama još uvijek skriva oko 10.000 stanovnika koji nisu željeli ili nisu imali kamo otići. Prigradska naselja, a i okolna mjesta, doživjela su istu sudbinu. Rusko napredovanje, brzinom jednog kilometara na mjesec, plaćeno je velikim gubicima u tehnici, a pogotovo u ljudstvu.
Nema ni približne procjene o broju poginulih i ranjenih. Ovo je dio ratišta na kojem grupa Wagner troši ljudski “materijal” prikupljen iz kaznionica širom Ruske Federacije. Prema mnogim izvorima, u prvim redovima su kriminalci, koji krvlju odrađuju svoju kaznu. Nakon njih, u bitku se šalju rezervisti. Na kraju su plaćenici. Oni čine tek treći val pješadije koja se probija prema gradu.
Ukrajinci vjerni svojoj taktici
Ruske snage iskoristile su rotaciju ukrajinskih snaga, i tijekom primopredaje položaja zauzele su neke četvrti u istočnom dijelu grada. Ipak, dolaskom 46. samostalne zračno desantne brigade Združenih snaga Ukrajine, ruski vojnici izbačeni su iz okupiranog dijela grada i vraćeni na početne položaje, dva kilometra istočno od Bahmuta.
No, za branitelje Bahmuta kritični su obuhvatni prodori reguliranih ruskih snaga, južno i sjeverno od grada. Na nekim dijelovima, taktičkim protuudarima, uspijevali su usporiti, ali ne i potpuno zaustaviti rusko napredovanje. Njihov uspjeh prijeti odsijecanju obrane grada od glavnih linija opskrbe. Ukrajinska vojska ostaje vjerna svojoj taktici. Pružaju odlučnu, ali ne i odsutnu obranu. Doveli su i pojačanja. Računa se da Bahmut i okolicu brani oko 20.000 ukrajinskih vojnika.
Najjače pojačanje braniteljima Bahmuta je 43. samostalna artiljerijska brigada koja u svom naoružanju ima snažne haubice Pion kalibra 203 milimetra. Također, prvi put je dokumentirana upotreba, a nakon nje i rezultati, upotrebe konvencionalnog streljiva dvostruke namjene, skraćenog naziva DPICM, kalibra 155 milimetara.
Municija koju zovu “čelična kiša”
Topovsko zrno, koje je ustvari kontejner napunjen s 88 bombi manjeg kalibra, otvara se prije udara u zemlju te stvara smrtonosni konus koji pokriva kružnu površinu radijusa 150 metara. Upravo ovaj tip streljiva masakrirao je vojnike grupe Wagner na prilazima Bahmutu. Iskustvo je pokazalo da je u probi protiv pješadije učinkovitost DPICM streljiva pet do 15 puta veća u odnosu na klasične rasprskavajuće granate kalibra 155 milimetara.
Irački vojnici nazvali su ovu vrstu municije „čelična kiša“. Rusi koriste streljivo istog načina djelovanja, ali ga lansiraju iz višecijevnih bacača raketa. Zbog daleko veće preciznosti, cijevna artiljerija mnogo je učinkovitija od višecijevnih bačvica raketa u napadu na pojedinačne manje ciljeve. Postoji niz teorija zbog kojih ruska strana inzistira na zauzimanju Bahmuta.
Neki kao razlog navode prestiž Wagner grupe i njenog vlasnika ruskog oligarha Jevgenija Prigožina. Pobjeda kod Bahmuta jako bi mu podigla ugled medu „silovikima“ . Time bi za sebe unaprijed osigurali adute kad se budu dijelile karte u postputinovskoj Rusiji.
Bahmut nema neku posebnu vrijednost
Po drugoj teoriji Putinu treba kakva takva pobjeda zbog podrške domaće javnosti. Kompenzacija za izgubljeni Herson. Treća pretpostavka počiva na, vrlo neuvjerljivom, vojnom opravdanju angažmana tolikih resursa. Bahmut, dođe li pod rusku kontrolu, mogao bi poslužiti kao operativna osnovica za daljnji prodor prema sjeveru, u smjeru Kramatorska i Slovjanska.
Konačan cilj, “oslobađanje” cijele Donjecke oblasti, koja je “sastavni” dio Ruske Federacije. Bahmut nema nikakvu posebnu stratešku, a ni operativnu vrijednost, u odnosu na druga mjesta na linije fronta.
I konačno, postoji i mišljenje kako Rusi ustvari žele uvući Ukrajince u dugotrajnu bitku kako bi iskrvarili braneći Bahmut. Nešto slično pokušali su Nijemci u Prvom svjetskom ratu napadom na sustav francuskih utvrda oko gradića Verduna, na sjeveroistoku Francuske.
Podsjeća na bitku iz Prvog svjetskog rata
Prema zamisli zapovjednika vrhovnog štaba Ericha von Falkenhayna, Francuska bi izgubila volju za borbu ako bi pretrpjela velike gubitke. Verdunska bitka trajala je, inače, od 21. veljače do 18. prosinca 1916. godine. U bitci je stradalo oko 750.000 vojnika, približno isti broj vojnika s obje strane. Nijemci nisu postigli svoj cilj, a Francuzi su slavili bitku kao pobjedu svoje odlučnosti u otporu agresoru.
U svakom slučaju, kada i ako ukrajinski gubici postanu neekonomični, ili braniteljima bude prijetilo okruženje, ukrajinske snage napustit će grad. Za sada, i pored velikih žrtava na strani branitelja, gubici koje trpi napadač znatno su veći.
Međutim, i prema ruskim izvorima, slabosti novopridošlih ruskih trupa nedostatak su dočasničkog kadra za neposredno zapovijedanje, loša opremljenost vojnika za zimske uvjete i problemi s alkoholizmom. Alkoholizam je, inače, kroničan problem ruskog društva u cjelini, koji dodatno dolazi do izražaja zbog pojačanog stresa uslijed ratnih operacija.
Pokušaji prodora ukrajinskih snaga
Bilo je pokušaja manjih prodora ukrajinskih snaga, ali ih je zaustavila uglavnom ruska artiljerija. Takav je bio jedan pokušaj kod mjesta Vodjane. Ukrajinske snage pokušavaju održati lagani tempo napredovanja na Luhanskom frontu. Od Kupjanska, preko Svatova do Kremine, Združene snage Ukrajine uspijevaju ovladati nekim manjim mjestima, kao što je Kiselivka i Černopopivka. Neka od njih ruske snage uspiju povratiti u protuudarima. Zanimljivo je da je na ovom frontu, s ruske strane, angažirana 1. gardijska tenkovska armija, koja je na početku rata pretrpjela teške gubitke.
Izgleda da se postupno oporavlja s pristizanjem rezervista. Od opreme na Luganski front dopremljeni su najsuvremeniji ruski tenkovi T-90M. U borbu, na ruskoj strani, prvi put je prikazano djelovanje borbenog stroja za potporu tenkova BMPT “Terminator”. Ovaj ruski hibridni borbeni stroj napravljen je na šasiji tenka T-72 na koji je nakalemljena borbena stanica gdje je utrpano gotovo sve. Dva automatska topa, kalibra 30 milimetara, strojnica kalibra 7,62 milimetar, bacač granata kalibra 30 milimetara, lanseri za četiri protuoklopnih raketa te bacač dimnih bombi.
Na frontu je djelovao samostalno, izvan tenkovske formacije. Nema povratnih informacija o iskustvima borbene upotrebe. Ukrajinske pokušaje prodora prema gradovima Svatove i Kremina ograničavalo je produženo stanje rasputice.
Špekulacije oko nove ofenzive
Zbog temperatura, koje su varirale od minusa do plusa, većina tla još uvijek je teško prohodna zbog debelog sloja blata. Dalekometna artiljerija većinu svojih udara, po dubini okupiranog teritorija, usmjerila je prema Zaporožju i Krimu. Vrlo je slično oblikujućoj operaciji koja je provedena prije oslobađanja Hersona. Međutim, to ne znači da će na tom području biti sljedeća ukrajinska ofenziva.
Kao posljedica uspješnog djelovanja preciznih raketa, ispaljenih iz višecijevnih bacača raketa HIMARS, Rusi su svoja skladišta streljiva izmjestili dublje u pozadinu, izvan dometa radara M31 koji iznosi 85 kilometara. Zbog toga je fokus ukrajinskih raketnih udara usmjeren po zapovjednim mjestima, objektima u koje je smještena vojska te komunikacijskim objektima.
I dalje kruže razne špekulacije oko nove ukrajinske ofenzive nakon smrzavanja tla. Sadašnji angažman ukrajinskih snaga nije ekvivalentan udarnoj moći brigada koje su povučene s desne obale Dnjepra. Očito štede snage za novu ofenzivu. Nema naznaka o izraženom težištu. Rusi dovlače pojačavanja oko Melitopolja i Tokmaka.
Vode istu taktiku kao i prije
Treba imati na umu da Združene snage Ukrajine do sada nisu uspjele probiti organiziranu rusku obranu koju podržava artiljerija. Uspjesi na desnoj obali Dnjepra, u Hersonskoj oblasti, posljedica su postupnog iscrpljivanja ruskih snaga i odsijecanja linija opskrbe.
Za razbijanje fortifikacijski uređene, ešalonirane obrane, koju brane borbeno spremne vojne formacije, potrebne su ogromne količine streljiva. Na frontu su se pojavile prve granate kalibra 122 i 152 milimetra, ukrajinske proizvodnje. Ipak, domaća proizvodnja nije uspjela u roku od samo mjesec dana izbaciti ni približnu količinu streljiva potrebnu za razbijanje, po dubini, uređene obrane.
Rujanska ukrajinska ofenziva u Harkovskoj oblasti tipičan je primjer „gromovitog prodora“. Za tako nešto potrebna je posebna prilika. U slučaju Harkovske ofenzive prilika se ukazala zbog nesmotrenog prebacivanja ruskih, borbeno sposobnih, profesionalnih jedinica na drugi kraj ratišta. Dakle, ukrajinski planovi za veće napadne zimske operacije još se ne naziru.
Situacija je vrlo ozbiljna
Prvotni ruski plan bio je uvođenje svih 318.000 mobiliziranih rezervista do kraja 2022. godine. Mogu li preostalih 150.000 rezervista, koji na front stižu početkom naredne godine, preokrenuti situaciju u rusku korist? Osim što je narastao broj angažiranih snaga i sredstava, Vojska Ruske Federacije i dalje provodi istu taktiku kao i prije mobilizacije. Sve se oslanja na masovne topničke udare, manje prodore pješadije, s ili bez podrške oklopa.
Upotreba bataljunskih borbenih grupa, kao osnovnih taktičkih organizacijskih jedinica ruske kopnene vojske, pokazala se vrlo neučinkovitom. Logistika je potpuno pretumbana. Rusi su morali dislocirati svoja divizijska i korpuska bojna skladišta i skladišta pogonskog goriva preko 100 kilometra od linije fronta. Zbog toga, neposredna borbena logistika može učinkovito podržavati operacije viših taktičkih jedinica i združenih operativnih postrojbi.
Kao posljedica, kamionski transportni kapaciteti angažirani su na dnevne dostave streljiva i goriva. Zbog toga je ostala logistika katastrofalna. I ono malo raspoloživih zimskih odora i opreme stiže na bojište u nedovoljnim količinama. Dijeli se jedan obrok na dan. Sanitarni uvjeti su na rubu epidemije. Nesumnjivo je da povećanje brojnosti snaga može donijeti neke lokalne dobitke. Ipak, to nije recept za pobjedu u ratu koji se vodi na krivi način, s nerealno postavljenim ciljevima i masovnom armijom koja baš i nema volje ginuti na tuđoj zemlji.
Putin nema dovoljno resursa
Vojsci Ruske Federacije potrebna je temeljena reorganizacija po svim njenim sastavnicama. Reorganizaciju vojske, u vrijeme provođenja borbenih operacija, uspjela je provesti jedino Crvena armija tijekom Drugog svjetskog rata. To je plaćeno milijunskim žrtvama građana SSSR.
Vrijeme su pokušavali kupiti napuštanjem ogromnih prostora na zapadu zemlje. Vojska je prihranjena konzerviranim obrocima dopremljenima iz Sjedinjenih Država. Za razliku od Staljina, Vrhovni zapovjednik Vojske Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin nema na raspolaganju tolike rezerve ljudskih, materijalnih, a ni prostornih resursa. U tom smislu, njegovu izjavu da je stanje u okupiranim dijelovima Ukrajine vrlo teško treba uzeti krajnje ozbiljno.